Hazim Delić je nervozan dočekao službenu objavu prestanka opsade njegovog grada. Nije mu Sarajevo bio rodni grad i zbog toga je žalio, ali ga je smatrao svojim i to je često isticao. Kraj rata, barem ovaj službeni ga je dočekao kao 52-godišnjaka u hotelskom predvorju na jednom od onih televizora koji su lokotom pričvršćeni za zid.
Na trenutak je razmišljao o bizarnosti tog lokota, ali se ubrzo sjetio kolekcije ručnika u svojoj kupaonici iz raznih hotela u kojima je tijekom službe često boravio i ta suluda ideja mu se odjednom učinila jako logičnom.
Predvorje su ispunili glasovi stranih novinara i njihovih bosanskih prevoditelja.
Tijekom ratnih godina Hazim je shvatio kako strani novinari nikada u potpunosti neće razabrati
prave uzroke sukoba i ono drugo što ga je u početku žalostilo - njih i ne zanimaju nikakvi uzroci
sve dok je na ulicama dovoljno krvi koja će šokirati kućanice i mehaničare u dalekoj Belgiji.
Prve mjesece mira je provodio pokušavajući sabrati ostatke svog života uz obilnu pomoć jake šljivovice.
Za djecu nije ništa čuo već godinama i uvijek kada je mislio na njih potajno se nadao
kako su njegov sin i kći u nekoj skandinavskoj zemlji bez ostataka njegove DNK
sretno zavaljeni u Ikeine stolice.
Nakon što je policajcima 86- e hladno ispričao kako je ženu zatekao sa mesarom Ratkom
u vlastitom krevetu o kurvi više nije razmišljao.
Vojnik koji je cijeli život posvetio izučavanju ratovanja, a kasnije i samom ratu odjednom se našao
pred zidom nečega što se nazivalo mirnodopsko razdoblje.
Mrzio je tu riječ i one koji su je izmislili.
Do kraja 1996. stvorio je poveću listu ljudi, gradova i država koje je mrzio.
To bi nekako krenulo usput. Recimo dok bi čitao naslove u novinama.
-Nizozemski veleposlanik u Argentini optužen za ilegalno posjedovanje oružja-
Jebo vas Ajax, da vas jebo. Znate nama držat lekcije, a svoje veleposlanike ne možete obuzdat!
Mržnja mu je dolazila kao prirodni oklop koji ga je stavljao u bezosoban odnos prema svijetu.
Najveće količine mržnje Hazim je čuvao za sebe.
Naime, tijekom rata su stanovnici i vojska prokopali Tunel koji je povezivao dva dijela grada.
Bio je to izlaz iz Sarajeva i jedini put kojim se mogla dopremati pomoć.
Mnogi ljudi zahvaljujući tom prolazu danas žive. O njima su iza rata pisali svjetski mediji gladni priča
o izgladnjelom i opkoljenom gradu, tu u susjedstvu.
Ono o čemu se nije pisalo su neke druge priče za koje molite Boga da ih vaša djeca i susjedi
nikada neće saznati. Njih pokušavate sakriti i od sebe uporno prepričavajući događaje koji se nisu dogodili.
Nakon određenog vremena, tako dobro zvuče da ih ponosno izgovarate ispred delegacije europskih
novinara koji se bave ljudskim pravima.
Istina odjednom ostaje zarobljena u nekoj davnoj prošlosti, koja danas ima tako malo svjedoka.
Pred Tunel smo stigle u četvrtak.
Na ulazu nas je dočekao vlasnik kuće u kojoj tunel počinje. Upoznale smo i njegovog sina
koji je danas trideset i nešto godina star. Naplaćuje ulaznice od 5 km, a mislim da je i vodič.
Dok smo gledale video sa snimkama granatiranja Sarajeva pridružio nam se stariji gospodin.
On je sudjelovao u izgradnji tunela i za njega su nam rekli da je bio zamjenik nekog generala
Armije BiH.
Nekako me svladala tuga kada sam to čula.
Ne očekuješ vojnika tog ranga da ti priča o dotoku oružja i humanitarne pomoći.
Zaboravila sam kako se zove.
Nadam se da nije Hazim.
Post je objavljen 14.06.2010. u 00:42 sati.