četvrtak, 24.06.2010.
Kako je Don Frane Bulić upozorio don Vinka
-Sestro Mira, ako me ko bude zva, reci da sam s krizmanicima i da ostavi poruku.
- Oću don Vinko, samo ne znam šta ću s ovima iz Solina, svi znaju da je krizma bila prije tri nedilje.
- Njima onda reci da sam na kongresu Etičkog povjerenstva za Obranu digniteta katoličke crkve u Mariboru.
Don Vinko se zamišljeno vrtio na uredskoj stolici, poklonu prijatelja iz HEP-a i razmišljao o sudbini
svog davnog prethodnika čija se slika nalazila preko puta njegovog stola.
Polako je tonio u popodnevni san, do nekog boljeg dana okupanog suncem
koje je ustrajno obasjavalo Rižinice, maleno mjesto uz potočić, smješteno na sjeveru prema Klisu.
U daljini je vidio pognutog čovjeka u dugoj svečenićkoj haljini i slamnatom šeširu.
Kada mu se približio, prepoznao je don Franu Bulića, istog kao na portretu u svom uredu.
-Evala, don Frane, kako je?
Don Frane je skrušeno razgledao kameni ulomak i tiho za sebe čitao „pro duce Trepim(ero)"
- Don Frane, to sam ja , don Vinko, bezuspješno je pokušavao uspostavit komunikaciju,
ali do predanog arheologa nije mogao doći. On je bio zatočen u svom svijetu, obasjan spoznajom
koja se Božjim miljenicima dogodi jednom u životu.
Pomalo povrijeđen don Vinko se nadvio nad taj objekt divljenja, ali nije na njemu našao ništa
vrijedno tolike fascinacije. Sličnih ulomaka je puna jedina solinska suvenirnica koja nudi
posebnu uslugu graviranja osobnih imena.
I u njegovom uredu se našao jedan sličan kamen na kojem je pisalo:
„Za don Vinka, našeg iskrenog pastira – Solin, generacija 97/98“.
Nakon još nekoliko bezuspješnih pokušaja razgovora, don Vinko se polako okrenuo,
tužan što taj blaženi čovjek koji je toliko zadužio Solin nije pokazao nikakav interes za njega
koji je to isto učinio, samo sto godina kasnije.
Dok se odmicao od njega, don Frane mu je onako, više usput doviknuo:
- Vinko, pazi, bicikla!
U tom trenutku se spotaknuo preko stare crne bicikle, i tiho u sebi opsovao malog miša.
Još jednom se okrenuo i ugledao podjebantski osmijeh na starčevom licu.
Polako se u snu spuštao prema Solinu i razmišljao o tome kako je don Frane okrenut leđima vidio
da će se zabiti u biciklu.
Nije nalazio logičan odgovor i ubrzo se pomirio sa još jednom tajnom koju neće dokučiti.
- Evo za našeg don Vinka malo kupusa na suvom mesu, uletila je časna Mira
znojna od kuhinjskih para.
Zvali su vas opet, ali sam im ja rekla sve kako smo se dogovorili.
Don Vinko se ustao i malo prošetao uredom te oprezno sa strane pogledao kroz prozor.
Tiho je u sebi rekao jebami pas mater. Časna Mira je s njegovih usana pročitala samo ono
mater i zabrinuto ga upitala:
-Misusovo, šta ste vidili?
Došla je i ona do prozora, ali nije uočila ništa čudno.
- Ma jel vidiš onog na bicikli sa kameron?
Sestra je sad ugledala čovjeka na bicikli kako se odmara kraj jednog stabla ispred župnog ureda.
-Sestro Mira jel vi virujete u snove?
- Pa oče, znate i sami što nas Crkva uči. S druge strane, često kažu da nam u snovima podsvijest šalje određene signale, upozorenja.
- Moj san mene da upozorava?
Tiho je još jednom čuo: Vinko, pazi bicikla i napokon uspio pročitati natpis Google Street View
....
(Preuzeto sa jutarnji.hr)
Snimatelji na biciklu ili u automobilu u polaganoj vožnji snimaju po trgovima, ulicama i svim pješačkim zonama, u svim smjerovima, a domet kamera je 50 metara
- 14:24 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 21.06.2010.
Jadranka Pokos
Bila jednom jedna zemlja zapadno od Karpata, istočno od Alpa, sjeverno od Ekvatora i južno od Berlina.
Nju su stalno pritiskale nevolje. Sve je počelo od stoljeća sedmog (poslušati istoimeni hit Dražena Žanka).
Nikako se nije nazirao kraj tom posvemašnjem jadu. Onda je zemlja postala slobodna.
Stanovnicima se na lice vratio osmijeh i nada.
Predsjednik bi prilikom šetnje uzeo neku djevojčicu odjevenu u slavonsku narodnu nošnju i podigao bi je tako visoko da je ona oduševljeno vrištala. Onda je on nju nježno spustio kada su završeni izbori.
Neki ljudi su smatrali da je to samo trik zbog izbora. Ja sam se nadala da ću i ja jednom u šetnji susresti predsjednika da i mene podigne visoko.
Ali predsjednik je vidljivo kopnio, a ja sam postajala sve deblja.
Bilo je malo ljudi u Hrvatskoj koji su me mogli tako lako dignuti.
....
Nakon par godina došli su neki ljudi koji su vrištali sa svih plakata da pokrenemo Hrvatsku.
Ja sam ih radosno gledala jer su bili zgodni i odlučni i izgledali su mi nekako baš prijateljski nastrojeni.
Nešto kao tim liječnika iz Chichago Hopea ili Hitne Službe. Svi su bili međusobno prijatelji, a znaju lijek za mnoge bolesti. Ako za neku i ne znaju, svi se zajedno ujedine i mozgaju dok ne nađu rješenje.
Tako je moja zemlja bila pacijent s lošim prognozama i terminalnom bolešću na leđima, ali je imala najbolji tim liječnika koji će vrlo brzo odgonetnuti uzroke njene malaksalosti.
Ravnatelj neurokirurgije (osobno mislim da su oni najveće face ) je bio zgodan i naočit vođa tima.
Često se smijao, a kad je trebalo udario bi stetoskopom o stol i svi bi se smrznuli.Ljudi su mu vjerovali, a najviše mu je vjerovala bolesna Domovina.
Ujutro, za vrijeme vizite ona bi mu se požalila na bolove i nesvjestice, a on bi je utješio milosrdnim
pogledom punim suosjećanja. Iza toga bi se zatvorio u svoj stakleni ured i dugo mozgao.
Domovina je sve više propadala, napadaji su bili sve češći, a skupa s njom se pogoršalo i doktorovo stanje.
Postalo mu je toliko loše da je jednog jutra na konziliju samo rekao da ne može više.
Nedugo nakon njegovog kolapsa, bolnicom su se počele širiti čudne glasine. Omiljeni doktor je u biti zlostavljao osoblje. Silio ih je na razne stvari. Nije im dao da peru skalpele, potpisivao je otpusna pisma bez da je vidio pacijente, kažu da se na preglede moglo samo preko veze.
Istinu o svojoj omiljenoj seriji sam tako saznala iz novina. Na televiziji su svi bili tako sretni i lijepo su se smijali.
Neki dan je izašla knjiga Vlatke Pokos. Uvijek kada pomislim na nju vidim je bosu na dan vjenčanja kako
trči po vrelom pijesku. Ona je tada bila jako sretna. U specijalnom izdanju Storeeea i ja sam osjetila dašak njene sreće. Za 15 kuna na 20 strana sam bila dio najvažnijeg dana njezinog života.
Danas sam saznala da je ona u biti patila. Prevario me onaj puderom zacimentirani osmijeh.
Izgleda da je sjedokosi starac zlostavljao. Kudio njene sise.
Pokušavao joj gurati razne predmete u usta. I tko zna što još.
Da pogrešno parafraziram Tolstoja:
Svaka hrvatska žena, zvala se ona Jadranka ili Vlatka je nesretna na isti način.
- 23:37 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 14.06.2010.
Bili smo u Bosni - Prva priča
Hazim Delić je nervozan dočekao službenu objavu prestanka opsade njegovog grada. Nije mu Sarajevo bio rodni grad i zbog toga je žalio, ali ga je smatrao svojim i to je često isticao. Kraj rata, barem ovaj službeni ga je dočekao kao 52-godišnjaka u hotelskom predvorju na jednom od onih televizora koji su lokotom pričvršćeni za zid.
Na trenutak je razmišljao o bizarnosti tog lokota, ali se ubrzo sjetio kolekcije ručnika u svojoj kupaonici iz raznih hotela u kojima je tijekom službe često boravio i ta suluda ideja mu se odjednom učinila jako logičnom.
Predvorje su ispunili glasovi stranih novinara i njihovih bosanskih prevoditelja.
Tijekom ratnih godina Hazim je shvatio kako strani novinari nikada u potpunosti neće razabrati
prave uzroke sukoba i ono drugo što ga je u početku žalostilo - njih i ne zanimaju nikakvi uzroci
sve dok je na ulicama dovoljno krvi koja će šokirati kućanice i mehaničare u dalekoj Belgiji.
Prve mjesece mira je provodio pokušavajući sabrati ostatke svog života uz obilnu pomoć jake šljivovice.
Za djecu nije ništa čuo već godinama i uvijek kada je mislio na njih potajno se nadao
kako su njegov sin i kći u nekoj skandinavskoj zemlji bez ostataka njegove DNK
sretno zavaljeni u Ikeine stolice.
Nakon što je policajcima 86- e hladno ispričao kako je ženu zatekao sa mesarom Ratkom
u vlastitom krevetu o kurvi više nije razmišljao.
Vojnik koji je cijeli život posvetio izučavanju ratovanja, a kasnije i samom ratu odjednom se našao
pred zidom nečega što se nazivalo mirnodopsko razdoblje.
Mrzio je tu riječ i one koji su je izmislili.
Do kraja 1996. stvorio je poveću listu ljudi, gradova i država koje je mrzio.
To bi nekako krenulo usput. Recimo dok bi čitao naslove u novinama.
-Nizozemski veleposlanik u Argentini optužen za ilegalno posjedovanje oružja-
Jebo vas Ajax, da vas jebo. Znate nama držat lekcije, a svoje veleposlanike ne možete obuzdat!
Mržnja mu je dolazila kao prirodni oklop koji ga je stavljao u bezosoban odnos prema svijetu.
Najveće količine mržnje Hazim je čuvao za sebe.
Naime, tijekom rata su stanovnici i vojska prokopali Tunel koji je povezivao dva dijela grada.
Bio je to izlaz iz Sarajeva i jedini put kojim se mogla dopremati pomoć.
Mnogi ljudi zahvaljujući tom prolazu danas žive. O njima su iza rata pisali svjetski mediji gladni priča
o izgladnjelom i opkoljenom gradu, tu u susjedstvu.
Ono o čemu se nije pisalo su neke druge priče za koje molite Boga da ih vaša djeca i susjedi
nikada neće saznati. Njih pokušavate sakriti i od sebe uporno prepričavajući događaje koji se nisu dogodili.
Nakon određenog vremena, tako dobro zvuče da ih ponosno izgovarate ispred delegacije europskih
novinara koji se bave ljudskim pravima.
Istina odjednom ostaje zarobljena u nekoj davnoj prošlosti, koja danas ima tako malo svjedoka.
Pred Tunel smo stigle u četvrtak.
Na ulazu nas je dočekao vlasnik kuće u kojoj tunel počinje. Upoznale smo i njegovog sina
koji je danas trideset i nešto godina star. Naplaćuje ulaznice od 5 km, a mislim da je i vodič.
Dok smo gledale video sa snimkama granatiranja Sarajeva pridružio nam se stariji gospodin.
On je sudjelovao u izgradnji tunela i za njega su nam rekli da je bio zamjenik nekog generala
Armije BiH.
Nekako me svladala tuga kada sam to čula.
Ne očekuješ vojnika tog ranga da ti priča o dotoku oružja i humanitarne pomoći.
Zaboravila sam kako se zove.
Nadam se da nije Hazim.
- 00:42 -