|
Davno je to bilo kad je moj muž prvi put trebao odvesti auto automehaničaru – u Hrvatskoj.
„Moramo naći automehaničara preko nekog nekog poznatog. Inače će te oderati,“ upozorila sam ga.
„Zašto bi me oderao? Zar je lopov?“
„Svaki će te oderati ako te ne poznaje.“
„Zar su svi lopovi?“ zaprepastio se moj muž. Više od samih mojih riječi iznenadio ga je miran ton moga glasa. Nepoštenje je nešto što se podrazumijeva, poštenje je iznimka.
Zar nije tako u našem društvu?
Nitko neće doslovno ukrasti novčanik iz nečijeg džepa – to rade samo džepari. Ali prevariti, nasamariti, oderati kakvog naivca ili „državu“ – to nije nepoštenje, to je snalažljivost.
Automehaničar koji bi oderao mog muža, stranca koji slabo govori hrvatski, po našim vrijednosnim sudovima nije nepošten. Njegovi prijatelji ne misle da imaju lopova za prijatelja, njegovi roditelji neće ga se zbog toga sramiti. On je po našim mjerilima sposoban čovjek koji iskorištava priliku i zarađuje novce. Da to ne radi, bio bi budala.
Slično kao ovaj automehaničar postupit će i svaki snalažljiv vodoinstalater, električar, arhitekt i zubar. Snalažljiv bauštelac kući će donositi građevinski materijal, a snalažljivi činovnik svojoj djeci nikad neće kupovati olovke ili papir za crtanje.
Snalažljivi načelnik općine račune skupih večera u restoranima podmirivat će općinskim novcem, a snalažljivi ministar na privatna će putovanja ići službenim autom. Ili službenim zrakoplovom.
Tako nas uče od malih nogu: učenik koji nauči gradivo i dobije peticu iz testa budala je po mišljenju svih njegovih prijatelja; onaj koji prepiše i dobije peticu je – snalažljiv.
Moram priznati da sam i sama dobar dio svog života pripadala takvom vrjednosnom krugu.
Sjećam se da sam, recimo, kad sam diplomirala i tek se zaposlila, krivotvorila pokaz za gradski prijevoz. Kupila sam studentski pokaz od neke studentice kojoj nije trebao, zalijepila svoju sliku i dala ga plastificirati u jednoj kopirnici. Žena u kopirnici nije ni trepnula – radila je to već stotinu puta.
Ni u jednom trenutku nisam osjetila grižnju savjesti, dapače, bila sam ponosna što sam se tako snašla.
Moji etički stavovi promijenili su se postupno, ali dva su događaja najviše utjecala na zaokret u mom sustavu vrijednosti. Prvi je upoznavanje nizozemskog društva. Drugi je rođenje moje djece.
Upoznajući mentalitet Nizozemaca, spoznala sam da sustav vrijednosti našega društva nije univerzalan. Da se u nekim drugim društvima nepošteni ljudi ne smatraju snalažljivima, nego jednostavno – nepoštenima. Naravno da Nizozemci nisu sveci. Ima i u Nizozemskoj automehaničara koji bi vas oderali. Samo što tamo takvi nisu pravilo, nego iznimka.
Na konačno oblikovanje mojih etičkih vrijednosnih sudova najviše je ipak utjecalo majčinstvo.
„Previše je pošten, neće uspjeti u životu,“ rekla je jednom moja mama za moje starije dijete izrekavši time jedno univerzalno vjerovanje u našem društvu. Ili ćeš biti pošten ili ćeš uspjeti u životu – jedno isključuje drugo.
Bez obzira na takav sveopći stav, znam da ne želim odgajati svoju djecu da budu nepoštena. Budu li mi djeca nepoštena, smatrat ću da ja nisam uspjela u životu – kao majka.
Kad sam nedavno pala niz stepenice u svojoj vlastitoj kući i slomila nogu, spremajući se za posao, bila sam u iskušenju da kažem kako sam pala izvan kuće, na putu za posao. U tom slučaju bili bi mi plaćeni nemali troškovi bolničkog liječenja, kao i stopostotna nadoknada plaće na bolovanju. Zašto ne izreći tako malo laž, pa i bila sam skoro na putu za posao, zar ne?
Zato što želim pogledati svoju djecu u oči, reći im da budu pošteni i stajati iza svojih riječi.
Na svu sreću, ako im poštenje u Hrvatskoj bude prepreka, uvijek ih čeka njihova druga domovina.
|
