subota, 31.07.2010.

Draga Chelsea

Nikako ti se javit. Sve sam pokušala, ali na vjenčanje ipak neću stići.
Nadam se da se ne ljutiš. Ma nećeš ni primjetit da me nema među 400 uzvanika.
Bojim se da će svi ipak primjetit koga nema. Baracka i Michelle.
Jebi ga, ja im obećala čuvat dicu i pasa, ali kako neću doć nemaju ih kome ostavit.
Sretno!

- 20:22 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 21.07.2010.

U Kabulu zapivala cajka, Gordane jadna ti je majka

-Dobar dan je li to stan Radeljak?
- Nije stan Radeljak nego župni ured pravoslavne crkve, pri telefonu arhijerejski protonamjesnik Milenko Popović.
Mogu li vam kako pomoći?
- Pa ja bih trebao Dolores, znam da ste vi susjedi, pa sam mislio...ako bi je mogli zovnuti preko balkona....
- Gogo, šta ima? Kako vanjski poslovi? Milenko je, nema beda sad ću ti je zovnuti
- Doliiiiii! Treba te Gordan, evo dobacit ću ti telefon

Već nekoliko mjeseci, svakog dana oko 11.15 patrijarhu Milenku zazvoni telefon. U početku je pristojno odgovarao sa:
dobili ste pogrešan broj, ali s vremenom se počeo interesirati za tajanstvenog pozivatelja.
Nije imao namjeru sklapati telefonska prijateljstva sve dok ga četvrto jutro zaredom nije nazvao isti muškarac.
Opet je tražio Dolores, samo je ovaj put jecao. Kao osoba čiji je životni poziv usmjeren na druge,
brzo je pronašao zajednički jezik sa Gordanom.
I nekako se, kršćanski sažalio nad sudbinom nesretnog čovjeka.

Usamljeni pop je počeo kratiti dane ulogom posrednika koja postoji samo u srednjovjekovnim romanima i sapunicama
od kojih mu je najdraža svih vremena bila Zlatni kavez, a sada se zadovoljava osrednjim
Mojim grijehom, Donom Barbarom i Najljepšim urokom.

-Ej...ma ništa ne radim, evo me na fejsu
-Zašto nisi online? Opet me izbjegavaš?
- Ma komplicirano je, Leo mi je prijatelj i ako on vidi da sam online, morat ću se i s njim dopisivat
A rekla sam mu da mi ne smeta jer pišem knjigu. Doli je i ovaj put bila zadovoljna brzinom smišljanja laži.
Išlao joj je na živce sa svojim djetinjastim dopisivanjem svaki put kad je bila online, pa ga je stavila u grupu "nepodobni".
Oni nisu imali pristup svim fotografijama i nisu mogli vidjeti kada je online.
-K..Knjigu???
-Ma da, knjigu. Rekla sam ti da je moj život luđi od ijednog romana.
- Je li knjiga o meni? Znaš kako bi to moglo naškodit mojoj karijeri?
Jebemu, Doli, ti znaš kako mi je bitno da ovo ostane tajna!

I stvarno mu je to bila najbitnija tajna u životu. Previše je toga riskirao zbog nje i puno puta je osjećao
da joj daje toliko više nego svim diplomatskim misijama zajedno.
-Smiri se mišu, nikoga ne zanimaju naši tulumi u Bruxellesu, ljudi imaju drugih briga....

Ovdje je bila u pravu. Ljudi su doista imali drugih briga, ali ih one nikada nisu obradovale kao one tuđe.
U biti su te tuđe brige koje su svakodnevno iščitavali, bile podsjetnik na Božanski red
koji ipak obitava u našoj nestabilnoj galaksiji.

Slušaj...moram ići sad.

Gordan je nervozno gledao kroz prozor, pravo u oči ljetu na Zrinjevcu i tiho je mrzio ovaj grad i svoj posao
koji mu nisu davali predaha. Prelistavao je novine sjetno gledajući manje bitne selebritije kako se bučkaju
u nekim dalekim plićacima.
Odlučno je zgrabio telefon i nazvao šeficu. Rekao joj je da je i on čovjek i da ima pravo na godišnji.
Kao i obično, ona je u strašnoj gužvi, ali će nešto srediti, da, da da, Moram ići, bok.
Da, bit će neko sunčano mjesto.

Zvao je Milenka jer je jedino s njim mogao iskreno razgovarati. Pokušao je doznati o čemu Doli piše, a Milenko, koji
je upravo Lani pomagao sa školskim projektom "Suživot" je upitao djevojčicu za knjigu.
Ona je znala samo da će se zvati Život u paklu i da će biti o Isusu.
.....

U Kabul je stigao devetnaestoga. Sunce je pržilo kaki uniforme Hrvatskih vojnika.
U Zagrebu su već davno pročitani kontroverzni ulomci iz "Života u paklu".
Knjiga nije uopće o njemu, nego o maloj. I onoj kozi šta je tjerala da jede krafne.
Pitao se gdje je ta mala bila kada je častio najboljim vinima, nju i njezine doma.
Mogla je barem jedan odlomak posvetit njima. On bi glumio da je ljut, ona bi se uvijala oko njega i molila za oprost.
- Tako dobar seks mora biti zabilježen u domaćoj književnosti, govorila bi mu ona sva uplakana.

Pitao se dok su mu oblačili pancirku, kakav bi osjećaj bio pretvoriti se u pijesak koji će vjetar nositi Afganistanom.
A to isto se nekako pitam i ja.
Doista, kakav bi to bio osjećaj da smo izgubili takvog junaka?

- 00:50 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.07.2010.

Pravo na šok

Kad sam bila mala nisam imala briga. Molila sam Boga da dođe i taj dan da se mogu za nešto brinit.
Nije on odma doša, nego malo kasnije. U iščekivanju svog dana, uživala sam gledat tuđe dane u obliku filmova.
Tamo su se ljudi stalno nešto brinili i vodili bitke. Kramer protiv Kramera je vodio bitku za nejaku dječicu.
Svaki put kada bi u kući pala pička ti materina ili ajde ti u tri kurca ja sam morala brzo odlučiti kod kojeg ću od roditelja živiti,
ili protiv koga ću od njih na sudu svjedočit.

Sada moja mamica protiv koje bi prije 20 godina mirne duše svjedočila na sudu, gleda u mene dok ovo pišem i
kaže: Kad je Eden na tome u šumi pisala mi se svi čudili (Eden Capwell Castillo iz Sante Barbare o.p.a)

Najbolji dokaz da se vremena uistinu mijenjaju.
Osim mono/melo/ljubavnih drama nekad bi ja gledala i neke druge filmove.
U njima su se ljudi borili za prava. Ti ljudi su bili Amerikanci koji su nosili transparente i marširali, najčešće Washingtonom.
Činilo mi se tada, da oni stvarno imaju dosta problema.
Ne daju crncima da se voze u busu, ratuju u Vijetnamu, na kraju im Tom Hanks umre od side na streets of Philadelphia.
Grozna je to zemlja bila.
U nas je sve bilo u redu i svi su imali prava pa nitko nije prosvjedovao.

Večeras me s televizije bombardira Varšavska.
Slike iz Zagreba su iste kao one iz filmova. Nose neku ženu dva policajca, a ona iz ruke ne pušta kavu.
Gledala je i ta dosta filmova pa vrlo dobro zna da ti u policiji ne daju kavu, nego te na taj način muče do priznanja.
Zato će ona njih zeznit i ponit svoju kavu.
Druga slika: Dolaze neka dva tipa u odjelima. Fini ljudi, vanka 45 stupnjeva, oni do grla zakopčani.
Odmah kužim da nisu konobari, nego su puno važniji. Za njima idu pusti novinari.
Smiješe se razdraganoj masi, a ona im vraća sa Lopovi! Lopovi!
To ih ne zbunjuje, nego se i dalje smješkaju. Umjesto Lopovi! sad im viču Sjednite se!
Gospoda sjedaju kao da je najnormalnija stvar na svijetu na uzavreli gradski asfalt.
Još da je ona gospođa ostavila kavu, mogi bi baš zapravo divanit.
Tupo gledaju u kamere i u svojim se odjelima bore.
Protiv samih sebe, očito jer se ta ulica ruši upravo zahvaljujući njima.
Sad im se nekako smililo pa bi oni da i njih uhite.
Nažalost, nitko od organa vlasti ih ne privodi.
Poslije pričaju sa ljudima nakon izlaska iz policije. Oni su svi u blaženom stanju.
Kao da su bili na prosvjedu sa Ghandijem. Ovo je očito najvažnija bitka u njihovom životu.

- 20:18 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 06.07.2010.

Moje ime je Mladen Grdović, a ovo sve oko mene to je crno-bijeli svijet

Kraj moje kuće ti ima jedna stanica na kojoj ja svaki dan
čekam bus koji me odvodi u veliki Grad u kojem se nalazi
moj posao.
Svakog dana ti je nisam jedina čekačica autobusa, nego tu dolaze i drugi
s kojima bi te svakako htjela upoznati.

Čekačica prva Jebate
- A di si ti, Jebate, baš govorin mužu od kad te nisam vidila!
- Evo, čekan bus.
- A jebate, šta rade ovoj dici u školi, mlađi mi Jebate, triba riješit 10
zadataka iz matematike. Kažen mu ja - u kurac i matematika, nisan je
ni ja znala, a isto san Jebate uspila i kuću napravit i vas rodit. Jebate, neki dan
sastanak u školi za ekskurziju. Ma rekla sam mu, nećeš ti nigdi na nikakve
ekskurzije dok ne ispraviš te ocjene! Mene si naša zajebavat, zajebaji ćaću, ali
njega neće, njega se boji. Rekla sam mu - Snimit ću tebe i brata ujutro dok
jedete paštetu da van ćaća vidi kad se vrati s posla kakve pizdarije radite.
Jebate dopizdilo mi je u kući svaki dan, iden malo do grada pogledat šta ima,
otić u matere na kavu. Znaš li ti Jebate da san ti ja odrasla u Varošu, meni ti je
znaš koji šok Jebate bilo doć živit ovde na selo. Nikako se Jebate nisan mogla naviknit.
(Dolazi bus. Kupuje kartu.)
-Aj sidni kraj mene da ti ispričan šta su napravili za maškare.
(Sjedam na prvo prazno mjesto kraj neznanke kojoj se obraćam sa Dobar dan kako
ste - Žena mi se čudno smiješi i kaže- Dobro, hvala)

Čekačica druga - HDZ
Ne znam, da ti budem iskrena kako se ova žena zove jer
je već dugi niz godina od kad je bila druga na lokalnoj listi hadezeja zovem samo HDZ.
- Ej Ibe, kako si? Ideš radit?
- Evo, čekan bus.
- A šta ćeš dušo, mora se radit. Kako ti mater? Di ti je sestra?
Nije lako danas, nemaju mladi di radit. Evo moja Marijana, već dvi godine traži posa.
Dobra mi je Ivana, upisala je drugu godinu na ekonomiji. Sve je u roku dala.
Baš joj govorin ja, dušo izađi malo nemoj stalno učit, ali ona ti se ne odvaja od knjiga.
Kaže ona meni, mama moram dat sve ispite do 7 miseca, da buden slobodna cilo
lito da mogu radit. Ona ti priko lita radi, evo već četvrtu godinu zaredom i sve šta zaradi
da na kraju meni i kaže
- Ti bolje znaš sa parama, kupi mi šta ti misliš da mi triba.
(Dolazi autobus. Ulazi. U busu sjeda kraj prve žene i njezin glas mi odzvanja u
ušima sve do grada. )

Čekačica treća - ISUS NE VOLI GOLA LEĐA
Treća ima svoje pravo ime, ali joj ovo puno bolje pristaje.
Kratka priča: Nedjelja, misa u crkvi. Sjedi iza mene i sestre u klupi.
Nakon završetka, obraća se mojoj sestri
-Dušo, nemoj se ljutit, ali kad si kleknila vidila su ti se leđa,
Znaš, Isus ti ne voli gola leđa.
- Ej, Ibe, dobrojutro, Ibe
- Dobro jutro
- Evo taman sam izmolila jutarnji pozdrav Gospi.
Baš mi je drago šta te vidin, tila sam te pitat bi li se uključila u našu
malu molitvenu zajednicu, molimo rožariju, čitamo Bibliju, kasnije raspravljamo.
- A nisam vam ja baš taj tip. Ja vam se više volim sama pomolit.
- Dušo moja, molitva je jako važna. Isus je rekao kada su dvojica okupljena u moje ime...
(Shut down)
...- i onda je svećenik baš u Duhu molio i osjetila se prisutnost Duha Svetoga, pa je časna sestra
počela govoriti anđeoskim jezicima. Evo nam bus
(Ulazi u bus. Pravi se da me ne zna.)

Čekač prvi - POVJESNIČAR
-Evala mala, evo i jutros okrenilo na buru. Znaš li ti da kad sam se ja vratija iz
Vinkovaca 67 da je ovde puvala najveća bura. Ako nije 180 na sat. Onda ti se
to nije ni mirilo. Jesi gledala sinoć Branimira Bilića?
Krasnu emisiju je napravija. Svi govore partizani, ali nemaš ti pojma šta su oni
napravili za ovaj kraj. Znaš li ti da je Pavelić ovo sve proda Talijanima?
(Shut down)
...- I onda je Tito, kažu sakriva se, ma Đavla se on sakriva, on je sprema ofenzivu.
Priča mi je pokojni stric Mime da je on lično tamo bija kad je ovi govorija...
(Dolazi bus. Sjeda kod partizanskog istomišljenika. Radni naslov razgovora:
Tekovine NOB-a)

Čekač drugi - ČOVJEK KOJI JE PREVIŠE ZNAO
- Kaže mi ova jedna žena da je ona Milica imala moždani jučer. Njezina čer ti je
udana za onog zubara šta je prije rata, nećeš se ti sitit bija po novinama zbog nekih
malverzacija u Domu zdravlja. Zamisli ti sudbine od te obitelji, a njezin sin ti je velike
škole završija, profesor je negi u Njemačkoj. Znan mu ja i ženu, naša iz Medova Doca.
A zamisli kako je svit mali, priklani slavili gori krizmu i ona mi dolazi i kaže:
-Barba Ivane, sićate se mene?
- A meni se oči napunile suza, jer kako je se ne bi sitijo, a s babon sam joj u školu iša,
šta ti je sudbina, šta ti je život.
(Dolazi bus. Puštam ga prvog jer je pristojno. Stojim na nogama jer znam da on neće.)

Sutra će opet biti novi dan. Sunce će obasjati vrhove planina. Mojom ulicom će teći voda
čudnog podrijetla. Neki ljudi će još spavati. Neke bake će vikati za unucima Ivane,
zaboravija si marendu! Neke žene će klapati potpeticama. Jedna žena će
u crvenoj kućnoj haljini i papučama ići po kruh.
Jedan čovik će mi reć Dobrojutro seka đava odnija prišu.
Jedna žena će kad me vidi, pravit se da me nije vidila i ući će u kuću.
Jednu misao ću ponavljati kao mantru do stanice, misleći kako je to super
naslov za nešto ne znam što.
Moje ime je Mladen Grdović, a ovo sve oko mene to je crno-bijeli svijet