Kad sam bila mala nisam imala briga. Molila sam Boga da dođe i taj dan da se mogu za nešto brinit.
Nije on odma doša, nego malo kasnije. U iščekivanju svog dana, uživala sam gledat tuđe dane u obliku filmova.
Tamo su se ljudi stalno nešto brinili i vodili bitke. Kramer protiv Kramera je vodio bitku za nejaku dječicu.
Svaki put kada bi u kući pala pička ti materina ili ajde ti u tri kurca ja sam morala brzo odlučiti kod kojeg ću od roditelja živiti,
ili protiv koga ću od njih na sudu svjedočit.
Sada moja mamica protiv koje bi prije 20 godina mirne duše svjedočila na sudu, gleda u mene dok ovo pišem i
kaže: Kad je Eden na tome u šumi pisala mi se svi čudili (Eden Capwell Castillo iz Sante Barbare o.p.a)
Najbolji dokaz da se vremena uistinu mijenjaju.
Osim mono/melo/ljubavnih drama nekad bi ja gledala i neke druge filmove.
U njima su se ljudi borili za prava. Ti ljudi su bili Amerikanci koji su nosili transparente i marširali, najčešće Washingtonom.
Činilo mi se tada, da oni stvarno imaju dosta problema.
Ne daju crncima da se voze u busu, ratuju u Vijetnamu, na kraju im Tom Hanks umre od side na streets of Philadelphia.
Grozna je to zemlja bila.
U nas je sve bilo u redu i svi su imali prava pa nitko nije prosvjedovao.
Večeras me s televizije bombardira Varšavska.
Slike iz Zagreba su iste kao one iz filmova. Nose neku ženu dva policajca, a ona iz ruke ne pušta kavu.
Gledala je i ta dosta filmova pa vrlo dobro zna da ti u policiji ne daju kavu, nego te na taj način muče do priznanja.
Zato će ona njih zeznit i ponit svoju kavu.
Druga slika: Dolaze neka dva tipa u odjelima. Fini ljudi, vanka 45 stupnjeva, oni do grla zakopčani.
Odmah kužim da nisu konobari, nego su puno važniji. Za njima idu pusti novinari.
Smiješe se razdraganoj masi, a ona im vraća sa Lopovi! Lopovi!
To ih ne zbunjuje, nego se i dalje smješkaju. Umjesto Lopovi! sad im viču Sjednite se!
Gospoda sjedaju kao da je najnormalnija stvar na svijetu na uzavreli gradski asfalt.
Još da je ona gospođa ostavila kavu, mogi bi baš zapravo divanit.
Tupo gledaju u kamere i u svojim se odjelima bore.
Protiv samih sebe, očito jer se ta ulica ruši upravo zahvaljujući njima.
Sad im se nekako smililo pa bi oni da i njih uhite.
Nažalost, nitko od organa vlasti ih ne privodi.
Poslije pričaju sa ljudima nakon izlaska iz policije. Oni su svi u blaženom stanju.
Kao da su bili na prosvjedu sa Ghandijem. Ovo je očito najvažnija bitka u njihovom životu.
Post je objavljen 15.07.2010. u 20:18 sati.