O našim zlatnicima i srebrnjacima iz 1968. i 1979. godine - novac ili medalje?
 Može li se smatrati novcem apoen koji se može kupiti samo za više dinara nego što je nominalna vred-nost označena na ovom novcu? - Novac je sredstvo za tekuće plaćanje. - Medalje, plakete ili nakit?
U spomen 25-godišnjice AVNOJ-a izdata je 1968. godine serija od četiri zlatnika i dva srebrenjaka u apoenima od 1.000, 500, 200, 100 (zlatnici), 50 i 20 dinara (srebrenjaci). Povodom Mediteranskih igara u Splntu, održanih septembra ove godine, također je izdata serija zlatnika i srebrnjaka, ali sada četiri zlatnika - 5.000, 2.500, 2.000 i 1.000 dinara, i sedam srebrenjaka - 400, 350, 300, 250 200 150, i 100 dinara. Ukupna nominalna vrednost iznosi 12.750 dinara. U ovoj seriji se ističu neke neuobičajene apoenske vrijednosti za novac u opticaju.
Plasman ovih zlatnika i srebrnjaka je također neuobičajen, jer nije ponuđen redovnim putem - preko Narodne banke SFRJ, narodnih banaka republika ili preko svih poslovnih banaka. Osim toga, ova serija je prodavana po cijenama višim od nominalne ili deklarirane vrijednosti. To ukazuje da ovdje nije riječ o novcu nego o medaljama, plaketama ili o nakitu. Mislim da zbog toga ove serije nisu interesantne kao numizmatika. Nema sumnje da među sakupljačima i kolekcionarima ima medalja, plaketa odlikovanja, kolajni i sličnih predmeta pa bi na neki način pomenuti zlatnici i srebrenjaci spadali u tu vrstu.
Tvrdnja da su ovi primjerci novac jer imaju oznaku vrijednosti neodrživa je. Autoru - umjetniku ostavljena je puna sloboda umjetničkog stvaranja, a time i korištenje naziva valute jedne zemlje u kreaciji određenih eksponata.
Lični dohodak, penzija, naknada, bolovanje, zgoditak na lutriji ili bilo kakvo drugo zakonsko potraživanje nikom nisu isplaćeni ovim zlatnicima ili srebrnjacima. Isto tako se tim eksponatima ne može platiti porez, samodoprinos, stanarina, avionska karta, račun u samoposluzi ili bilo kakva druga usluga. Dakle, to onda nije novac.
FINANCIJSKI EFEKAT
Pored ovih nekoliko iznetih činilaca potrebno je sagledati i neke druge aspekte pa ih zato u nastavku iznosim. Prije svega, niko se ne bi nikad odlučio da kupi nominalu od 12.750 dinara za 28.000 dinara pa da tim eksponatima plati eventualne obaveze u visini nominalne vrijednosti - za 12.750 dinara - koliko je označeno na kovanicama. To bi bio čist gubitak od 15.250 dinara.
Prilikom izrade ovih eksponata utrošen je materijal, amortizirani su strojevi, utrošen je živi ljudski rad, plaćeni doprinosi itd. Sve je to obračunato i plaćeno dobrim dinarom koji se kotrlja u prometu od ruke do ruke. To praktično znači da zlatnici i srebrnjaci imaju svoju cijenu koštanja, a ova bi po pravilu trebalo da bude niža od vrijednosti koja je na eksponatima deklarirana. Razlika između cijene koštanja i nominalne vrijednosti neka ide u korist one institucije u čiju korist su se društvo i
zajednica odrekli.
Niko nije protiv toga da se pomogne jedna široka sportska manifestacija koja ima svojih međunarodnih, političkih, miroljubivih, socijalnih, ljudskih i drugih kvaliteta. Baš takve su bile mediteranske sportske igre. Međutim, možda bi novčani efekat bio isti da je kovan u većem tiražu jedan apoen novca za opticaj, na primjer od 10 dinara. Čisti dohodak bio bi isti, a možda i veći od efekta ostvarenog emisjom ovih zlatnika i srebrnjaka. Primjera radi navodim podatak da je 1938. godine tiraž apoena od 1 dinara bio 100 miliona a apoena od 50 dinara 16 miliona primeraka. U tim okvirima mogao se kovat i prigodni novac MIS za opticaj i kao platežno sredstvo. (Podatke o tiražu kovanog novca uzeo sam iz KATALOGA 1980., izdanje „Jugoslavike moderne“).
SOCIJALNI ASPEKAT
Većina zemalja - učesnica na Mediteranskim igrama u Splitu vrlo su skromnih ekonomskih mogućnosti, a takvi su većinom bili i njihovi predstavnici u igrama i gledalištu. Ako su djevojke i momci kao predstavnici tih učesnika ovisni i nesamostalni odakle im onda, kao i radničkoj klasi tih zemalja, 30.000 dinara da kupe tako skup suvenir? Širokim narodnim masama i njihovoj platežnoj snazi više bi odgovarali apoeni iz redovne emisije novca kovanog u čast ovih igara, ali kao
platežno sredstvo. Na tako kovanje ne bi morali plaćati čak ni carinu prilikom unošenja u svoje zemlje tog prigodnog novca iz opticaja.
NUMIZMATIČKA KARAKTERISTIKA
Novac kao numizmatički eksponat interesantan za kolekcionara i sakupljača mora imati nekoliko karakteristika. Prije svega, preko kovanog novca, i novca uopće, upoznaje se ustavno uređenje i društveni poredak jedne zemlje. Na primjer, sa posleratnog kovanog novca naše zemlje vide se i političke i društvene promjene u zemlji - Demokratska Federativna Jugoslavija, Federativna Narodna Repu blika Jugoslavija i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
Posebno interesantna i važna karakteristika je kupovna moć novca jedne zemlje, a to znači da želimo znati koliko se u određeno vrijeme dobija novčanih jedinica za efektivni sat uloženog živog rada, želimo znati šta za iznos našeg osobnog dohotka možemo kupti i kolika je kupovna moć novčane jedinice u odnosu na novčanu jedinicu susjedne ili druge zemlje. Materijal od kojega je novac kovan, njegova tehnička, umjetnička i estetska rješenja, tematika obrađena na novcu i apoenske veličine također su numizmatički interesantne karakteristike.
Zlatnici i srebrnjaci o kojima je ovdje riječ imaju samo neke od numizmatički interesantnih i neophodnih karakteristika. U tim emisijama akcenat je stavljen na događaje a ne na one karakteristike koje treba da ima novac u opticaju.
CARINSKI PROPISI
Izrada i kovanje novca od plemenitih metala, naročito zlata, napuštena je poslije Prvog svjetskog rata. Zbog toga se novac izrađen od zlata danas ne smatra novcem već nakitom pa se na njega prilikom prijenosa preko granice plaćaju porez i carinu kao na zlatni nakit. U tom smislu donesen je u SFRJ poseban carinski propis prema kome je građanima zabranjeno da iz zemlje iznose zlatnike iz 1968. godine, a prilikom unošenja u zemlju oslobođeni su carine. Unošenje u Jugoslaviju dozvoljeno je pojedinačno i bez ograničenja.
To nas posebno upozorava na činjenicu da ovi zlatnici nisu novac i da nisu platežno sredstvo. Apsurdno bi bilo da naš građanin kada se vraća sa turističkog putovanja i unosi neutrošene dinare u zemlju (ako su ovo oko MIS-a stvarno dinari) na njih plaća carinu! Isto tako, respektujući propise drugih zemalja, prilikom ulaska u stranu zemlju bili bi dužni platiti carinu na ove naše zlatnike jer ih inostranstvo tretira kao zlatni nakit. Naši carinski organi postupaju na isti način kada u Jugoslaviju unosimo 100 kanadskih dolara kovanih u zlatu povodom Olimpijade u Montrealu 1976. godine, jer se to ne smatra novcem. Za promet sovjetskih rubalja kovanih od srebra, zlata i platine, povodom olimpijade u Moskvi sledeće godine, donesen je u Jugoslaviji poseban propis. Tim propisom dozvoljena je komisiona prodaja ovih rubalja za strana sredstva plaćanja, a prodaju se u trgovinskim radnim organizacijama. Postupak različit od postupka u menjačnicama, u kojima se kursirajući novac otkupljuje ili razmenjuje.
U SR Njemačkoj već postoji reklama za prodaju serije MIS 79. U „Money trendu“ br. 11/79, na 78. strani, firma Werner H. Jorg iz Saulgaua nudi u prodaji na veliko MIS 79, odnosno 12.750 yu dinara za 4.200 njemačkih maraka u kvaliteti polirane ploče. Po kursu od 10.50 dinara za 1 DM to bi bila prodajna cijena od 44.100 dinara. Naravno da su u ovu cijenu uračunati porez, carina i marža njemačkog trgovca. (Bilo bi zaista lijepo kada bismo za 12.750 dinara mogli dobiti 4.200 DM!).
PRAVNO STANOVIŠTE
Osvrnuo bih se i na jednu neuobičajenu, na sreću rijetku ali moguću pojavu. Riječ je o falsifikatu. Pitanje je: da li bi se falsifikovanje zlatnika i srebrnjaka okvalificiralo kao djelo falsificiranja novca? Neovlašteno kovanje valja posmatrat sa dva principijelna stanovišta.
1) Da li faksifikator neovlašteno pravi kursirajući novac sa namjerom da ga koristi kao pravi novac, sa motivom da sebi pribavi materijalnu korist, ili sa motivom da obezvrijedi nacionalnu valutu, sa svim ekonomskim i političkim posljedicama koje takav čin ima?
2) Da li falsifikator pravi zlatnike, ili neku drugu monetu, koja nije kursirajuća pa time dovodi kupca u zabludu i prijevarom želi sebi pribaviti samo materijalnu korist?
U ne tako dalekoj prošlosti postoji, primjera radi, jedan na prvi pogled neugledan i bezvrijedan novćić. Riječ je o novčiću od 10 helera iz 1892. godine, austrijsko kovanje. Cijena ovog komada u numizmatičkom svijetu je 4.750 do 12.500 austrijskih (današnjih) šilinga, ovisno od kvalitete i kondicije numizmatičara. Preračunato, to je nešto između 6.200 i 17.500 (naših današnjih, takozvanih novih) dinara. Taj novčić je bio platežno sredstvo do propasti Austrougarske KuK, 1918. godine. Kako bi se okvalificiralo djelo neovlaštenog kovanja ovog komada? Konačno, još jedno konkretno pitanje. Da li bi se jednako pravno okvalificiralo djelo neovlaštene izrade jednog srebrnjaka MIS 79 od 100 dinara i jedne papirne novčanice koja je i danas u opticaju, također u vrijednosti od 100 dinara?
PLASMAN ZLATNIKA I SREBRNJAKA
Obije vrste zlatnika i srebrnjaka, iz 1969. i iz 1979. godine, imaju još nečeg zajedničkog. To je prodaja ključnog zlatnika. Nije bilo zvanične pojedinačne prodaje zlatnika od 1.000 dinara iz 1968. godine a sada nema pojedinačne prodaje zlatnika od 5.000 dinara. Ovi komadi mogu se prodavati (odnosno kupiti) samo u seriji. Zašto? Zajedničko za oba izdanja o kojima je riječ jeste i to da su kompletne serije prodavane po cijeni koja je dvostruko pa i više iznad nominalne.
Zašto trgoviriski inspektor kažnjava bakalina kada nam kafu prodaje samo ako uzmemo i bijeli luk? Zlatnici i srebrnjaci iz 1968. godine prodavani su preko Narodne banke SFRJ, a ne znam da li su ih narodne banke republika također prodavale. Svi apoeni su kovani u tiražu od 100.000 primjeraka samo je zlatnik od 1.000 dinara kovan u tiražu od 10.000 primjeraka, koji su obavezno numerisani od 00001 do 10.000. Javnost do danas nije obaviještena da li je Narodna banka plasirala sve (na osnovu zakona) otkovane komade pa je ovo prepušteno nagađanju. (Vidi SI. list SFRJ br. 50/68 i 23/69). Zlatnike i srebrnjake MIS 79 prodaju zlatarske prodavnice Bor - Majdanpek, kao i svaki drugi zlatni lančić, prsten ili zlatni nakit. I druge robne kuće prodavale su, a to čine i danas, zlatnike Njegoš, Prešern, Petrova gora i druge. Sve se to radi sa ciljem da se ostvari povoljan financijski rezultat.Sa novcem se tako ne postupa.
Na kraju bih želio skrenuti pažnju na jedan numizmatički događaj vrijedan pažnje. Dvadeseteolim pijske igre održane su u Minhenu 1972. godine. U čast ovih igara banka Savezne Republike Njemačke otkovaia je apoen od 10 maraka i pustila ga u opticaj kao platežno sredstvo. Kovano je šest motiva, svaki u četiri kovanice, pa je tako izdata nominalna vrijednost prigodnog, ali kursirajućeg novca od 240 DM. Danas se ova serija u Njemačkoj može nabaviti u numizmatičkim kućama po, sada već numizmatičkoj, vrijednosti od 280 do 290 efektivnih DM u kvaliteti kovnički sjaj. Sličnu akciju sprovele su u čast olimpijskih igara Japan 1964., za igre u Tokiju i Meksiko 1968. godine povodom igara u svojoj zemlji. Vjerujem da su ove dvije zemlje polučile bolje fianacijske rezul tate od onih koje su za olimpijske igre i povodom njih kovale olimpijske eksponate u zlatu i srebru a koji nisu bili za opticaj - Kanada, SSSR, Oman, Gvineja i Haiti.
ZAKLJUČAK
S obzirom na sve činjenice koje sam iznio mišljenja sam da su zlatnici i srebrnjaci iz 1968. i 1979. godine medalje a ne novac.
Autor: Živan Anđžaković, Vukovar, Vukina 20
Izvor: Filatelističke i numizmatičke vesti, br. 27., 1979.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
- sljedeći broj -
Razmišljanje povodom članka „Novac ili medalje“, objavljenog u časopisu „Vesti“ br. 27/79.
Smatrajući da pisac pomenutog članka drug Živan Andžaković iz Vukovara nema dovoljno pravih argumenata da dokaže da pomenuti zlatnici i srebrenjaci nisu novac nego medalje, kako on to tvrdi u zaključku svog članka, osjetio sam potrebu da i ja kao dugogodišnji numizmatičar iznesem svoje mišljenje i ujedno dam odgovor na njegov članak.
Sam naslov članka „Novac ili medalje?“, i nadasve zaključak članka u kome tvrdi da pomenuti zlatnici i srebrenjaci nisu novac nego medalje, pogrešan je i pretenciozan. Svaka metalna kovanica, pa bilo od koga je metala, ako na sebi nosi utisnutu apoensku vrijednost je novac, to jest platežno sredstvo, kojim se u vako doba može nešto kupiti i njime nešto platiti. To se može i isto tako i sa ovim novcem, a ako to drug Ž. A. ili bilo tko drugi tko je njemu povjerovao da to ne može pokuša učiniti uvjerit će se da je moja tvrdnja točna. Naravno, nitko mu neće priznati što je on za taj novac platio nego ono što na njemu piše, to jest apoensku vrijedost. Ali neka netko pokuša bilo što platiti nekom medaljom ili plaketom - naravno da će to biti nemoguće. Dakle, prigodni novac o kome je riječ je ipak platežno sredstvo.
Što se tiče neubičajenih apoenskih vrijednosti, s time se i ja slažem. Najvjerovatnije onaj tko je odlučivao o apoenskoj vrijednosti nije imao kamo pa je odmah nastavio sa 150, 200, 250 itd. sve do 5.000 dinara. Što se tiče apoenskih vrijednosti iz 1968. godine one su sasvim u redu. Što se tiče načina plasmana ovog novca on je također malo neuobičajen, jer su ga prodavale i primale pretplatu i Zlatara Majdanpek, to jest kovnica koja je iskovala taj novac, ali su ga također prodavale i još prodaju mnoge poslovne banke širom Jugoslavije, kao Jugobanka, naša Dubrovačka banka i druge, što je sasvim normalno.
NOVAC NA OSNOVU ZAKONA
Ne znam da li je drug Ž. A. pravnik ili sudac ali on ipak i sa pravnog stanovišta iznosi svoje mišljenje, koje je apsolutno netočno, jer on ovaj novac naziva falsifikatom. Da to nije nikakav falsifikat primoran sam da citiram izvad iz zakona (Zakon o izradi i prodaji prigodnog zlatnog i srebrenog kovanog novca povodom održavanja VIII mediteranskih igara Split 1979. godina, koji je objavljen u Službenom listu SFRJ, br. 59/78. godine).
Član 1.
Narodna banka Jugoslavije izdaće povodom održavanja VIII Mediteranskih igara SPLIT 1979. godine, prigodni zlatni i srebreni kovani novac (u daljnjem tekstu: prigodni novac). Prigodni zlatni kovani novac izdaće se u apoenima od 5.000, 2.508, 2.000 i 1.500 dinara. Prigodni srebreni kovani novac izdat će se u apoenima od 400, 350, 300, 250, 200, 150 i 190 dinara.
Član 2.
Narodna banka Jugoslavije izdaće prigodni novac u ukupnom iznosu od 340,000.000 dinara, i to prigodni zlatni kovani novac u Iznosu od 270,000.000 dinara, a prigodni srebreni novac u iznosu od 70,000.400 dinara.
Član 3.
Narodna banka Jugoslavije vršit će kontrolu u pogledu količina i kvaliteta izrađenog prigodnog novca.
Kasnije je još u nekoliko navrata u službenim listovima izlazilo kako i gdje će se prodavati pomenuti novac, po kojoj cijeni.
Dakle, ne radi se o nekakvom falsifikatu nego o zakonom odobrenom kovanju, koji je potpisao predsednik Republike. A sada malo o onom najbolnijem za mnoge numizmatičare, kao i za samog druga Andžakovića, a to je o cijeni po kojoj se prodaje novac o kojem je riječ.
Kada je došlo do ideje i kada se zaključilo da se kuje ovaj novac naravno da se išlo s time da se i na ovaj način nešto zaradi i pokriju oni ogromni troškovi oko održavanja MIS-a, a što je i bio jedan od ciljeva organizatora MIS-a, a također i kovnice i zlatare Majdanpek i svih banaka koje su ga prodavale.
Svi smo svjedoci svakodnevnog vrtoglavog skoka cijena plemenitih metala, a naročito zlata. U vrijeme kada je prva serija novca bila iskovana cijena zlata je bila upola niža nego što je danas. Jugoslavija je zemlja sa skromnim zalihama zlata pa je ono u Jugoslaviji znatno skuplje nego u zapadnim zemljama. Ako se uzme prema posljednjim cijenama zlata na berzi u Londonu, koja se kretala oko 600 USA $ za jednu uncu (1 unca = 31,1 grama zlata), ispada da je gram zlata 366,55 dinara. Ako se uzme da kovnica od 5.000 dinara staje 10.070 dinara a teška je 29,50 grama zlata .ispada da je cijena jednog grama zlata 341,35 dinara. Zlato u kovnici od 5.000 d. je jeftinije nego zlato na berzi u Londonu. Izrada ovog novca u poliranoj ploči, te pakovanje u luksuznoj kutiji uz priloženi atest, također su velika stavka u konačnoj cijeni, te honorar autoru - umjetniku koji je na izvanredno lijep način izradio i avers i revers, kao i mnogi ostali troškovi koji su pratili ovu seriju od izrade do konačnog kupca, a to smo mi numizmatičari.
Sa numizmatičkog gledišta ovaj novac je vrlo interesantan baš zbog njegove naklade, koja je svega 12.000 kompletnih serija. Svi mi želimo da u svojim zbirkama imamo sve što jednom kompletu pripada, što je naklada manja i ponuda je manja, tražnja je veća, te se numizmatička vrijednost iz godine u godinu povećava, a to je i želja mnogih numizrnatičara da mu vrijednost zbirke što više raste.
Uostalom, evo i nekoliko primjera kako to izgleda u drugim zemljama, prema podacima iz „Money trenda“ u broju od 1, januara 1980. godine, koji također donosi opširan opis i fotose svih apoena pojedinačnn. 100 austrijskih šilinga OUN, izdatih 1979, godine i poliranoj ploči, prodaju se po 350 austrijskih šilinga, znači triipol puta više od nominalne cijene iako im je naklada nekoliko miliona a finoća srebra samo 0.640. Finoća srebra kao našeg novca je 925/100 a zlata 0.900/1000.
U SR Njemačkoj se svake godine izdaje prigodni novac od 5 DM, izrađen od srebra finoće 0.625/1000. Takav posljednji, u nakladi od osam miliona primjeraka, izdat **** godine i izrađen u poliranoj ploči, prodaje se po 100 DM za jedan komad, što je 20 puta više od nominalne cijene. Takvih sličnih primjera ima u svim zapadnim zemljama. Uz opširan opis i slike našeg prigodnog novca „Money trend“ daje i svoju cijenu za istu seriju - 3.400 DM. U istom broju, na strani 26 u oglasu „Der aktuelle Münzenmarkt!, serija od 7 srebrnjaka se traži po 785 DM a serija od 4 zlatnika po 4.400 DM, što preračunato u našem novcu iznosi oko 57.000 dinara, ili dvostruko više nego što se još mogu kupiti u našoj zemlji.
BILO BI BOLJE DA JE JEFTINIJI
„Money trend“ na kraju opisa ove naše serije daje i svoj komentar koji u prijevodu glasi otprilike ovako: „Zakonsko sredstvo plaćanja, prigodni novac uglavnom za sakupljače, a za redoviti opticaj zbog ograničene naklade i načina kovanja a djelomično i visoke materijalne vrijednosti nije prikladan“. Ovaj komentar je sasvim na svom mjestu. što drug Živan Andžaković u svom članku navodi još i neke socijalne aspekte, carinske propise i još neke druge argumente da bi dokazao da ova serija zlatnika i srebrnjaka nije novac nego medalja ili plaketa, no za to nema ni prava niti bi na ovakav način smio davati svoje zaključke. Skoro cijeli članak je nerealan i pretenciozno prikazan. Moje mišljenje i zaključak su da bi na j idealni je bilo kada bi naklada bila mnogo veća nego što je, te da bi vrijednost materijala u kovanicama odgovarala vrijednosti koja je otisnuta na novcu. Međutim, zbog naglih promjena cijena zlata i srebra to je praktički neizvodljivo. Također bi bilo mnogo bolje da je vrijednost zlata i srebra u kovnicama dosta manja od otisnute vrijednosti na noveu, ali da je novac prodavan točno prema onim cijenama koje su otisnute na njemu te da bi se kao takav našao i u opticaju, onda bi bilo mnogo više onih koji bi ga rado stavili u svoje zbirke.
Jedan od najvećih razloga zašto ovaj novac neće uzeti i staviti u svoju zbirku mnogi numizmatičari jeste veliki izdatak koji bi morali izdvojiti od svojih prihoda da bi ga kupili, a nikako nesklad između apoenskih vrijednosti i prodajne cijene. Ja bih preporučio svima onima koji sakupljaju nacionalnu numizmatiku da bez dvojbe kupe ovu seriju i stave je u svoje zbirke dok nije kasno, a nadam se da još nije, jer će je uskoro nestati sa tržišta a kasnije će je morati, ako je budu. željeli imati, platiti mnogo više. Na primjer, serija iz 1968. godine u bankama je prodavana po 6.900 dinara a sada se ne može kupiti i po 50-60.000 dinara. Za ovom serijom vlada velika potražnja, kao što će za nekoliko godina vladati i za ovom najnovijom povodom MIS-a.
Autor: Niko Alamat, Dubrovnik, P. Hektorovića 48
Izvor: Filatelističke i numizmatičke vesti, br. 28., 1979.
Ključne riječi: Jugoslavija, zlatni kovani novac, srebrni kovani novac, AVNOJ, 1968., Mediteranske igre, 1979., medalje
Keywords: Yugoslavia, gold coins, silver coins, AVNOJ, 1968, Mediterranean games, 1979, medals
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
|
