Hrvatski domoroci u borbi za preživljavanje

Nastavlja se saga o gradnji Plomina, na opće zadovoljstvo Radomira Čačića. Bitno je da se novac ubaci u ekonomiju, i da se već jednom pokrene rast BDP-a i malo skine s vrata to breme prevelikog udjela proračuna u odnosu na BDP.

Isti taj Plomin gledao sam iz drugog kuta, o kojem sam pisao ranije.

Evo razmišljanja iz trećeg kuta, da se tako izrazim.

Izgradnja novog bloka ove termoelektrane uvjetovana je ponajviše prevelikom ovisnošću HEP-a o uvozu električne energije, na koji se godišnje troši između 400 i 700 mil EUR. S obzirom na toliku količinu novca, razumljivo je forsiranje povećanja proizvodnih kapaciteta HEP-a. Također, razumljivo je da se ide na što veće projekte, koji bi sami trebali pokriti veći dio tog uvoza.

Ali ipak, zanimljiv je taj stav da se gradi nešto za što OPET nismo sposobni sami održavati u radu. Da bi Plomin radio, treba uvoziti ugljen (mislim da ovaj dolazi iz Južne Afrike). Znači, smanjiti ćemo uvoz struje, povećanjem uvoza ugljena. Dobro je to što je ugljen puno jeftiniji od struje, pa ćemo stvarati dodatnu vrijednost uvozom. Ali opet, stvaramo još jedan oblik ovisnosti o uvozu jedne vrste energije (umjesto električne, uvoziti ćemo toplinsku). Gdje ćemo biti za 10, 15 ili 20 godina nitko ne zna. Možda iz nekog razloga nećemo moći uvoziti ugljen. Možda će EU donijeti regulativu koja će poslovanje termoelektrana učiniti totalno neisplativim, što je po meni više nego moguće pogotovo nakon što se RWE nije javio na natječaju za izgradnju novog bloka u Plominu upravo zato jer su stopirali sve oblike investicija u objekte vezane za ugljen.

Karakteristično je za naše društvo (ne samo kod nas, već svugdje u svijetu) da se ne gleda na posljedice ni u srednjem roku, kamoli u dugom. Kao što su se dizali krediti u švicarcima, jer su rate bile manje nego u eurima (ili ne daj bože u kunama), bez ikakvog razmišljanja o tome što to zapravo znači podići kredit u stranoj valuti tako i političari postupaju sa našim novcem gradeći projekte koji imaju u najbolju ruku upitnu isplativost.

Ovaj svijet nije savršen, i svakako postoje načini da ga se promijeni. Ali nitko od nas nije otok, i zato treba razmišljati o tome da se uskladimo sa globalnim prilikama. Ako je već u cijelom svijetu najvažnija stavka pojam "povrat na kapital", zašto si dopuštamo toliku rasipnost? Danas autoceste predstavljaju ogroman problem funkcioniranju države, a prije samo pet godina slavili smo ih kao velike pokretače gospodarstva. Opet, nitko nije vodio računa o tome da se tu ne ostvaruje nikakav povrat na kapital. Jasno, ne mogu svi infrastrukturni projekti biti isplativi ekonomski, čak ni nebi trebali svi biti takvi, ali zaduživati se da bi se gradilo nešto neisplativo je samo pokazatelj (ne)inteligencije onoga tko je to organizirao. Doduše, dovoljno je pogledati koliki postotak prošle Vlade je u zatvoru i na vidjelo izlaze pravi motivi većine istaknutih političara.

Zato, po stoti put vas pozivam, počnite koristiti svoju glavu. U današnje vrijeme zaista nije problem pronaći pravu informaciju na internetu, recimo osobno sam sve što sam naučio o ekonomiji pronašao van fakulteta koji sam neko vrijeme pohađao. Uskoro dolaze lokalni izbori na razini Hrvatske, prije nego odete na birališta iskoristite priliku nekoliko dana ranije prošetati se po parkovima i pogledajte djecu koja se tamo igraju. Vaše odluke na biralištu, koje su nam toliko odvratne da većina Hrvata ni ne izlazi na izbore, ne obijaju se o glavu samo nama. Više od svih, posljedice naših odluka morati će proživljavati naša djeca, naši nećaci, djeca naših prijatelja.

Zar zaista želite slušati isprike vaših roditelja, ali dok izlaze iz vaših usta?

Prava rečenica glasi:

Koliko god VAMA bilo teško, mi ćemo nastaviti stiskati. Svoja primanja naravno nećemo dirati.

Ovakvih rečenica biti će sve više, i dok su Grci i Španjolci svoje rekli na ulicama, Hrvati sjede kući i glume ovce.

Stiskanja će se naravno i dalje nastaviti, ulazak novaca u gospodarstvo će biti sve manje, a ekonomisti će i dalje govoriti da Hrvatska ide u pravom smjeru. Iako taj smjer vodi ka sve većem siromaštvu, a ako se i usudite nešto i zaraditi veći porezi će vam to pojasti.

I sve zato što je u svijetu nezamislivo stvoriti državu koja se ne hrani građanima, već im se skida s leđa. Jer onda nebi bilo novca za parazite.

Već sam nekoliko puta pisao o tome kako se u životu moramo boriti s neodgovornim potezima političara, i da moramo u tom okruženju pokušati pronaći način da nas njihove odluke što manje diraju.

Na žalost, od prošlog četvrtka i nove akcije američka centralne banke, ušao smo u zonu kad me te njihove odluke direktno diraju. Odlučili su se na rušenje vrijednosti američkog dolara, kao isprika je služila namjera spuštanja kamatne stope na stambene kredite da bi se potaknuo građevinski sektor.

Pravi razlog je naravno želja amerikanaca da sruše vrijednost dolara, da bi njihova ekonomija ostala konkurentna. Urušavanje eura je utjecalo na povećanje vrijednosti dolara, jer su sve financijske institucije prodavale euro-imovinu i prebacivali je u SAD. To naravno znači veliki pritisak na kupnju dolara, i zato je istome rasla vrijednost. To je i bila moja logika iza kupnje dolara, i bilo je dobro dok je trajalo.

Sada imamo situaciju gdje FED "odgovara" ECB-u i njihovoj najavi kupnje državnih obveznica članica EU, te ruši vrijednost dolara prije nego ponovo naraste zbog printanja unutar ECB (jer će morati kupovati puuuuuno više državnih obveznica nego što si u ovom trenutku žele priznati).

I tako dolazim do pozicije koju sam dugo izbjegavao: vrijeme je za kupovanje dionica.

Bilo što vezano za commodity sektor, financije rasti će pristojnim tokom. Ne iz razloga što super rade, već zato što centralne banke ruše vrijednost novcu i sve brže ga ubacujući u sistem.

Pa da skratim, da ovo ne postane esej (jer se stvarno ima o čemu pisati, ali ne vjerujem da to zanima ni dvoje ljudi od svih koje poznajem): kad krenem kupovati, javim što kupujem.

Da ne bude "nismo znali".

Ovako, vidim da je popularna tema danas, pa da bacimo na papir.

Ina je pronašla novo nalazište nafte u HR. Vaditi će se 600 barela na dan. Nisam čuo nikakve podatke o procjeni veličine nalazišta, ali pretpostavljam da nisu preveliki jer da jesu vadili bi više od 600 barela na dan.

Matematika je sljedeća:

Trošak vađenja barela u Slavoniji su oko 20 USD, recimo 25 USD da budemo konzervativni.
Cijena barela je 98 USD, recimo 90 USD da budemo konzervativni.
Profit po barelu je 65 USD.

600 barela na dan pomnožimo sa 65 USD profita opet pomnožimo sa 365 dana u godini daje dobit od 14 mil USD, odnosno oko 84 mil kuna.
Ti isti bareli povećavaju prihode (bareli x cijena po kojoj su prodani x 365 dana u godini) od 118 milijuna kuna.

Ina d.d. je prošle godine imala prihode od skoro 31 MILIJARDI kuna, što znači da su prihodi zahvaljujući ovom razvikanom nalazištu veći za 0,4%.

Dobit bi bila druga priča, povećanje je impresivnih 4,6%.

Kap u moru.

Jel možemo onda završiti pričati o tome?

Evo prošao je i taj dan kada je Fitch spasio Vladu i poboljšao outlook rejtinga sa negativan na stabilan. Koliko god je donedavno rejting bio nevažan sada ćemo nažalost biti bombardirani izjavama koliko su zapravo političari lijepi i pametni.

Ono što je zapravo bitno jest to da smo i dalje jedan korak ispred "junk" statusa, i snage moraju biti usmjerene na to da se rejting poboljša. Ne outlook. REJTING. Nek netko Čačiću objasni razliku.

Fitch je u konačnici dosta realno reagirao, koliko god sam bio iznenađen tim potezom. Linić je odradio lavovski dio posla, odnosno natovario nam je na leđa dodatna opterećenja bez da previše dignemo glas i ti će novci puniti proračun. S te strane, taj dio posla je odlično odrađen.

Ostaje nam gledanje koprcanja Čačića u pokušaju pokretanja gospodarstva. A to će financirati dodatnim zaduživanjem, koje ćemo u konačnici mi platiti. Jer će ti projekti debelo probiti planirane proračune, nestati će 5-10% novaca u posredništvu, a i sami projekti će na kraju biti neisplativi. U ovakvim slučajevima mi na pamet padnu projekti poput eksploatacije plina u Norveškoj, koji su isplanirali tako da se investicija vrati u 4 godine. I onda to usporedim sa našim autocestama, i planu prodaje istih jer se ta investicija neće vratiti 20 godina.

Umjesto da krenemo u raščišćavanje situacije, ova promjena outlooka će nam samo produžiti agoniju. Vjerojatno zvuči nevjerojatno, ali nama kao građanima bi vjerojatno bilo bolje da nam spuste rejting i onda kroz proces prilagodbe uz uvijete MMF-a krenemo ispočetka, nego da se ovako mučimo i gledamo kako se u cijeloj priči oni na vlasti bogate a mi umiremo pod sve većim teretom.

Jedna od osnovnih teza koju ovdje forsiram jest ta da nas političari smatraju ovcama.
Služimo im za zadovoljavanje svih njihovih osnovnih potreba, dok smo mi ti koji za to plaćaju račun.

Zadnji primjer:

Samo desetak dana nakon objave liste (dužnika), iz Porezne uprave izvijestili su kako su porezni obveznici na ime svojih poreznih dugova uplatili više od 28 milijuna kuna. Čak 126 dužnika tada je uplatilo 10,3 milijuna kuna čime su automatski izbrisani s liste dužnike, dok je njih 398 uplatilo samo dio duga te je na taj način prikupljeno je oko 17,7 milijuna kuna. - Jutarnji.hr

Linić trlja ruke, novinari svi sretni jer imaju o čemu pisati, Vlada se može razbacivati naplaćenim milijunima.

A tko je zapravo sve platio svoja dugovanja?

Jednostavno:

Ukupno 126 dužnika platilo je 10,3 milijuna kuna. To je 81.700 kn po glavi.
S druge strane, 398 dužnika platilo je dio svog duga, u ukupnom iznosu od 17,7 milijuna kuna. To je pak 44.500 kn po glavi.

Tko plaća svoje dugove? Koga se cijedi i zadnju kunu, da si političari omoguće život u svojem imaginarnom svijetu prevelikog proračuna?

Mali ljudi su ti koji plaćaju račune. Od velikih dužnika neće naplatiti ni kunu.