utorak, 30.10.2007.
majstori
mislim da postova na ovu temu ima mali milijon, bar sam ih ja nasla na rvatskoj mrezi (op.a. netu) puuuno previse. I svi su uvijek njorgaju. Ahhhhhhhhhhh, u potpunosti razumijem zasto. Ja se borim s tim spodobama (ruzno zvuci, ali trenutno sam dosta ljuta na njih) vec 6 mjeseci. Da, 6 mjeseci u prasini... i u tih 6 mjeseci se svasta izdogađalo u mom zivotu (i znatno utjecalo na to koliko sam brinula oko njih - vise u stilu nek ih voda nosi) - svadba (moja, naravno), druge svadbe, europsko prvenstvo (na kojem sam na kraju zavrsila kao staff, iako je bio plan da aktivno sudjelujem - tema za drugi post ili puuuuno drugih postova), 2 putovanja moja i 2 putovanja mog muzica (ne na isto mjesto i u isto vrijeme) zbog naseg ljubljenog sporta, i puno zivotnih stvari. Ovih dana sam stisnula zube i odlucila da sve to (bar 1.etapa) mora zavrsiti, makar i na silu. Zadnjih tjedan dana je kroz stan prodefiliralo 10 majstora (zidara x 2 ili 3, srujica x 2, limara, neki i po nekoliko puta), na kraju smo jucer isprepadali onog koji je zavlacio tjedan dana s jednostavnom akcijom od 2 sata posla postavljanja vanjskih klupica zbog ceka nam je procurila proslotjedna kisa u sobu i covjek danas dosao i napravio - samo se malo zderes i oni kazu "neurotična baba" - bolje da završim i pobjegnem... Jos danas dolaze 2 majstora da pogledaju neke stvari i kazu cijenu. Na stranu to, mi putujemo za 4 dana u Keniju i nema nas 2 tjedna. Svi u familiji se kunu da ce svoje poslove (naravno da je familija upetljana u to - zato i traje 6.mjeseci!!!) zavrsiti i da cemo mi imati samo krecenje i onda mir 6.mjeseci do etape broj 2.(ako uopce budem više to željela).
Kako želim doći doma i ne mesti šutu i brisati i prati pod svaki dan, i sjesti i vidjeti da je sve isto i nakon 2 sata rada... i sutra opet ispočetka. Mogu samo zamisliti kako izgleda život običnog para kada dođu doma, skuhaju nešto na brzinu, pogledaju filmić iz videoteke ili odu na druženje s frendovima ili neku pijanku. To bi čak mijenjala za ovo putovanje...ali znam da mi (nama) to putovanje treba ko kruh jer moramo se maknuti od depresije jeseni, problema i svega onog što čini život usranim... inače ćemo usahnuti (to je neki stih nekoga...nemam pojma koga), ali bas pase. Ajme, kad sam procitala ovo, ispadam jedna jako konfuzna osoba, što naravno inače nisam 
Pozdrav do povratka iz kenije...
ponedjeljak, 15.10.2007.
pondjeljak kao i svaki drugi
nakon mjeseci, vjerojatno i godine opet malo piskaram... zasto blog? Nemam pojma. Eto tako.
Ponedjeljak, tezak ... brojim minute ... sad ih treba proći točno 7 min da bi ugasila komp, uzela mob, cigarete, upaljač sa stola, nabacila staru jaknu koja me već lagano živcira na sebe i krenula prema autu. A glava i dalje boli jednako kao u 12 kad je počela. Naravno da nemam tablete kod sebe. Još prošli tjedan sam ih trebala kupiti i svaki put sutra ću. Čak sam i mengu preživjela bez njih (lažem, jasmina mi je dala tablete)... Možda ih imam doma u ladici, ali brijem da ću opet zaboraviti kad dođem doma i samo se strovaliti na kauč kao i svaki put. Malo gledati tv, iako znam da me od toga još više boli glava ili zapaliti cigaretu (još gore). Zašto kukam, kad si sama neću pomoći i tko mi je onda kriv. Sama sam si kriva. Eto još 4 minute za ubiti. Zašto je danas baš taj dan kad sam opet počela pisati nešto, nemam pojma. Jednostavno je...
Još tri minute... još samo dvije (jednu sam ubila pišući naslov i čitajući što sam napisala). Uvijek prije nego zavšim nešto - dopis, mail ili nešto treće moram ispočetka pročitati da vidim da li sam negdje pogriješila (pravopisno, smisleno i sl) i nevjerojatno uvijek nađem neku grešku. Upravo je 16 sati i odlazim...
