Marketing
''If I lay here
Would you lie with me and just forget the world?''
Još uvijek se ne nazire optimistično raspoloženje,kao ni optimističan post.Jednostavno,nije da sam loše,stvarno nije,nego nešto se čudno događa.Ljudi umiru,loše se stvari događaju,i zapravo nije to čudno,već koliko se tih loših stvari dogodilo u tako kratkom vremenu.
Imate li vi osobu bez koje ne biste mogli zamisliti život?
Svi ju imamo,ali nažalost nismo uvijek toga svjesni.Ne govori se uzalud da tek kad izgubimo nekoga ili nešto,shvatimo koliko nam je stalo.I zaista koliko god to puta čuli,svejedno ne uviđamo stvari na vrijeme.I kad govorimo da nemamo nikoga kraj sebe,često imamo nekoga,ali taj netko nije onaj koga želimo imati.
Sjećate li se svoje prve dječje zaljubljenosti?Kada nam se svijet srušio samo zato što nas osoba koja nam se sviđa danas nije ni pogledala.I došli smo doma iz škole,potišteni i tužni.A doma nas je dočekala fina večera ili ručak i mama sa njenim pitanjima o školi i kakve smo volje danas.A mi smo bili tako neraspoloženi za njene dosadne i staromodne savjete,i koliko smo joj samo puta to već rekli,a ona nam i dalje dosađuje.
Imate li nekoga tko vam stalno dosađuje dobronamjernim pitanjima?
Ako imate,čuvajte ga i cijenite.
Kad nas netko ili nešto povrijedi često ne želimo čuti za ništa osim za eventualnu ispriku istoga.Sve ostalo je suvišno.A kada nestane tog dosadnog glasa koji nam stalno kvoca sa strane,shvatimo da nam je puno značilo to što nam je netko u tom trenutku htio pomoći.Shvatimo,ali kao i uvijek,prekasno.
Čak i ta dosadna mama koja nas je toliko puta pitala kako nam je bilo u školi i koju smo hladnokrvno odbrusili,puno nam znači.Jer na kraju krajeva tko nam može dati bolji savjet od roditelja koji nas najbolje poznaju i žele nam samo najbolje?Jer čak ni tu dosadnu mamu i njenu dobronamjernu pomoć,nemaju svi,iako nam se čini sasvim uobičajena i svojstvena svima.
Ja sam možda previše samokritična,pa čak nekad pomišljam da nam Bog uzima drage osobe da bi shvatili koliko smo nepošteni i hladni bili dok nam je netko pružao cijeloga sebe.Pa stoga,čak i kad izgubim nadu,pokušavam biti bolja osoba radi onih koji me vole,jer ne dobivamo svi uvijek drugu priliku.
Nismo uvijek sami sa svojom boli,koliko god bi to nekad htjeli biti.A čak i kad jesmo,nismo mi jedini sami sa svojom boli.Kako zamjerati nekome istu stvar koju mi činimo?Ako su nas povrijedili,moramo li i mi povrijediti druge?Moramo li uistinu nekoga izgubiti da bi shvatili koliko smo duboko zaglibili?
Ili nam ni to nije dovoljno,već ćemo nastaviti sažalijevati sami sebe i govoriti da ljudi uvijek odlaze,ne razmišljajući da smo na neki način jednom i mi njih napustili.Istina je,ljudi uvijek odlaze.Ali često ne odlaze svojom voljom,već ih mi tjeramo.
Post je objavljen 21.10.2007. u 15:47 sati.