Projekt "Banica"
Ako ste imali djeda koji je spremao i čuvao starine - knjige, novine, razne dokumente, foto-aparat, kutije od cigareta (među njima i one dobivene na dvoru kralja Aleksandra Karađorđevića 1933. godine za posjeta delegacije HSS-a) pa i stare novce.
Ako ste kao dijete u igri rasuli kovanice i novčanice iz kutije u kojoj ih je držao djeda kojeg ste jako voljeli, kao i on vas. Ako ste poslije toga osjetili kako se djeda jako ljuti, normalno je da si čvrsto zadate da ćete početi skupljati stari novac i vratiti u kutiju ono što ste u dječjoj igri pogubili.
Kada vas poslije nekoliko godina dragi djeda Franjo pohvali i kaže da skupljeni stari novac čuvate kod sebe, stekli su se svi početni uvjeti da to postane vaša životna pasija - hobby, koja će se sve više razvijati.
Sve ovo dogodilo se meni i zbog toga sam jako sretan i zadovoljan jer se i danas poslije četrdesetak godina bavim skupljanjem staroga kovanog i papirnog novca - numizmatikom. Poslije završetka gimnazije u Slavonskom Brodu doselio sam se 1965. godine u Zagreb. Nakon dvogodišnjeg privikavanja i upoznavanja, naravno da sam pronašao Hrvatsko numizmatičko društvo i postao njegov član od 1967. godine i bez prekida ostao član do danas. Uz pomoć savjeta starijih kolega, a poslije stručne literature i kataloga, sve više sam širio svoja znanja u numizmatici. Opredijelio sam se za kovani i papirni novac koji je bio u uporabi na našem području pa sam mogao stvarati dobru zbirku.
Negdje 1972. godine kao član Aerokluba Zagreb zainteresirao sam i svog klupskog kolegu gospodina Branimira Kranjčevića za numizmatiku, a koji se do tada bavio filatelijom. Od tada smo zajedno prošli tisuće kilometara radi nabave te prodaje ili zamjene naših viškova numizmatičkog materijala, u početku po Jugoslaviji, poslije po Hrvatskoj i Europi.
Došli smo tako i do 1990. godine, gospodarstvo slabi, inflacija jača do hiperinflacije, srpsko nacionalističko ludilo raste, a paralelno sa svim tim počinje demokratizacija društva. Održani su prvi demokratski izbori u Hrvatskoj, a za predsjednika Republike Hrvatske izabran je dr. Franjo Tuđman - Hrvatska kreće k osamostaljivanju.
Jednog ponedjeljka u Habdelićevoj 2 na redovitom sastanku članova Hrvatskoga numizmatičkoga društva tajnovito mi se obratio kolega Ivan Skunca. Pokazao mije nešto što me je odmah oduševilo, svoje skice za budući novac samostalne Republike Hrvatske i predložio mi da to zajednički radimo. Naravno da sam pristao pa smo se dogovorili da se nađemo za desetak dana. Međutim, nikako nisam mogao stupiti u kontakt sa g. Škun-comjer mi nije dao ni adresu ni telefonski broj (poslije mije bilo jasno zašto). Prošlo je više od mjesec dana od razgovora sa g. Škuncom, u menije sve više raslo nestrpljenje, a njega nisam mogao naći. Povjerio sam se prijatelju i kolegi Branimiru Kranjčeviću i predložio mu da zajednički razvijemo ideju i uđemo u realizaciju projekta BANICA.
 Bez vlastitog novca nema samostalnosti, a Hrvatska je stupala putem osamostaljivanja. Odlučio sam dati svoj doprinos i krenuo u posao. Dan na dan s Branimirom sam razgovarao, skicirao i radio na razradi ideje. Odlučio sam da se u nazivu predložene novčane jedinice mora nalaziti pojam po kojem su Hrvati prepoznatljivi od svojeg naseljavanja u ove naše krajeve kao i simboli koji su nazočni više od tisuću godina. Hrvatski kraljevi imali su banove kao obnašatelje svoje vlasti na određenom području, pod mađarskim kraljevima (od 1102. godine) ostaju banovi u istoj ulozi, pod austrijskim kraljevima - opet ban, pa tako redom kroz burnu i krvavu povijest Hrvata na njihovim povijesnim područjima (današnja Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina). Ne nabrajajući sva imena, dolazimo do bana Mačića i na kraju bana Ivana Subašića. Tako se iskristalizirala odluka da u osnovi naziva nove hrvatske novčane jedinice mora biti BAN.
S obzirom na moderno vrijeme i navike većine ljudi da danas automatski pomisle na novčanice (papirni novac) kada čuju riječ novac iako je kroz gotovo 2500 godina od izuma podrazumijevao kovanice (iz zlata, srebra, elektrona, bakra, bronce, platine, nikla, željeza, cinka, aluminija itd), odlučili smo da naša novčana jedinica, NOVČANICA nosi naziv BANICA.
Banica bi se dijelila na 100 NOVČIĆA, što je opet vezano uz hrvatsku narodnu baštinu poglavito na XIX. stoljeće pa do kraja Austro-Ugarske 1918. godine. Kada smo se odlučivali za izbor likovnih motiva, trebalo nam je puno vremena s obzirom da u hrvatskoj povijesti ima tako mnogo važnih osoba i događaja koji su zaslužili da se pojave na novcu Republike Hrvatske. Simboli križa i hrvatskog tropleta nameću se sami po sebi. Pri odlučivanju o dimenzijama i nakladi problem je bio puno manji i brzo smo se usuglasili.
Poslije ovoga činilo nam se da će dalje sve biti jednostavno i brzo. Dobro smo znali kako izgledaju novčanice, kojom se vrstom papira i boja rade, kojom tiskarskom tehnikom. Imali smo razrađenu ideju i osnovno znanje o tome što želimo napraviti, ali nismo znali likovno realizirati projekt. Branimir je poznavao nekoliko ljudi s Likovne akademije i konačno smo našli jednoga nadimkom Minks, koji je pristao raditi likovni predložak za 100 banica. Kada je bio završen, tražili smo na nekoliko mjesta u gradu kvalitetnu tvrtku za pripremu offset tiska kao tehniku koja je bila brza i nama financijski dostupna. Tada nam se prvi put dogodilo da smo naišli na odbijanje jer ...«Vi ste ludi, ja ne želim završiti u zatvoru, imam i ovako previše posla ...»!!?
 Konačno smo pronašli u Petrovoj ulici g. Dragu Repara, vlasnika tvrtke "Repro studio", koji je s velikim simpatijama prihvatio našu narudžbu i započeo pripremu. U međuvremenu tražili smo tiskaru koja bi prihvatila tiskanje "novca". Opet se pojavio problem odbijanja bez obzira na gotovinsko plaćanje. Tada nas je g. Repar uputio k svom poznaniku g. Marinku Jarži u Račićevoj 5. Gospodin Jarža bez puno je objašnjavanja prihvatio našu narudžbu, ali se tada pojavio problem odgovarajućeg papira, jer nikako nismo željeli tiskati na standardnom papiru za knjige nego na nekakvom što sličnijem papiru za novčanice. Nakon puno traženja po Zagrebu i okolici doznali smo da u Grazu (Austrija) postoji tvrtka s velikim asortimanom papira. Sutradan smo se mojim "Stojadinom" odvezli u Graz. Tražili smo odgovarajući papir, po mogućnosti s nekakvim vodoznakom ili zaštitnom niti u strukturi. Budući da sličnog papira nije bilo na zalihi, nego smo ga mogli naručiti i dulje čekati, odlučili smo se za tip "elephanten-haut", slonovska koža. Jugoslavenski carinik (po govoru Makedonac) sumnjičavo nas je zagledavao i pitao za što će nam toliko papira (oko 60 cm debeli sloj A-l) pa sam odgovorio da mi treba za izradu posjetnica, pustio nas je.
Poslije nekoliko dana novčanica od 100 banica bila je gotova. Trebalo je još izvršiti numeriranje i rezanje na planirani format. Gospodin Jarža uputio nas je na gospodina Vicka Benkovića, vlasnika tiskare "Cicero" u Vrapčanskoj ul. 59, koji je imao tehničke mogućnosti (40 numeratora) i volje da napravi završne operacije numeriranja i rezanja.
Konačno poslije gotovo tri mjeseca od zamisli, ostvareno je! Bili smo jako zadovoljni i ponosni.
Kao stoje iznenada nestao, tako se isto ponovno pojavio Ivan i pokazao mi je otisnutu novčanicu "1 banovac". Čestitao sam mu i objasnio da ga nisam mogao tako dugo čekati te da sam krenuo u realizaciju svoje ideje zajedno s Branimirom. Međusobno smo razmijenili desetak primjeraka naših prijedlog-novčanica Republike Hrvatske.
Euforično raspoloženje hrvatskih ljudi razvojem političke situacije pomoglo nam je da brzo rasprodamo veći dio prvog tiskanog apoena iz našeg projekta. Konačno smo došli do situacije da dalje financiranje projekta ne mora ići iz naših džepova u punom iznosu. Utvrdili smo da 100 banica bude ekvivalent za 20 DEM. Uspjeli smo dogovoriti da se u pet kafića primaju naše novčanice kao platežno sredstvo, što nam je posebno godilo. Za nastavak odlučili smo se za 2 banice, isti papir, offset tisak, ista tvrtka za pripremu, ista tiskara, ista tvrtka za numeriranje i rezanje, ali ovaj put novi autor likovnog rješenja. Bio je to mladi "likovnjak" gospodin Pero Kurobasa iz Samobora. Pero se pokazao vrstan majstor uobličavanja naše ideje, ustrajan, ažuran i po potrebi inovativan u iscrtavanju detalja.
Slijedio je apoen od 10 banica (27. 6. 1990.).
U međuvremenu doznao sam od prijatelja u Njemačkoj da se može kupiti rola papira sa zaštitnim nitima i puno finiji od našeg, a koja je ostala od narudžbe jedne afričke državne lutrije. Uz puno problema preko svojeg obrta "Andavtonia antiqva" uvezao sam ga, avionskim prijevozom JAT-ovim zrakoplovom na Pleso. Sve zajedno trošak je bio oko 7500 DEM. Projekt se razvijao i imali smo sve veći poticaj za nastavak rada pa sam predložio da poboljšamo naš proizvod dodatnim elementima. Naime jedan od uobičajenih elemenata zaštite na novčanicama jesu i ultraljubičaste boje i zaštitna nit. Dali smo se u potragu za UV bojama, ali taj problem bio je puno veći nego svi prethodni. Tražili smo na puno mjesta u Hrvatskoj i Sloveniji - ništa! Zvali smo prijatelje u Italiji, Austriji, Njemačkoj, opet ništa, dok konačno nismo doznali za jednog proizvođača u SAD-u. Dobio sam broj predstavništva JAT-a u New Yorku i nazvao, imao sam sreću i dobio sam Hrvata (nažalost ime sam mu zaboravio) kojem sam objasnio što mi treba i zamolio ga da to potraži. Nakon nekoliko dana on je nazvao mene i rekao daje našao UV boje za tisak u malim limenkama od oko 0,5 1, ali daje cijena vrlo visoka - 80 USD za limenku. Bez dvojbe, zamolio sam ga da kupi po jednu žutu, crvenu, plavu i zelenu. U međuvremenu našao sam u Zagrebu kapetana JAT-ova aviona DC-10 koji je letio na dugim linijama, g. Krešu Crhu. Čudio se da kupujem tiskarsku boju u New Yorku, a u Zagrebu radi Chromos!?
Kada sam mu poslije godinu dana darovao komplet banica, postalo mu je jasno, Čuva ih i danas.
Nastavak projekta tekao je sada uhodanim redom i bez zastoja, i to Pero crta predložak, Drago radi pripremu, Marinko tiska, Vicko numerira i reže, a Branimir i ja tražimo kupce.
Nastaju: 5 banica -1.9. 1990., 50 banica - 1. 9. 1990., 1 banica - 15. 9. 1990. i 20 banica - 22. 12. 1990. konačno i sa zaštitnom niti. Pero je napravio predložak i za 200 banica, ali to je već 1991. godina, zahuktavao se srpski nacional-socijalizam, dan na dan raste napetost, rat je počinjao i više nismo imali ni vremena ni volje, a ni novaca za završetak projekta "banica".
Napokon smo smanjili svakodnevno opterećenje procesom realizacije naše ideje i posvetili se uobičajenim poslovima i brigama. U povremenim susretima uz piće nismo mogli izostaviti banice i zgode vezane uz njih.
Branko je često dobivao anonimne telefonske pozive u kojima su ga i muški i ženski glasovi nazivali pogrdnim imenima, prijetili mu fizički i "spominjali" ustašku majku. Nisam se mogao pohvaliti takvim doživljajima jer tada još nisam imao telefon. Međutim kada mije susjed rekao da u vrbiku preko puta moje kuće već dvije noći stoji parkiran auto (bijeli BMW) po prvi put u životu sam pored kreveta držao oružje sa streljivom u cijevi. Sjetili smo se i posjeta tvornici papira Radeče u Sloveniji, gdje su nam vrlo ljubazno i poslovno objasnili da mogu napraviti odgovarajući papir za novčanice s vodoznakom po našem izboru, ali to bi trajalo predugo za naše planove, da bi minimalna količina trebala biti 2,5 tone (stoje bilo mnogo više od naših potreba), a cijena je bila tolika daje nismo mogli prihvatiti. Za «Topčider» to nije bio problem.
Tijekom 1990. godine u dnevnom tisku često su se pojavljivali napisi o prijedlozima naziva budućeg hrvatskog novca. Bez namjere da nešto izostavim, sjećam se prijedloga: banovac, Jadran = 100 otoka, hrast = 100 žirova, klas = 100 zrna, banica =100 novčića, nin, gvozd, bokar, tomislav, trsatica, hrvatska kruna, hrvatica, palma, jadro, nar, hrvatski dinar, mosor, cetina, kuna ...
Budući da smo mi tada već duboko zašli u realizaciju projekta «Banica», nismo se obazirali na moguću konkurenciju na tržištu, što se kasnije pokazalo dobrim. Naime, od velikog broja ideja i teorijskih prijedloga, realizirani su samo: 1 banovac, 100 tomi-slava, 1 trsatica i 100 hrvatskih kruna, ali uglavnom samo u ograničenom broju i puno lošijih tehničkih karakteristika nego naše banice.
Branimir je predložio da napravimo nekoliko posebnih albuma koje ćemo darovati čelnim ljudima Republike Hrvatske. Dali smo napraviti 20 kožnih mapa s apliciranim hrvatskim grbom (u emajlu - izradio «IKOM»). Zajedno smo otišli k većini tadašnjih čelnika, a ja sam osobno uručio mapu predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu na Pantovčaku.
Na kraju projekt «BANICA» bio je zaokružen u teoretskom dijelu, i to kako slijedi:
Po svom odvjetniku na Jugoslavenski zavod za patente u Beogradu podnio sam prijedlog da mi priznaju patentna prava na banice, a vrlo brzo dobio sam korektan pisani odgovor s obrazloženjem ... «predloženo rešenje ne smatra se posebnim izumom». Dobro smo se nasmijali.
Poslije završetka rada na našem projektu, negdje na početku 1991. godine, pozvao nas je direktor trezora Narodne banke Hrvatske g. Nikola Raguž. Prije odlaska nismo mogli zaključiti zašto nas treba, ali u vrlo ugodnom razgovoru ubrzo se sve razjasnilo. Naime, g. Ragužje na Savjetu guvernera NBH dobio zadatak da porazgovara s nama kao autorima već nadaleko poznatih banica o materijalima i tehnici izrade jer se tada već pripremao novac samostalne Republike Hrvatske. Na pozivnom natječaju NBH navodno je naš projekt bio na drugom mjestu, ali o tome nismo nikada dobili službene podatke. Kao što se sigurno većina sjeća, koncem 1991. godine zamijenili smo do tada važeće YU -dinare za prvi službeni novac RH - hrvatski dinar = HRD.
Prodaja naših banica išla je usporenije, ali i dalje smo dobivali narudžbe iz Australije, SAD-a, Kanade, Njemačke i drugih država te iz cijele Hrvatske. Posebno nam je bilo drago kada smo na najvećem sajmu kolekcionara papirnog novca u Maastrichtu u Nizozemskoj darovali komplet naših banica guvemerici SAD-a, gospođi Mary Ellen Withrow, koja nam je za uzvrat napisala posvetu na dva primjerka od 20 banica.
To je zaokružena priča o jednom neponovljivom razdoblju.
Na kraju, još jednom zahvaljujem svom dragom kolegi i suradniku g. Branimiru Kranjčeviću, kao i svim ostalim sudionicima iz ove priče.
Također se zahvaljujem i gospodinu Hrvoju dr. Šošiću, koji je naš projekt i trud smatrao dostojnim uvrštenja u njegov "Hrvatski politički leksikon", tiskan 1993. godine.
Autor: Slobodan pl. Pukanić
Izvor: Numizmatičke vijesti, br. 60, god. 49
Ključne riječi: papirni novac, fantazijska izdanja, Hrvatska, banica
Keywords: paper money, fantasy issues, Croatia, banica
|
