Građani su u tu ruševinu, površine 82.000 četvornih metara, od 1982. samodoprinosima ‘ulupali’ više od 150 milijuna eura, misleći da financiraju nešto što je za njihovu dobrobit. Gadno su se prevarili. Danas je nedovršena zgrada u Blatu zapuštena, većina stakala na njoj je razbijena, zidovi su išarani grafitima, a pokradeni su i dijelovi metalne konstrukcije. (Jutarnji list)

Mnoge od njih, zarasle u korov i šipražje, udomile su narkomane, beskućnike, alkoholičare, štakore i žohare. Takve zgrade već desetljećima narušavaju izgled grada, a neke od njih ugrožavaju i živote ljudi. Vrijednost tog mrtvog kapitala doseže i nekoliko milijardi kuna.(Jutarnji list)

Ako mi susjed proda meso u pola cijene (a mogao sam ga kupiti i od najrazvikanijeg mesara i jednako loše proći jer s mesom nikada nisi siguran kao ni s jajima u kremšnitama), onda sam išao na povjerenje jer vjerujem da pozna to što je proizveo i da ne trebam trčati u nadležni laboratorij kako bih platio analizu koja deset puta premašuje cijenu tog sirotog komada mesa. Isto je bilo i kad sam išao na operaciju: vjerovao sam kirurzima, anesteziolozima i ostalom osoblju da znaju što rade jer su prikladno educirani i nisam tražio odgodu operacije kako bih u međuvremenu stigao završiti medicinski fakultet pa im se pridružiti u liječničkom konziliju da im pomognem u donošenju jedne tako zahtjevne odluke. Tako su i dužnici vjerovali da im financijski pismenija osoba predstavlja proizvod onakvim kakav jest. Šo su oni trebali? Uposliti tim pravnika i ekonomista da im otkrije ono što je banka izgledno prikrivala? Kako da posumnjaju kad su čak i neke novine i portali s naslovnica vrištali kako je rizik od franka manji od dobiti?

Cila filozofija kapitalizma sastoji se od napora da se čovika uvjeri da je sam kriv što je siromašan. Siromašan je jer je neodgovoran i nesposoban. Pa tako u Hrvatskoj imamo najmanje oko milijun nesposobnih i neodgovornih. A taj broj svakim danom raste. Sićam se kad je započela propast Željezare Split - radnici prosvjeduju ispred ugašenih pogona, televizija snima, u kadru je čovjek od svojih pedesetak godina. Proveo je radni vijek uz visoke peći, u paklenim uvjetima. Kamera zumira njegovo jadno, preplašeno lice, dok izjavljuje:"Mi samo želimo radit. Mi želimo radit." Natjerali su ljude da se opravdavaju, kao najgore protuhe, i da uvjeravaju bagru da oni samo žele radit. Da objašnjavaju da prosvjedom ne žele rušit sistem, nego da samo ne žele biti gladni. Kako apsurdno i ponižavajuće. A još ako su bili tako neoprezni pa, vjerujući da je apsolutno nemoguće da u pedesetoj završe na ulici, podigli koji kredit, eto dodatnog dokaza i argumenta da ih se ne samo ne žali, nego da im se još i docira o "odgovornosti". Najednom je postalo jako popularno isticati kako neki, eto, nisu digli kredite, kako su mukotrpnim radom i odricanjem stekli ono što imaju, za razliku od ovih neodgovornih, nesposobnih, bahatih radnika, pa iz sigurnosti svojih nekreditnih životića mudruju i mantraju "Sami ste si krivi". Isto kao što sretno udana žena uz kavu lamentira o onoj "jadnici" koju muž mlati - ko joj je kriv, što nije mislila kad se udavala. (marchelina)