ponedjeljak, 08.06.2009.

Priča

Probudilo me cvrkut ptica i sunčeva svjetlost koja je dopirala kroz rolete. Bog zna koliko volim takva buđenja uz svjetlost i prirodnu ljepotu pjeva ptica. Veselim se tome jer On uistinu zna i pruža mi to pravo savršeno blago i kada Ga odbijam i prihvaćam. Hvala, Oče moj.
Ovo buđenje me dovelo do osvrta unazad.

Prošlo je pola godine otkako sam se odlučila za Krista. Krštena sam i postala vjernica, odgojena uz priče kako Bog postoji, da je daleko, ali i da se nalazi u kutevima sobe. Naučili su me da se Boga treba bojati jer uz svako djelo koje se protivi Bogu slijedi Božja kazna. Neznanje i pogrešna naučenost stječena od predaka.
Prestala sam tražiti i iz neznanja zaključila da je Bog ponekad okrutan i da se trebam povremeno odvojiti od Njega. Malo pomalo postigla sam određenu distancu. Molila sam se za krive stvari. Samo tada Bog mi je bio dobar, samo tada sam ga djelomično priznavala i govorila kako vjerujem u Njega, ali samozavaravanjem postigla sam privremenu masku koja je brzo propadala. Duhovno sam počela propadati, umirati.
Dani su prolazili, zahvatila me duhovna lijenost, mise su postale obaveza, a ne hrana za živjeti, ali nisam željela prihvatiti Boga koji kažnjava. Tek sada vidim onu savjest koja me je uvijek vodila na pravi put, a ja sam je ponekad zanemarivala. Tek sada vidim koliko me je Otac pozivao na taj put, a ja nisam željela slušati, a kada sam željela postala sam slijepa od svega što nije dobro. Živjela sam na pola i govorila da vjerujem, a da zapravo ni sama nisam znala što znači vjerovati, koje značenje ono nosi.

Na nagovor da budem dio propovijedi i dio crkvenog zbora moja volja se vratila. Životnu snagu i sreću dobivala od Boga. Međutim, prestala sam tragati misleći kako je to vrhunac svega, vjere, života, kako se više ništa ne dade istražiti. Nakon nekoliko godina zadesili su me nesretni događaji koje nikako nisam željela prihvatiti. Odustala sam od života, predala se pasivnosti i odustala od Boga. Tada mi je bilo četrnaest godina kada sam se prvi puta suočila sa neopisivim strahom sa smrću. Živjeti iz dana u dan tek toliko da se preživi, uz svaku minutu razmišljati o smrti. Najteže su bile noći i snovi koji su dolazili. Ni u snu nisam bila oslobođena straha. Takav osjećaj trajao je više od tri godine. Bog mi je i dalje bio u mislima, ali samo kada sam se osjećala mirnom, sretnom.
Nakon pada zadesio me najveći pad do sada koji me slomio do dna. Tada su mi sve one priče o Bogu postale prihvatljive. Prihvatila sam da je Bog samo bog te da je okrutan. Dani su prolazili, nizali se tjedni, mjeseci, smrt bila prisutna u svakome satu, po danu i noći. Život je postao besmislen. Od tada je prošlo još godinu i pol.
...
Otac je i dalje tražio put do mene. Nije me napustio. Tražio je i slao mi signale, ali nisam ih željela vidjeti sve dok me nije pozvao u svoj dom putem čovjeka. Osjetila sam to u sebi. Nakon toliko dugo vremena osjetila sam da me Otac zove. Nije bilo snažno kao prije, ali je bilo dovoljno da krenem u Njegov dom gdje me je nanovo upoznao sa Isusom i predao me u ruke Majke Marije.
Danas mi je Otac u mislila i slijedim savjest, unutarnji glas putem kojeg mi se obraća Bog.
Danas sam odlučila napisati ovu priču da se podsjetim kako je On i tada bio uz mene.
Danas je Bog djelovao kroz mene i dao mi poticaj i snage da ponovno proživim priču koja mi je ranila duh i tijelo, ali u kratkim crticama.
Danas želim živjeti uz Boga i tražiti Ga u svemu.
Danas mi je Bog podario još veći iskrenost i snagu da se ne stidim svega ovoga napisanog.

Sada predajem svoju dušu, tijelo svome Ocu. Neka me vodi i dade mi snage sa suočavanjem. Amen

Braćo i sestre u Kristu, prijatelji dragi, neka se večeras barem na tren nađem u molitvama vašim, kao i ovaj blog, da ne odustanem od Boga i da krenem živjeti po Evanđelju. Hvala vam i Bog vas blagoslovio.



Želim živjeti slobodna od grijeha.