Bila jednom jedna zemlja zapadno od Karpata, istočno od Alpa, sjeverno od Ekvatora i južno od Berlina.
Nju su stalno pritiskale nevolje. Sve je počelo od stoljeća sedmog (poslušati istoimeni hit Dražena Žanka).
Nikako se nije nazirao kraj tom posvemašnjem jadu. Onda je zemlja postala slobodna.
Stanovnicima se na lice vratio osmijeh i nada.
Predsjednik bi prilikom šetnje uzeo neku djevojčicu odjevenu u slavonsku narodnu nošnju i podigao bi je tako visoko da je ona oduševljeno vrištala. Onda je on nju nježno spustio kada su završeni izbori.
Neki ljudi su smatrali da je to samo trik zbog izbora. Ja sam se nadala da ću i ja jednom u šetnji susresti predsjednika da i mene podigne visoko.
Ali predsjednik je vidljivo kopnio, a ja sam postajala sve deblja.
Bilo je malo ljudi u Hrvatskoj koji su me mogli tako lako dignuti.
....
Nakon par godina došli su neki ljudi koji su vrištali sa svih plakata da pokrenemo Hrvatsku.
Ja sam ih radosno gledala jer su bili zgodni i odlučni i izgledali su mi nekako baš prijateljski nastrojeni.
Nešto kao tim liječnika iz Chichago Hopea ili Hitne Službe. Svi su bili međusobno prijatelji, a znaju lijek za mnoge bolesti. Ako za neku i ne znaju, svi se zajedno ujedine i mozgaju dok ne nađu rješenje.
Tako je moja zemlja bila pacijent s lošim prognozama i terminalnom bolešću na leđima, ali je imala najbolji tim liječnika koji će vrlo brzo odgonetnuti uzroke njene malaksalosti.
Ravnatelj neurokirurgije (osobno mislim da su oni najveće face ) je bio zgodan i naočit vođa tima.
Često se smijao, a kad je trebalo udario bi stetoskopom o stol i svi bi se smrznuli.Ljudi su mu vjerovali, a najviše mu je vjerovala bolesna Domovina.
Ujutro, za vrijeme vizite ona bi mu se požalila na bolove i nesvjestice, a on bi je utješio milosrdnim
pogledom punim suosjećanja. Iza toga bi se zatvorio u svoj stakleni ured i dugo mozgao.
Domovina je sve više propadala, napadaji su bili sve češći, a skupa s njom se pogoršalo i doktorovo stanje.
Postalo mu je toliko loše da je jednog jutra na konziliju samo rekao da ne može više.
Nedugo nakon njegovog kolapsa, bolnicom su se počele širiti čudne glasine. Omiljeni doktor je u biti zlostavljao osoblje. Silio ih je na razne stvari. Nije im dao da peru skalpele, potpisivao je otpusna pisma bez da je vidio pacijente, kažu da se na preglede moglo samo preko veze.
Istinu o svojoj omiljenoj seriji sam tako saznala iz novina. Na televiziji su svi bili tako sretni i lijepo su se smijali.
Neki dan je izašla knjiga Vlatke Pokos. Uvijek kada pomislim na nju vidim je bosu na dan vjenčanja kako
trči po vrelom pijesku. Ona je tada bila jako sretna. U specijalnom izdanju Storeeea i ja sam osjetila dašak njene sreće. Za 15 kuna na 20 strana sam bila dio najvažnijeg dana njezinog života.
Danas sam saznala da je ona u biti patila. Prevario me onaj puderom zacimentirani osmijeh.
Izgleda da je sjedokosi starac zlostavljao. Kudio njene sise.
Pokušavao joj gurati razne predmete u usta. I tko zna što još.
Da pogrešno parafraziram Tolstoja:
Svaka hrvatska žena, zvala se ona Jadranka ili Vlatka je nesretna na isti način.
Post je objavljen 21.06.2010. u 23:37 sati.