ETIKA I POLITIKA
ponedjeljak, 31.12.2012.
Razmišljanje uz nedjelju obitelji i Novu godinu
|
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA (Godina C) »Kad ga opaze, veoma se začude te mu majka rekne: „Dijete moje, zašto nam to učini? Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili.” „Pa zašto ste me tražili? – odgovori im. „Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svojega?” A oni ne razumješe riječi koju im je rekao. Tada siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. Njegova majka sve je te događaje brižno čuvala u srcu. A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti 'pred Bogom i ljudima'« (Lk 2,48-52) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa uveo je u liturgiju božićnog vremena god. 1921. papa Benedikt XV. Na taj je način ovaj blagdan još jače povezan s Božićem koji je sam po sebi najveći obiteljski blagdan. Crkva je zabrinuta za kršćanski temelj suvremene obitelji pa Isusa, Mariju i Josipa stavlja svima na uzor i od njih želi isprositi sve milosti potrebne svakoj obitelji, jer inače ne bi bila kršćanska. U ovom blagdanu pred nama je oslikan najljepši misterij stvaranja i otkupljenja. Bog sâm je izumitelj i podržavatelj ljudske ljubavi, On je njezin čuvar i blagoslovitelj. Bog nije stvorio čovjeka sama: od početka muško i žensko stvori ih (usp. Post 1,27). Zato njihovo združenje tvori prvi oblik zajednice osoba: prvu obitelj. Čovjek je naime po svojoj najdubljoj naravi društveno biće i bez odnosa s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti. Stoga je i sam Sin Božji, Isus Krist, kao čovjek htio biti članom ljudske obitelji: jedinstvene, a također i posve obične. Jedinstvene po svom božanskom plodu, Isusu, koji je na čudesan način darom stvaralačkog Duha Božjega niknuo iz Marije koja, po Božjem planu, bijaše zakonita žena Josipova. Ta je sveta Obitelj u isto vrijeme tako obična, podložna svim zakonima i nedaćama života. U nju zahvaćaju carevi i kraljevi svojim dekretima i samovoljama, otvorena je priprostim pastirima i ljudima visokog društva, pokorava se vjerskoj tradiciji i uklapa u istinsku vjerničku pobožnost. Ona je najsiromašnija među siromasima, dijeli nevolje svih bezdomnika i emigranata i kruh svoj blaguje iz truda svojih ruku. Zato su naši biskupi i odabrali ovaj blagdan svete Obitelji da ga posvete kao Nedjelju naših iseljenika da se sjetimo svih onih koji su iz bilo kojih razloga morali napustiti svoju domovinu i otići u tuđinu. Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa danas poučava svaku kršćansku obitelj o temeljnom ljudskom stavu prije svega (ponajprije) prema Bogu, a onda prema bližnjemu, odnosno prema svakom čovjeku. O tome nam također govori i sveti Mudrac iz Knjige Sirahove gdje se jasno vidi da se obitelj temelji na vjeri u Boga i na ljubavi i poštovanju njenih članova. Stoga se po Božjoj odredbi najprije preporučuje poštivanje roditelja. Toj se naravnoj dužnosti daje posve vjersko obilježje. »Gospodin slavi oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca, okajava grijehe svoje; i tko časti majku svoju, sabire blago.« (Sir 3,2-4) Poštovanje roditelja oprašta grijehe i čini da Bog usliši molitve poslušne djece. Zatim se nabrajaju vremenita dobra koja slijede one koji poštuju roditelje: čeka ih blagostanje, uživat će u vlastitoj djeci i dugo će živjeti. »Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece, i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko časti oca svojega, dugo će živjeti; i sluša Gospodina tko čini radost majci svojoj.« (Sir 3,5-6) Na kraju se sinovima stavlja na srce da pomažu svoje roditelje i da imaju strpljenja s njihovim staračkim slabostima. A svaka ljubav i poštivanje roditelja bit će obilato nagrađeni Božjim blagoslovom, milostima i darovima. »Sine moj, pomozi oca svoga u starosti, i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.« (Sir 3,12-14) To je ono najljepše i najbolje što se može poželjeti svakoj obitelji u naravnom redu. I tako će biti blagoslovljen svaki čovjek koji se boji Gospodina i žena će mu biti kao plodna loza u odajama njegove kuće, a sinovi njegovi kao mladice masline oko stola njegova (usp. Ps 128 [127]). Ali Bog je i obitelj podigao u vrhunaravno područje pa s tog stanovišta apostol Pavao slika idealnu kršćansku obitelj koja se zaodijeva u Krista i njegove kreposti tako da ih ižaruje oko sebe. Veza svih tih kreposti je ljubav, a njihov je plod mir u srcu i mir u kući. Ljubav nam Kristova pomaže da nadvladamo sukobe i napetosti pa i u obitelji. Pomaže nam ujedno da širimo oko sebe praštanje, strpljivost i nježnost. Stoga sveti Pavao govori: »Žene pokoravajte se svojim muževima, kako dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite žene i ne budite osorni prema njima! Djeco, slušajte roditelje u svemu, jer je to ugodno u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne klonu duhom!« (Kol 3,18-21) Svaka je takva obitelj kao Crkva u malom, živa i zdrava ćelija Kristova otajstvena tijela. Kao samo od sebe će doći da će takva obitelj zahvaljivati Bogu i slaviti ga molitvom i svetim pjesmama. Na taj se način obiteljski život prelijeva u liturgiju i obratno. A Crkvi je posebno do toga da u obitelj i po obitelji prodre u srca sve bogatstvo Kristove riječi pa s apostolom Pavlom ponavlja: »I sve što god riječju ili djelom činite, neka sve bude u imenu Gospodina Isusa! Po njemu zahvaljujte Bogu, Ocu!« (Kol 3,17) Tako u ovom prizoru iz Isusova života koje nam je opisalo evanđelje po Luki krije se temeljna tajna kršćanskog odgoje djece. Isus je bio poslušan svojim roditeljima, jer su njegovi roditelji bili poslušni Bogu! Nemoguće je govoriti o kršćanskom odgoju djece, ako obitelj ne ostvaruje neke prethodne uvjete. Prvi od tih uvjeta svakako je zdravi duhovni život što obitelj održava u Božjoj prisutnosti, pod njegovim svjetlom i njegovim blagoslovom. Kad se kaže duhovni život: to znači osobna i obiteljska molitva, češće pristupanje na sakramente i slušanje Božje riječi, međusobna ljubav i ljubav prema bližnjemu. Tako i sveta Obitelj, iako je u svojoj sredini imala samoga Boga, ipak traži vezu s Bogom u Božjom hramu. U tome bi mlade morala pomagati vlastita obitelj i svaka kršćanska zajednica kojoj pristupe. Božji život u nama ne smije nikada utrnuti. I »Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima« (Lk 2,52). Drugi uvjet, isto tako temeljni jest međusobna ljubav i dogovor samih roditelja. Najveći dar kojim roditelji mogu podariti svoje dijete jest da se oni međusobno ljube, da podržavaju tu ljubav između sebe i da paze na nju kao na najvažniju stvar u obitelji. Ništa drugo ne može zamijeniti sigurnost i snagu koja djetetu dolazi od uvjerenja da ga podržavaju dvije osobe sjedinjene u jednu samu ljubav i volju. Na koncu roditelji trebaju misliti da djeca nisu samo njihova, nego i nadasve Božja, zato ih trebaju povjeriti njemu koji ih bolje poznaje, koji poznaje vremena svakoga i sposobnost sviju, tako da se neuspjeh u odgoju ne pretvori u tragediju koja bi ugasila svaku radost življenja i upropastila ostatak obiteljskog života. Može se doživjeti roditeljski promašaj pa i bez ikakve vlastite krivnje. Kad više ne koristi svojemu djetetu govoriti o Bogu, postoji još mogućnost da govorimo Bogu o vlastitome djetetu: tj. da se za to dijete molimo i da ga Gospodinu povjerimo. A Isusu, Mariji i Josipu treba da se utječu za pomoć svi roditelji: oni koji u svojoj djeci imaju samo utjehu, da bi im uspjelo kako bi im djeca napredovala u mudrosti, rastu i milosti, sve do zrelosti; a i oni ražalošćeni zbog djece, da ne izgube hrabrost, nego strpljivo čekaju njihovu promjenu i povratak. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sir 3,2-6. 12-14 Ps 128 (127) Kol 3,12-21 Lk 2,41-52 Jakov Ripić |
- 14:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 29.12.2012.
Nova godina: ponovno počinjati svakoga dana
|
sveti Josemaria Escriva Kršćanski je život neprestano počinjanje ispočetka svakoga dana Zacijelo smo na putu vjernosti prema Božjoj riječi stigli dobar komad naprijed nakon što smo se prvi put svjesno odlučili da živimo po njegovoj nauci. Pa ipak: Zar ne preostaje još mnogo toga učiniti? Nije li tako da u nama još ima vrlo mnogo oholosti? Potrebna je opet nova obnova; moramo postati vjerniji i potrebna nam je dublja poniznost da bi se smanjio naš egoizam, tako da Krist u nama raste, jer illum oportet crescere, me autem minui (Iv 3,30) –On mora rasti, a ja se smanjivati. Obratiti se stvar je jednog jedinog trenutka, posvetiti se stvar je cijeloga života. Božansko sjeme ljubavi, koje je Gospodin u nas položio, hoće rasti, hoće se odraziti u djelima i donositi plodove koji su Gospodinu mili u svako doba. Stoga moramo biti spremni za ponovni početak, i da u svakoj novoj situaciji pred koju nas život postavi opet otkrijemo svjetlo i snagu prvog obraćenja, spremni da se temeljitim ispitivanjem savjesti pripravimo i Gospodina zamolimo za pomoć kako bismo Njega i sebe što bolje upoznali. Nema drugoga puta ako se želimo iznova obratiti. Susret s Kristom, 58 Svaki put kad govorim pred jaslicama, pokušavam motriti Krista, Gospodina našega, kako u pelenama leži na slami: iako je On još dijete koje ne može ni govoriti, vidim Ga već kao učenjaka, kao učitelja. Moram na Njega tako gledati, jer od Njega trebam učiti. Stoga je potrebno poznavati njegov život, čitati Evanđelje, uživjeti se u događaje iz Novog zavjeta kako bismo dokučili Božji smisao Isusova zemaljskog puta. Našim životom moramo oponašati Kristov život upoznavajući i Krista snagom čitanja i razmatranja Svetoga pisma, snagom molitve kao sada pred jaslicama. Treba shvatiti pouku koju nam daje Isus: već kao Dijete, već kao novorođenče čije su se oči upravo otvorile na toj blagoslovljenoj zemlji. Isus koji raste i živi kao jedan od nas objavljuje nam da čovjekov život, njegov svakodnevni obični posao, ima Božji smisao. Ma koliko mi promatrali tu istinu, uvijek bi nas pomisao na trideset godina njegova prikrivenog života trebala iznova zadiviti, ovih trideset godina koje su najveći dio njegova djelovanja među ljudima, svojom braćom. Godine u sjeni, ali za nas jasne kao svjetlost sunca. Ili štoviše: sjaj koji obasjava naše dane i daje im pravi smisao; jer mi smo obični kršćani koji živimo redoviti život kao i milijuni ljudi posvuda po svijetu. Susret s Kristom, 14 Iz vlastitog iskustva znadete da unutarnji život treba svakog dana iznova započeti. Govorio sam vam o tome često, da bi predusreo vaš gubitak hrabrosti. Vaše će srce, kao i moje, osjetiti da nam je potrebna ustrajna borba. Primijetit ćete u svom ispitu savjesti da često činite male korake natrag, a ponekad će vam se činiti da su ogromni, jer otkrivaju jasno manjak ljubavi, predaje, žrtvenog duha i pažljivosti. To se i meni događa. Oprostite što ponovno ukazujem na sebe, ali, dok vam govorim, i ja razgovaram s Bogom o potrebama svoje duše. Gajite želju za poboljšanjem putem iskrenog kajanja, ali mi ne gubite mir. Prijatelji Božji, 13 Naprijed, pa ma što se dogodilo. Uhvati čvrsto Božju ruku i sjeti se da Bog bitke ne gubi. Ako se jednom od Njega udaljiš, onda se ponizno vrati, a to znači: počinjati, uvijek iznova počinjati, svakog dana a i više puta na dan vratiti se kao izgubljeni sin i podići raskajano srce u Ispovijedi koja je pravo čudo Ljubavi Božje. Ovim divnim Sakramentom Gospodin čisti tvoju dušu i ispunja te radošću i snagom da ne sustaneš u Borbi i da se uvijek iznova vratiš Bogu, pa makar ti se sve činilo zamračeno. Osim toga, Majka Božja, koja je i naša majka, čuva te svojom majčinskom skrblju i učvršćuje tvoje korake. Prijatelji Božji, 214 |
- 13:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 22.12.2012.
Marija donosi Spasitelja čovječanstvu
|
»I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: „Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,41-45) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Sveto bogoslužje ove zadnje nedjelje Došašća usredotočuje našu pozornost na Mariju, Majku Spasitelja ljudi i svijeta kojega cijelo čovječanstvo očekuje. »Ako u ovom teškom i odgovornom razdoblju povijesti Crkve i čovječanstva opažamo kako je osobito potrebno obratiti se Kristu koji je snagom otajstva otkupljenja Gospodar svoje Crkve i Gospodar povijesti, uvjereni smo da nas nitko ne zna uvesti u božanske i ljudske dubine toga otajstva kao što zna Marija.« (Ivan Pavao II., Otkupitelj Čovjeka) Što dublje ulazimo u otajstvo Marije, tim više produbljujemo otajstvo Krista Isusa. A po Mariji u Isusu prepoznajemo i sami sebe, odnosno tko smo mi, koje je naše dostojanstvo i poziv. I tako živimo u neku ruku neprestano Došašće. Marija nam pomaže da pojačamo i usredotočimo naša očekivanja Gospodina Isusa. Ako je Došašće očekivanje Krista, Marija je osobno ostvarenje toga iščekivanja. Marija je majka te blage vijesti spasenja (Evanđelja), jer je u njoj bila sama Božja Riječ: jedinstvena, cjelovita i osobna. Riječ je Očeva kao čovjek rasla u njezinu majčinskom krilu, a kao Bog se vjerom usađivala u njezinu dušu. Stoga s punim pravom se može reći da Marija donosi Spasitelja čovječanstvu. Ali ne zaboravimo osnovnu poruku ovog događaja: Krist se utjelovio u našu povijest; pozvao nas je da se i mi utjelovljujemo u ovo naše vrijeme, da ispunjavamo Božji naum s nama samima i sa svijetom i da poput Marije donosimo svima s kojima se susrećemo istinsku radost i Božje spasenje. Bude li netko ovoga Božića obradovan susretom s nama i našom pomoći, prijateljstvom i privrženošću koju ćemo mu iskazati, bit će to najbolji dokaz naše vjere i pripadnosti Bogu. To danas od nas očekuju Bog i naša braća i sestre (naši sunarodnjaci) koji se nalaze u teškoj životnoj nevolji i potrebama. Svi smo mi danas pozvani, veliki i mali, da se stavimo na raspolaganje Bogu i ljudima. I Marija se smatrala posve neznatnom i nevažnom za to veliko djelo Božjeg spasenja ljudskoga roda i svijeta, a ipak Bog ju je odabrao kao najprikladniju. Upravo po njoj će doći taj dugo očekivani Mesija, odnosno Spasitelj čovječanstva i svijeta. O tome nam danas govori i prorok Mihej koji navješćuje dolazak Mesije. Ovo govori Gospodin. »I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Zato će ih Jahve (Gospodin) ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi.« (Mih 5,1-2) U tom Božjem planu spasenja, dakle, nalaze se Majka i Sin. A taj Sin je tajanstveno biće, jer »njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena« (Mih 5,2). Sav je obučen u silu Gospodnju, po mjeri je samoga Boga. U njemu Bog nenadano i odlučno zahvaća u povijest svojega naroda i svega čovječanstva. Taj zahvat je pod znakom mira, sveopćeg mira za sav svijet. On će doći skroman i ponizan i donijet će nam najdragocjeniji dar: mir. Mir dušama, ali i stvarni mir među narodima. »On, on je mir!« (Mih 5,4a) naš. Taj pravi Božji mir će Krist, Sin Božji, donijeti ljudima svojim utjelovljenjem i savršenim vršenjem Božje volje! Tako će on spasiti i posvetiti sve ljude do kraja svijeta. Isus dolazi vršiti volju Očevu, ispuniti naum svoga Oca. A to je put predanja i žrtvovanja, put vjernosti životu i posvemašnja otvorenost Ljubavi koja traži samoprijegor. »Zato ulazeći u svijet Krist veli: „Žrtve i prinosi ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: Evo dolazim. U svitku knjige piše za mene: 'Vršiti, Bože, volju tvoju!'”« (Heb 10,5-7) Utjelovljenom Sinu Božjemu, naime, upravo je ljudsko tijelo bilo potrebno da može i kao čovjek vršiti Božju volju i svoje tijelo žrtvovati na križu za naše spasenje. Umjesto svih mogućih žrtava, Krist sâm će biti žrtva Bogu za nas. Tako nas je Isus otkupio i posvetio poslušnim vršenjem Božje volje i žrtvom svoga tijela. Posluh ga je Ocu i doveo do te, za nas, spasonosne žrtve na križu. Stoga je njegova žrtva naše spasenje i posvećenje po volji Očevoj. »U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.« (Heb 10,10) I to je zapravo istinski izvor naše duboke radosti. Zato Ivan Krstitelj od radosti igra u utrobi svoje majke kojoj je došla u posjet Marija noseći u sebi Mesiju. Marija koja je od svoga začeća bila sva Božja i koja je upravo ispunjena Bogom, eto polazi na putove ljudi, prilazi onima kojima je potrebna njezina pomoć. Marija želi podržati svoju rodicu Elizabetu koja je bila trudna i biti joj na pomoć u svetom porodiljstvu. Marija je tako postala i prva misionarka, prva bogonositeljica koja je donijela radost Spasitelja obitelji i kući u koju je ušla. Zato na Marijin pozdrav mira odmah se »Elizabeta napuni Duha Svetoga i povika iz sveg glasa: „Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,41-45) Tako je Elizabeta u mnogo mlađoj svojoj rođakinji Mariji prva od svih ljudi priznala pravu Bogorodicu. Uz to začuđena izjavljuje u svojoj skromnosti da nije dostojna primiti tako uzvišenu osobu u svoju kuću. Kasnije će, naime, Elizabetin sin Ivan Krstitelj reći Marijinu Sinu Isusu da on nije dostojan odriješiti ni remenje na obući svojega Spasitelja. I tako je Elizabetin proglas Marijina blaženstva po prvi put zazvonio u Evanđelju. To je blaženstvo vjere kojim će i završiti Evanđelje, riječju Uskrsloga Tomi: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20,29) Gospodin, evo, i nama dolazi i donosi nam svoj mir i radost. Potrebno je samo da mu vjerom otvorimo vrata svoje duše i srca i da ga u poniznosti i s ljubavlju primimo. Vjerom se potpuno i posve Bogu stavljamo na raspolaganje za djelo spasenja: za se i za druge. Vjera je otvorenost Bogu; prihvaćanje Boga, sebedarje Bogu da bi učinili sretnim sebe i druge ljude. Stoga idimo i mi kao Marija jedni drugima ususret i mir Božji i radost će se širiti svijetom. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mih 5,1-4a Ps: 80 (79) Heb 10,5-10 Lk 1,39-45 Jakov Ripić |
- 17:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 11.12.2012.
Sakramenti ozdravljenja
|
piše: Jakov Ripić Jedno od glavnih obilježja ljudskog života ovdje na zemlji jest nesavršenost. Ta se nesavršenost ne odnosi samo na područje ljudskog tjelesnog života, nego i na područje njegova duhovnog života. U tom se slučaju u kršćanskome životu govori o slabostima, propustima, nedostacima i grijesima. “Po sakramentu kršćanske inicijacije čovjek prima nov Kristov život. Taj novi život, međutim, nosimo u 'glinenim posudama' (2 Kor 4,7). I sad je još 'skriven s Kristom u Bogu' (Kol 3,3). U svome 'zemaljskome domu' (2 Kor 5,1) još smo podložni patnji, bolesti i smrti. Taj novi život Božjeg djeteta može oslabiti, a može se čak i izgubiti grijehom.“ (KKC 1420). “Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje, htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spašavanja svojih članova. To je svrha dvaju sakramenta ozdravljenja: Pokore i Bolesničke pomasti.“(KKC 1421) IV. – ISPOVIJED: SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA 1. Nevolje s grijesima i Božje milosrđe Što je to grijeh i u kakvom je suodnosu s ispovijeđu? Velika je tajna zla i često ne znamo odakle dolazi i zašto ga ima toliko u nama i među nama kao i u svijetu u kojem živimo. Božja objava nam kaže da ima jedno zlo koje je u nama i za koje znamo da je izvor zala od kojih najviše trpimo. To se zlo zove grijeh. “'Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas' (Sv. Augustin, Sermones, 169,11,13: PL 38,923). Prihvaćanje njegova milosrđa traži od nas priznanje naših krivica. 'Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde' (1 Iv 1,8-9).“ (KKC 1847) “Kao što tvrdi sveti Pavao: 'gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost'. No da izvrši svoje djelo, milost mora razotkriti grijeh da nam obrati srce i dade mu 'pravednost za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu' (Rim 5,20-21). Poput liječnika koji istražuje ranu prije nego li je liječi, Bog svojom Riječju i svojim Duhom baca živo svjetlo na grijeh.“ (KKC 1848) Obraćenje iziskuje osvjedočenje o grijehu, a sadrži u sebi nutarnji sud savjesti. A taj sud, budući da je provjera djelovanja Duha istine u čovjekovoj nutrini, u isto vrijeme biva početak novog darivanja milosti i ljubavi Božje čovjeku. Tako u tom “osvjedočenju o grijehu“ otkrivamo dvostruko darivanje: dar istine savjesti dar sigurnosti otkupljenja. Duh istine je Duh Tješitelj – Branitelj. “Evanđelje je objava, u Isusu Kristu, Božjeg milosrđa prema grešnicima. Anđeo ga naviješta Josipu: 'a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih' (Mt 1,21). Isto se može reći o Euharistiji, sakramentu otkupljenja: 'Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.' (Mt 26,28).“ (KKC 1846) |
- 11:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 01.12.2012.
Uz prvu nedjelju Došašća
|
(Godina C) DOŠAŠĆE: VRIJEME IŠČEKIVANJA BOGA KOJI DOLAZI OSLOBODITI SVOJ NAROD »Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.« (Lk 21,28) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! S prvom nedjeljom Došašća započinje liturgijska godina, a s njom i naš godišnji put prema Božiću. Idemo ususret Onomu koji dolazi osloboditi i spasiti svoj narod. Zbog toga je ovo vrijeme vjere i pouzdanja u Boga i zalaganja za bolju budućnost naspram tjeskobi i očajanju koje može zahvatiti svakoga čovjeka. Nemamo se čega bojati niti pred kim strepiti. Istina, život je ispunjen mukama, naporima, nedaćama i nevoljama. Ali isplati se živjeti, jer život ima smisao u Bogu koji nas ljubi i u Božjoj ljubavi koja nas združuje. Ovo je vrijeme duboke nade ispunjene radošću. U Kristu nam je dan smisao ljudskog postojanja. Tome se radujemo i sigurni smo da taj smisao možemo ostvariti i mi živeći u ovom svijetu. Upravo u ovo naše vrijeme koje je često ispunjeno tjeskobama i očajanjima, ratovima i ugnjetavanjima, Došašće je povlašteni trenutak koji nam pomaže da razmislimo o smislu života koji se sastoji u ljubavi prema Bogu i zalaganju za brata čovjeka. Nepravde, nasilje, ubojstva, pljačke, iskorištavanja i otimačine osjećamo u svojoj sredini. Ono nam je preko novina i televizije poznato i u drugim krajevima naše zemlje i svijeta. Ono je uvijek bilo prisutno u ljudskoj povijesti kao izraz zla. Zbog toga mi danas smo pozvani da pripravimo put Gospodinu koji uvijek dolazi i pomaže ljudima da se ostavljaju zloće i sebičnosti te se neprestano obnavljaju njegovim Duhom ljubavi. Na taj način možemo osmišljavati svoje živote i cijelu ljudsku povijest. Boreći se da ljubav i pravda zagospodare svijetom, mi se tako ujedno pripravljamo na konačni Kristov dolazak. Tako prorok Jeremija, koji je doživio najtežu kob svojega naroda i voljenoga grada Jeruzalema, navješćuje i nama danas spasenje i daje nam novo obećanje. To je Mesija. On je izdanak onoga roda i nada ljudskoga stremljenja. Bez toga nadanja pravednosti i miru koje nam jedino Bog može dati, naš bi život ostao tužan i nedjelotvoran. »U one dane i u vrijeme ono – govori Gospodin – podići ću Davidu izdanak pravedni; on će zemljom vladati po pravu i pravici.« (Jr 33,15) Malo je koji rodoljub u čitavoj svjetskoj povijesti žalio i oplakivao nesreće svoga naroda kao prorok Jeremija. Zato on više puta ističe da će Mesija donijeti na zemlju pravednost i mir. Temelj te prorokove sigurne nade nije u ljudima, nego u Bogu koji je vjeran svojoj riječi i svojemu »dobrom obećanju«. A budući da Mesija to nije učinio za svoga prvog dolaska na zemlju, On će to svoje obećanje sigurno i konačno izvršiti svojim drugim Dolaskom na koji se u Došašću spremamo. On će tada svima nama donijeti svoje spasenje i svoj mir. Zato se za Kristov Dolazak treba spremiti, pojedinačno i kao zajednica. Isus je došao obnoviti svijet. Taj događaj treba usmjeriti sve naše ponašanje i naše zauzimanje na ovoj zemlji. A to je da se uzajamno ljubimo i jedni drugima pomažemo. U tome se sastoji naša svetost pred Bogom na koju nas poziva apostol Pavao. Po tom putu treba rasti i obilovati djelima ljubavi prema svima. Treba živjeti i ugađati Bogu i u tome sve više napredovati. To nije lako pa stoga molimo da nam Gospodin pokaže svoje milosrđe i da nam udijeli svoju milost kako bismo mogli vršiti njegove zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku. U tome je i naše iščekivanje ponovnog Kristova Dolaska. »Dao vam Gospodin, – kaže apostol Pavao, – te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama; učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime.« (1 Sol 3,12-13) A i sam Gospodin Isus nam danas govori u svome Evanđelju o svršetku svijeta i o njegovome drugom Dolasku na zemlju. Na to se trebamo pripraviti Došašćem i cijelim svojim životom. Zato nas Isus upućuje na neke »znakove vremena« koje treba najprije zamijetiti, a onda procijeniti i na temelju toga izvesti zaključke za popravak i napredak kršćanskog života. Isus nas također upućuje na kozmičke katastrofe i na društvene bezizlaznosti i nevolje. Uza sve to, kršćanin živi u nadi konačnog sretnog svršetka, jer za one koji su budni i marljivi iščekivaoci Gospodina, ti su znaci poticaj za ohrabrenje. »Kada to počne bivati, – govori Gospodin, – uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.« (Lk 21,28) I tako se pravim kršćanima sve ovo obraća na porast spasenja i otkupljenja. Zato nas Krist i opominje da se, misleći na skori svršetak, čuvamo razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život. On traži da nam srca ne otvrdnu u tim manama, jer bismo onda zaista slabo svršili kad bi nas smrt takve iznenada uhvatila kao zamka pticu. Stoga Kristov drugi Dolazak od nas zahtjeva nenavezanost na zemaljska dobra, trijeznost i umjerenost, budnost i pripravnost u ustrajnoj molitvi. Tada ćemo smirene duše i zaufana srca moći u svaki čas »stati pred Sina Čovječjega« s nadom da njegov »Sud« za nas neće biti koban, nego naprotiv sretan i spasonosan. »Pazite na se – govori Gospodin- da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama, te vas iznenada ne zatekne onaj Dan, jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga, budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tome što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjeg.« (Lk 21,34-36) Čovjek je odgovoran za svoje čine i s time mora računati. Svakome je Bog povjerio mnogo naravnih i nadnaravnih darova za koje će morati polagati račun koliko je bio svjestan i kako ih je upotrebljavao. Pred nebeskim Sucem će se održati samo besprijekorni i na njegov poziv poći s njime u Božje kraljevstvo. Stoga nemojmo se uspavati, budni budimo i ne zanemarujmo zahtjeve koje Bog danas postavlja pred nas. Otkrit ćemo ih ako budemo pozorni na znakove vremena i na potrebe ljudi s kojima živimo. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jr 33,14-16 Ps 25 (24) 1 Sol 3,12-4,2 Lk 21,25-28. 34-36 |
- 19:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Rujan 2013 (1) Travanj 2013 (1) Ožujak 2013 (2) Veljača 2013 (6) Siječanj 2013 (4) Prosinac 2012 (5) Studeni 2012 (2) Listopad 2012 (1) Rujan 2012 (4) Kolovoz 2012 (7) Srpanj 2012 (3) Svibanj 2012 (4) Travanj 2012 (7) Ožujak 2012 (5) Veljača 2012 (3) Siječanj 2012 (4) Prosinac 2011 (3) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (3) Rujan 2011 (2) Kolovoz 2011 (2) Lipanj 2011 (2) Travanj 2011 (2) Ožujak 2011 (4) Veljača 2011 (1) Siječanj 2011 (3) Prosinac 2010 (3) Studeni 2010 (8) Listopad 2010 (8) Rujan 2010 (5) Kolovoz 2010 (3) Srpanj 2010 (6) Lipanj 2010 (11) Svibanj 2010 (15) Travanj 2010 (16) Ožujak 2010 (11) Veljača 2010 (9) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (3) Studeni 2009 (7) Listopad 2009 (8) Rujan 2009 (2) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (5) Lipanj 2009 (6) Svibanj 2009 (9) Travanj 2009 (13) Ožujak 2009 (12) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
ONLINE SPOMEN Blog je bio zamišljen kao prostor za iznošenje različitih pogleda na trenutni položaj i budućnost Hrvata u BiH. Kako su te teme bliže BH javnosti o tomu pišem na blogu IVAN BAĆAK, a ovaj blog ostaje za meditacije, molitve, i uglavnom duhovne sadržaje. "Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!" (Alojzije kardinal Stepinac) "Šutnja nije izbor, to je neizbor. Apolitičnost nije rješenje, to je nerješenje. Sadašnje vrijeme shvatite kao nastavak borbe iz početka 90-ih godina, to je očito bila samo prva faza. Nemojte dozvoliti da vaša žrtva i mnogo teža, i konačna, žrtva vaših prijatelja bude uzaludna." (http://branitelj.blog.hr) Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati (S.S. Kanjčević) "Nekoć smo govorili i kad smo šutjeli, danas šutimo i kad govorimo". Planovi međunarodne zajednice KORISNI BLOGOVI i STRANICE: HDZ SPLIT JOSIP JURČEVIĆ BLOG IVICA URSIĆ Savez za Hrvatsku IVAN.BACAK MEDJUGORJE MESSAGES DARIO KORDIĆ Blog je posvećen njemu koji je ponio križ svih Hrvata iz BiH i strpljivo ga nosi u zatvoru Karlau pored Graza. Dario Kordić, G-416 Justizanstalt Karlau Herrgottwisgasse 50 A – 8020 Graz  Vrijeme će pokazati da je ova nepravedna PRESUDA rezultat zavjere muslimanske obavještajne službe AID, pojedinaca iz RH i nekadašnjih Darijevih "prijatelja" i suradnika. PISMO DARIOVA OCA IVI SANADERU Kada su Darija Kordića bez ijednoga dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je: "S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." To je rekao iako je svjestan: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata." (Hrvatski list, 23. prosinca 2004.) A u istom tekstu (HL, 23. XII '04.) možemo naći i slijedeće riječi Darijeve supruge Venere: "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugog optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samoga sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'." Zar pravednik mora dokazivati zlome I u toj igri izigravat metu Dok traže pute, sredstva da ga slome Zar trpjet mora i pravdat se svijetu O zemljo moja, moj preslatki Dome, Na tvome pragu ptica sam u letu Što slobodu diše. Dokazivat kome Načela, snagu i istinu svetu. Samo u srcu svog naroda živi I budi sokol što nad njime bdije Proći će tmurni ovi dani svi I ništa teško ništa mučno nije Kada ćutiš nadu što je narod nosi Pjevaj je i živi, neka znaju tko si (Marko Tokić, Sasvim obične pjesme) RELIQUIAE RELIQUIARUM, 2006. (HAAŠKA ŠKOLA) Najtužnija mi tugo, Domovino. Pred žrtvenikom za tebe bdijem i pradjedovom se čašću mijem. U krletci, u kavezu pjevaju slavuji Dok vani šišmiši lete. Zlatko Sudac Zvonko Bušić Je li sokol il' je vihor Četvrtak, 24. srpnja Godine Gospodnje 2008., ZVONKO Bušić je promijenio adresu. Dao Bog da sa svojom Julien poživi u zdravlju i veseju. Neka ga Duh Sveti ojača i nadahne za djelovanje na dobrobit svih Hrvata. Velik je Gospod Bog, velika su djela Njegova! Zvonko, dobro nam došao! |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
