u traženju izgubljenog vremena...

Well, everybody hurts sometimes,
Everybody cries. And everybody hurts sometimes
And everybody hurts sometimes. So, hold on, hold on
Hold on, hold on, hold on, hold on, hold on, hold on
Everybody hurts. You are not alone...

Promijenila sam se.Ovo više nisam ja,ne prepoznajem samu sebe.I shvatila sam to danas.Neke stvari su me jako povrijedile,iako sam samu sebe uvjerila u to da nisu.Napravila sam tako čvrst oklop oko sebe,da čak ni ja sama nisam uspijela prodrijeti u njega.I toliko se bojim,a ne dopuštam drugima da to vide,da to shvate.Jedino sam dopustila Njemu.A on kao da se poigrava s time.Obećala sam sama sebi da neću više plakati.I nisam plakala,sve do danas.I bolilo je jako,ali u isto vrijeme je to bio tako dobar osjećaj.Zašto dobar?Jer je tako lijepo osjećati nešto.Osjećati se ljudskim bićem u pravom smislu riječi,dopustiti sebi da ponovno budem dijete i izražavam svoje osjećaje.Ne nagomilavam ih duboko u sebi.
Plakati kad ti se plače...neopisivo olakšanje.Jednostavno,ne skrivati se od samoga sebe,ako već moramo od svih ostalih.

Toliko se toga nakupilo da je već sve izgledalo kao rutina i tako sam to i prihvaćala.Toliko sam željela biti kao On,prihvaćati sve ravnodušno i obložiti se hladnoćom,tako da me više ništa ne može povrijediti i da me više nitko ne može nazvati krhkom i slabom osobom.Mislila sam da to nikada neću moći i nisam ni primjetila kada sam uspijela u tome.Nije trajalo dugo,ali za mene kao da je bilo čitavo stoljeće.Osjećala sam se moćno i iznad Njega,jer sada sam ja bila ta koja je njega mogla povrijediti.Sada je on mene molio.I priznajem,ponosila sam se sama sobom,jer sam shvatila da mogu i ja biti čvrsta osoba kada hoću.
Mogu,ali to nisam ja.Zadnjih dana sam toliko htjela pustiti suzu,ispuniti ovu prazninu u sebi,pa makar i sa boli.Jer stvarno više me ništa nije moglo povrijediti,zaboljeti,čak ni njegove suze.Osjećala sam se užasno,kao najveće đubre na ovome svijetu,a tako sam se i ponašala,iako nikad bez razloga i neopravdano.
Možda takvi trebamo biti,možda na taj način uspijevamo u životu,možda na taj način ne ostajemo povrijeđeni.
Ali to nisam ja.I znam da ću tisuću puta biti povrijeđena,ali neću razočarati sebe,neću razočarati one koji u meni vide osobu.
Želim biti netko,želim biti ja i ne želim se sramiti toga.Cijeli život proživimo onako kako drugima odgovara,kako oni diktiraju.Poštujemo nepisana pravila,drugi upravljaju našim životima,a mi se nazivamo čvrstim osobama.A čvrste osobe smo iz jednog razloga.
Zato što savršeno glumimo ono što nismo,pa čak i pred nama samima.Ja ne znam što je pravilno.I nemam odgovore na sva pitanja.
Uistinu ne znam koji je pravilan način življenja.I ne sramim se toga,jer mislim da je pravilan svaki onaj koji ne iziskuje od nas da cijeli život provedemo na pozornici kao glumci iščekujući nečiji pljesak.
Čvrste osobe nisu nesigurne osobe.A vi sami procijenite je li nesigurnost činiti nešto kontradiktorno samima sebi samo da bi nam se to odobrilo i procijenilo kao pravilno na svim aspektima.Možda jest,možda nije.Tko sam ja da o tome sudim.Ali znam jedno.A to je da ne želim ni da meni sude.Ljudski je griješiti.Pa zašto se onda svi toliko trudimo ne osjećati ljudski?Katkada se lijepo smijati,katkada je lijepo biti sretan,katkada je lijepo voljeti,ali katkada je lijepo i plakati.Ja možda nisam čvrsta osoba i nije me briga što drugi misle o tome.A opet možda i jesam.Nekad je lako biti slab i krhak,ali nekad je lako biti i hladan i ravnodušan.Nismo svi jednaki i uvijek postoje nama nedostižne sfere.Ja...
Znam da mogu biti čvrsta kad hoću i prema kome hoću,ali znam i da mogu iskreno plakati i ne sramiti se radi toga.
Katkada....
katkada je tako dobro osjećati se dobro u svojoj koži i znati to pokazati.
I am not alone.......

27.10.2007. u 23:20 | Broj komentara 7 | Print | # | ^

''If I lay here
Would you lie with me and just forget the world?''

Još uvijek se ne nazire optimistično raspoloženje,kao ni optimističan post.Jednostavno,nije da sam loše,stvarno nije,nego nešto se čudno događa.Ljudi umiru,loše se stvari događaju,i zapravo nije to čudno,već koliko se tih loših stvari dogodilo u tako kratkom vremenu.
Imate li vi osobu bez koje ne biste mogli zamisliti život?
Svi ju imamo,ali nažalost nismo uvijek toga svjesni.Ne govori se uzalud da tek kad izgubimo nekoga ili nešto,shvatimo koliko nam je stalo.I zaista koliko god to puta čuli,svejedno ne uviđamo stvari na vrijeme.I kad govorimo da nemamo nikoga kraj sebe,često imamo nekoga,ali taj netko nije onaj koga želimo imati.
Sjećate li se svoje prve dječje zaljubljenosti?Kada nam se svijet srušio samo zato što nas osoba koja nam se sviđa danas nije ni pogledala.I došli smo doma iz škole,potišteni i tužni.A doma nas je dočekala fina večera ili ručak i mama sa njenim pitanjima o školi i kakve smo volje danas.A mi smo bili tako neraspoloženi za njene dosadne i staromodne savjete,i koliko smo joj samo puta to već rekli,a ona nam i dalje dosađuje.
Imate li nekoga tko vam stalno dosađuje dobronamjernim pitanjima?
Ako imate,čuvajte ga i cijenite.

Kad nas netko ili nešto povrijedi često ne želimo čuti za ništa osim za eventualnu ispriku istoga.Sve ostalo je suvišno.A kada nestane tog dosadnog glasa koji nam stalno kvoca sa strane,shvatimo da nam je puno značilo to što nam je netko u tom trenutku htio pomoći.Shvatimo,ali kao i uvijek,prekasno.
Čak i ta dosadna mama koja nas je toliko puta pitala kako nam je bilo u školi i koju smo hladnokrvno odbrusili,puno nam znači.Jer na kraju krajeva tko nam može dati bolji savjet od roditelja koji nas najbolje poznaju i žele nam samo najbolje?Jer čak ni tu dosadnu mamu i njenu dobronamjernu pomoć,nemaju svi,iako nam se čini sasvim uobičajena i svojstvena svima.
Ja sam možda previše samokritična,pa čak nekad pomišljam da nam Bog uzima drage osobe da bi shvatili koliko smo nepošteni i hladni bili dok nam je netko pružao cijeloga sebe.Pa stoga,čak i kad izgubim nadu,pokušavam biti bolja osoba radi onih koji me vole,jer ne dobivamo svi uvijek drugu priliku.
Nismo uvijek sami sa svojom boli,koliko god bi to nekad htjeli biti.A čak i kad jesmo,nismo mi jedini sami sa svojom boli.Kako zamjerati nekome istu stvar koju mi činimo?Ako su nas povrijedili,moramo li i mi povrijediti druge?Moramo li uistinu nekoga izgubiti da bi shvatili koliko smo duboko zaglibili?

Ili nam ni to nije dovoljno,već ćemo nastaviti sažalijevati sami sebe i govoriti da ljudi uvijek odlaze,ne razmišljajući da smo na neki način jednom i mi njih napustili.Istina je,ljudi uvijek odlaze.Ali često ne odlaze svojom voljom,već ih mi tjeramo.

21.10.2007. u 15:47 | Broj komentara 7 | Print | # | ^

Bojim se....

Bojim se zmija.
Bojim se mraka.
Bojim se neočekivano loših situacija.
Bojim se gubitka voljenih osoba.
Bojim se biti sretna.

Znate onaj osjećaj kad vam se toliko toga lošeg dogodi u životu da se zatvorite pred svim i svakim samo da se nebi ponovilo?Spriječavamo sami sebe da budemo sretni samo zato da se ponovno nebi razočarali?Da,poznat osjećaj.Ali teško ga je objasniti.Nekako je lakše kad nas proždire iznutra,jer tada smo mi sami sa svojom boli i ne moramo to nikome objašnjavati jer je to već naš način života.Ali kad nas pogodi izvana...tada sve počinje iznova...tada nas svi gledaju drugačije,tada smo izloženi mišljenjima i procjenama drugih ljudi i moramo svoju bol prilagoditi u skladu s time.Kao da nije dovoljno...što zamjeramo sami sebi što smo se ponadali,što smo na trenutak bili sretni.Kao da nismo znali...da ćemo zbog toga kad-tad biti kažnjeni.I uistinu je tako.

Iz dana u dan sve više vjerujem da sve što se događa,događa se s razlogom.Pa tako patimo da bismo nakon nekog vremena mogli biti sretni.I bivamo sretni da bismo nakon nekog vremena mogli patiti.I onda se pitamo kako biti sretan u današnjem svijetu,današnjem okružju?Mladi ljudi gube volju za životom jer ne vide smisao...ali može li im se zapravo i zamjeriti?Postoji li smisao u životu u kojem sve ima svoju cijenu,bile to materijalne ili duhovne vrijednosti?Uistinu je sve relativno.Drži nas samo nada da postoji neka sila iznad nas koja nas sve i nakon svega drži na životu jer očito ipak netko misli da je naš život vrijedan življenja.Jer mi to često ne mislimo.A ja stvarno mislim da postoji.Ipak mora postojati neko objektivno biće koje vidi sve naše dobre i loše strane i zna ih ispravno procijeniti te zna koliku kušnju ćemo moći podnijeti.A sve dok vjerujemo,naš život uistinu i jest vrijedan življenja.
Ali nas prečesto provjerava vjerujemo li mi zaista u to.

13.10.2007. u 18:39 | Broj komentara 13 | Print | # | ^

-----------

Osmijesi
Dijeca
I svi ti zajednički trenuci.....

Tuga
Bol
Suze...

Kada bi samo znao koliko srce para mi se
kada čujem te riječi:
Ne želim te izgubiti...
Kada bi samo znao koliko bole te riječi
kada ih govoriš kao da si me već izgubio....

Kada bi samo znao koliko toga ti želim reći
a šutim...
jer nisam ja ta koja ima pravo
sebično te držati uz sebe....
Mada to neizmjerno želim,
ne smijem,ne mogu...

I pokušavam zaustaviti i obrisati suze vodom
kao da će voda izbrisati sve one noći
kada si mi govorio:...
Nemaš pojma koliko te volim

A sada,sada te puštam
i boli kao što nikada nije...
jer je ovo zadnje što podnijeti može...
ljudi uvijek odlaze,da bar i patnja s njima ode...

Najviše boli što si lagao
možda nisi namjerno,
ali lagao jesi...
sve je palo u vodu...
kasno je...

I još uvijek ti toliko toga želim reći
a šutim...
šutim jer nema riječi kojima bih opisala... da sam samo tražila da me voliš........