-Dobar dan je li to stan Radeljak?
- Nije stan Radeljak nego župni ured pravoslavne crkve, pri telefonu arhijerejski protonamjesnik Milenko Popović.
Mogu li vam kako pomoći?
- Pa ja bih trebao Dolores, znam da ste vi susjedi, pa sam mislio...ako bi je mogli zovnuti preko balkona....
- Gogo, šta ima? Kako vanjski poslovi? Milenko je, nema beda sad ću ti je zovnuti
- Doliiiiii! Treba te Gordan, evo dobacit ću ti telefon
Već nekoliko mjeseci, svakog dana oko 11.15 patrijarhu Milenku zazvoni telefon. U početku je pristojno odgovarao sa:
dobili ste pogrešan broj, ali s vremenom se počeo interesirati za tajanstvenog pozivatelja.
Nije imao namjeru sklapati telefonska prijateljstva sve dok ga četvrto jutro zaredom nije nazvao isti muškarac.
Opet je tražio Dolores, samo je ovaj put jecao. Kao osoba čiji je životni poziv usmjeren na druge,
brzo je pronašao zajednički jezik sa Gordanom.
I nekako se, kršćanski sažalio nad sudbinom nesretnog čovjeka.
Usamljeni pop je počeo kratiti dane ulogom posrednika koja postoji samo u srednjovjekovnim romanima i sapunicama
od kojih mu je najdraža svih vremena bila Zlatni kavez, a sada se zadovoljava osrednjim
Mojim grijehom, Donom Barbarom i Najljepšim urokom.
-Ej...ma ništa ne radim, evo me na fejsu
-Zašto nisi online? Opet me izbjegavaš?
- Ma komplicirano je, Leo mi je prijatelj i ako on vidi da sam online, morat ću se i s njim dopisivat
A rekla sam mu da mi ne smeta jer pišem knjigu. Doli je i ovaj put bila zadovoljna brzinom smišljanja laži.
Išlao joj je na živce sa svojim djetinjastim dopisivanjem svaki put kad je bila online, pa ga je stavila u grupu "nepodobni".
Oni nisu imali pristup svim fotografijama i nisu mogli vidjeti kada je online.
-K..Knjigu???
-Ma da, knjigu. Rekla sam ti da je moj život luđi od ijednog romana.
- Je li knjiga o meni? Znaš kako bi to moglo naškodit mojoj karijeri?
Jebemu, Doli, ti znaš kako mi je bitno da ovo ostane tajna!
I stvarno mu je to bila najbitnija tajna u životu. Previše je toga riskirao zbog nje i puno puta je osjećao
da joj daje toliko više nego svim diplomatskim misijama zajedno.
-Smiri se mišu, nikoga ne zanimaju naši tulumi u Bruxellesu, ljudi imaju drugih briga....
Ovdje je bila u pravu. Ljudi su doista imali drugih briga, ali ih one nikada nisu obradovale kao one tuđe.
U biti su te tuđe brige koje su svakodnevno iščitavali, bile podsjetnik na Božanski red
koji ipak obitava u našoj nestabilnoj galaksiji.
Slušaj...moram ići sad.
Gordan je nervozno gledao kroz prozor, pravo u oči ljetu na Zrinjevcu i tiho je mrzio ovaj grad i svoj posao
koji mu nisu davali predaha. Prelistavao je novine sjetno gledajući manje bitne selebritije kako se bučkaju
u nekim dalekim plićacima.
Odlučno je zgrabio telefon i nazvao šeficu. Rekao joj je da je i on čovjek i da ima pravo na godišnji.
Kao i obično, ona je u strašnoj gužvi, ali će nešto srediti, da, da da, Moram ići, bok.
Da, bit će neko sunčano mjesto.
Zvao je Milenka jer je jedino s njim mogao iskreno razgovarati. Pokušao je doznati o čemu Doli piše, a Milenko, koji
je upravo Lani pomagao sa školskim projektom "Suživot" je upitao djevojčicu za knjigu.
Ona je znala samo da će se zvati Život u paklu i da će biti o Isusu.
.....
U Kabul je stigao devetnaestoga. Sunce je pržilo kaki uniforme Hrvatskih vojnika.
U Zagrebu su već davno pročitani kontroverzni ulomci iz "Života u paklu".
Knjiga nije uopće o njemu, nego o maloj. I onoj kozi šta je tjerala da jede krafne.
Pitao se gdje je ta mala bila kada je častio najboljim vinima, nju i njezine doma.
Mogla je barem jedan odlomak posvetit njima. On bi glumio da je ljut, ona bi se uvijala oko njega i molila za oprost.
- Tako dobar seks mora biti zabilježen u domaćoj književnosti, govorila bi mu ona sva uplakana.
Pitao se dok su mu oblačili pancirku, kakav bi osjećaj bio pretvoriti se u pijesak koji će vjetar nositi Afganistanom.
A to isto se nekako pitam i ja.
Doista, kakav bi to bio osjećaj da smo izgubili takvog junaka?
Post je objavljen 21.07.2010. u 00:50 sati.