Košarkaški revolt
Ne znam otkud bi počel. Živim košarku od svoje 9. godine. Treniral sam ko majmun, bilo +50 ili mrkla noć, ili po zimi s lopatom na igralište, pa čišćenje, pa loptanje ili kupnja pivi domaru, pa on otvara dvoranu... i da ne nabrajam.
Danas, u ocvaloj košarkaškoj dobi, razočaran igrama reprezentacije u zadnjih 7, 8 godina, klupskim politikama (prije svega Miličević-Cibona, čast Zadru i u zadnje vrijeme Splitu), ostale su mi rekreacijske tekme i hakli i poneko iznenađenje na tv-u.
Vjerojatno sam i ja glup, jer prije svakog nekog euro-world-olympic prvenstva sam pun entuzijazma da bumo konačno nešt odigrali i uvijek se neko sranje dogodi. Na početku ovog evropskog prvenstva u našem predragom bivšem glavnom gradu (za koji mi je drago kaj ga nismo raketirali u vrijeme rata jer su ga sami razvalili svojim nebeskim ponašanjem), priznajem, pljuval sam Ukića i Tomasa. I to zato jer mi je nevjerojatno da igrači koji se prodaju za nemali novac u renomirane evropske klubove mogu igrati tak izgubljeno ko da su u nekoj kadetskoj ligi. To nema veze s godinama, tj. mladošću jer se predugo oni loptaju (kaj su na kraju krajeva i dobro naplatili) da bi im se tak nešt dogodilo. Da sam bil u pravu, pokazala je i ta legendarna utakmica sa bratskom nam španijom kad je Ukić odigral odlično, a Tomas nešt slabije od njega.
Utakmica je gotova i ne bi više filozofiral o njoj, ni o našim igračima. Više se pitam, zake se to uvijek nama dogodi? Zake suci iz Uzbekistana ne pokradu npr. Čehe u susretu s nama, a ne nas? I to zaista nije bitno u kojem sportu. Dakle ipak je stvar u ugledu naroda u svijetu, a ne u nekoj uroti ili samom statusu ekipe u određenom sportu, a pogotovo ne u potplaćivanju sudaca ili da su se splašili da ih publika ne zašora. To je davno prošlo vrijeme. Sad sudac jedva čeka da ga neko prasne nebili izvukel hrpe para temeljem osiguranja.
Činjenica je da bu trebalo proći par stoljeća da nekakav ukrajinski sudac nema u svojoj podsvijesti - "ah, tamo neki hrvati". Da, ovi suci su iznimke, neprofesionalci jer podliježu takvom utjecaju, ali baš te iznimke potvrđuju pravilo jer uvijek idu na našu štetu. I kad ti, sa takvim stavom uđeš u bilo kaj (poso, brak...), pa tak i u utakmicu, nek ti se neki taj nižeg-reda-hrvat još i pobuni nešt, ugrozi nekom rječju tvoju veličinu, odnosno ego, automatski je izazvan gnjev duha sa sjekirom. Naravno, možda mu ništ nije ni trebalo reći. Možda mu je neka hrvatina na građevini u njegovoj domovini napumpala sestru (ženu?), pa je otad gnjevan. On jadan nije znal di je, ni kaj radi. Sudi tehničku Popoviću, pokazuje s rukom u smjeru ko da je naša lopta, gleda oko sebe, munjen i zbunjen drži spuštene obrve, kao znak da je autoritativan, a u biti da si ga pital kak se zove, reko bi Jugoslavko Cvitković. Izgubil se u svoj svojoj veličini (ništ novog, vrijedi za svakog takvog).
Prazan i u kurcu, nisam celi vikend pratil više tekme, nit sam znal ko je u finalu, nego sam slučajno jučer nakon big brothera šaltal kanale, pa sam naišel na tekmu. Zasluženo finale jednima i drugima. I grci i švabe su fighteri, nema nekih umjetnika, osim naravno, Nowitzki koji jedini nešt igra u toj reprezentaciji. Ostali stvarno popunjavaju broj i igraju za njega, ali poštujem jer slažeš taktiku prema onome s čim raspolažeš.
Na kraju, ko stari basketbalija, objektivno gledajući utakmicu, opet smo si sami krivi. Naučen sam igrati košarku i protiv sudaca. Po selskim ligama čuda se događaju i možeš ti puknuti od jada, ali protiv nekih stvari nemreš nego, pokriti uši i daj sve od sebe. Dakle greške: Spahija je trebal u početku utakmice zaraditi tehničku kad se vidlo da suci naginju protiv nas, a ne u produžetku kad je već sve bilo gotovo i Tomasovo promašeno slobodno bacanje (4/3 šut u zadnjoj minuti) koje bi direktno donijelo pobjedu, taman da se suci na trepavice postave (makar, ni onda nisi siguran, uvijek se da izmislit nešt).
Ali ko im može zamjeriti? Kapa dolje dečki, se pet, ali uvijek i uvijek nas nešt spriječi do vrhunskog rezultata. Kolko mi je drago kaj smo super igrali, tolko sam u komi zbog te krađe i uglavnom, nikad dobro. Za dvije godine buju valjda ovi neki balvani otišli (Prkačin, Bagarić), neki došli (ne valjda Šundov) i opet bu se razvodnilo i opet budem ja tupan s entuzijazmom čekal početak evropskog prvenstva da se mogu čim više razočarati. S tom razlikom kaj smo si sad sami krivi u jako maloj mjeri.
Vjerojatno znate da FIBA može mimo kvalifikacijskog poretka pozvati direktno reprezentacije na predstojeće svjetsko prvenstvo. U ovom slučaju dvije iz europe.
E pa, dragi blogeri, da me spasite patnji, muka i neurostradanja, dakle, ne zbog hrvatske košarke i mladosti, nego samo zbog mene pišite i pljujte na
info@fiba.com
ili im samo uljudno objasnite da smo zaslužili wildcard.
Ajda ljudi
p.s.
Namjerno nisam spominjal D.Petrovića jer mrzim to više slušati kak je nekad bilo, kak je mozart igral, ovo, ono. Prošlo vrijeme, čast čovjeku, ali nema ga više i nemremo se tješiti još sto godina kak smo mi igrali protiv dreamteam-a '92.
|
