Marketing
CHF (g)roblje (ili Tri grbe na hrvatskim leđima)
Danima sam na toj svojoj srozanoj pameti imao jednu drugu temu (onu o dijaspori za političke junfere i demagoge na straži), no kako su me proteklih dana s različitih portala zapljuskivale sudbine nasukanih žrtava kredita u švicarskim francima, odlučio sam je odložiti za neka manje kisela vremena, nadajući se da će u ovima, koliko god da su opora, zalutati i poneki slađi gutljaj. I bi tako...
"Ja sam spasio od deložacije Željka Budića, plativši mu ratu duga od 7.200 kuna. No, nisam učinio nikakvo herojsko djelo jer već sutra mogu ja ostati bez krova nad glavom", rekao je Glasu Slavonije osječki tramvajac koji nije želio otkriti svoje ime. (Index.hr)
Kao i uvijek, kada nastupe olovna vremena, raspoznaju se oni s ljudskim otiskom u sebi od onih u koje je samo fabričko ljudsko odijelo. Iako je ova priča "Čovječe, postavljam te ispred boga novca" zatekla mnoge, mnogo se češće može čuti (ili sam ja barem češće čuo) ushit zbog tuđe nevolje i same prilike da se, premda u istom blatu do nosa, drugome prodaje čist obraz. A kakav je to obraz u svih onih pored kojih je prvi čovjek izvršne vlasti mogao dogurati do "časne" titule osuđena ratnog profitera? Pored kojih su prodane i te nesretne banke prethodno sanirane novcem tih istih koji sada ne mogu spavati od nesnosne brige hoće li nečije dijete morati spašavati od pogleda na interventne snage. Kada su se sanirale banke njihovim novcem, šutjeli su. Kada su se prodavale banke sanirane njihovim novcem, opet su šutjeli. Sada su se, sudeći prema ushitu "A tko im je kriv!?", našli na strani banaka. Uvjereni da sami ne snose nikakvu društvenu odgovornost, zaboravljaju da živjeti po ustavu neke države znači biti odgovoran, čak i kada djetinjasto protestiraju šaranjem po glasačkim listićima.
Mrtvi kapital: Sveučilišna bolnica u Blatu
Građani su u tu ruševinu, površine 82.000 četvornih metara, od 1982. samodoprinosima ‘ulupali’ više od 150 milijuna eura, misleći da financiraju nešto što je za njihovu dobrobit. Gadno su se prevarili. Danas je nedovršena zgrada u Blatu zapuštena, većina stakala na njoj je razbijena, zidovi su išarani grafitima, a pokradeni su i dijelovi metalne konstrukcije. (Jutarnji list)
Nisam zabrinut što bi moja obitelj mogla (i morala) sudjelovati u spašavanju nečije egzistencije, čak i ako je njenu potonuću i sam (nesvjesno) pridonio i to iz dva jednostavna i pomalo dosadna razloga: prvo zato što se naplaćalo cesta koje nikamo ne vode (čuo sam da neki građani grade ceste i prilaze o svom trošku, dok ja u toj razvijenoj zemlji, koja će biti bogatija od Švicarske, na zemlju svoga djeda ne mogu doći ni vlakom, ni autobusom, ni brodom, ni zrakoplovom), bolnica koje nikoga ne liječe, stadione i sportske dvorane koje nesportski propadaju udavljene kreditima podignutih i u moje ime; drugo zato što mi je ljudski draže pomoći nekoj obitelji, umjesto da saniram propala poduzeća koja će biti prodana nekom sumnjivom mešetaru iz neke jednako nesređene zemlje u kojoj su milijarde kuna ulupane u mrtve nekretnine.
Mnoge od njih, zarasle u korov i šipražje, udomile su narkomane, beskućnike, alkoholičare, štakore i žohare. Takve zgrade već desetljećima narušavaju izgled grada, a neke od njih ugrožavaju i živote ljudi. Vrijednost tog mrtvog kapitala doseže i nekoliko milijardi kuna.(Jutarnji list)
Da su svi bili savjesni, a ne samo poneki, cijele ove drame oko jedne razvikane valute ne bi bilo budući da bi svi jednako podnijeli teret odgovornosti. Napisao sam već da sve, više ili manje zainteresirane strane, smatram dijelom odgovornima i stoga su suvišni pokušaji prebacivanja krivnje (uz prebacivanje brige druga omiljena sportska disciplina u Hrvata). Evo kako ja to vidim iz sigurne daljine.
Sporno kod dužnika
- zaduživanje u valuti koju nisu (dovoljno) poznavali, sukladno tome ni pratili njezino ponašanje na tržištu, već se dijelom ili u potpunosti oslanjali na informacije i mišljenja pristranih službenika banke koji "samo" nude proizvod svog poslodavca (uvijek za dobit spremna)
- prihvaćanje igre "sve ili ništa" (kad im je odbijeno izdavanje kredita u eurima, zbog "kreditne nesposobnosti" od nekoliko desetaka ili stotina kuna, pristali su ući u rizik sa švicarskim francima za koju većina nije znala ni kako izgledaju) praćena lakovjernošću
- dugoročno zaduživanje u uvjetima nestabilna gospodarstva gdje je izuzetno lako izgubiti postojeće, a teško ili gotovo nemoguće doći do novog namještenja
- zaduživanje djece i unučadi te ugrožavanje njihove budućnosti zbog nekoliko "svojih" kvadrata (u stvarnosti kvadrata banke)
- precjenjivanje vlastite platežne/kreditne sposobnosti
- precjenjivanje stupnja financijske pismenosti (od temeljnih pojmova do predodžbi o bankama i kreditima) i podcjenjivanje potrebe za drugim (stručnim) mišljenjem
- opća fiksiranost na kredit, umjesto na štednju
Sporno kod banaka
- iskorištavanje slabe ili nikakve financijske pismenosti svojih klijenata
- izdavanje kredita šakom i kapom za potrebe čija namjena nije bila stvoriti nikakvu novu vrijednost
- umjetno pumpanje kreditne sposobnosti (pročitao sam u jednom od izvješća HNB-a da je dio dužnika s kreditima u švicarskim francima imao slabu ili nikakvu kreditnu sposobnost, stoga je samo bilo pitanje dana kada će platežno zakazati)
- sama ponuda kredita u švicarskim francima (klijentima koji zarađuju u kunama fiksiranima na euro) na koje HNB nema nikakva utjecaja i koji ni na koji način nisu vezani uz hrvatsku gospodarsku okolinu
- navlačenje klijenata diljem šaltera uz "savjete" tipa "franak je stara i stabilna valuta, euro je još mlad", "franak neće značajnije rasti", "euro je nesiguran", "pa to je Švicarska, a znate kakva je to zemlja", "rizik vam je manji od dobiti" i sl.
Sporno kod političara i ekonomskih stručnjaka
- nerješavanje pitanja ustavnosti valutne klauzule u vrijeme kada se njemačkim markama odavno ne čuva problematični dinar
- odlaganje problema nepostojanja kreditne politike i upitnosti monetarna suvereniteta
- polemika s bankama kasni deset godina
- obraćanje nadležnim (pravosudnim i financijskim) institucijama kasni deset godina
U komentarima onih koji se nisu zaduživali (ili su se zaduživali samo u eurima) često sam nailazio na izraz "pohlepnost", no osobno sam skloniji izrazu "lakovjernost". Svojedobno sam slikovito opisao problem lakovjernosti, odnosno problem neopreznih, naivnih, ishitrenih i navučenih građana za koje se kredit pokazao opasnijim od droge.
Ako mi susjed proda meso u pola cijene (a mogao sam ga kupiti i od najrazvikanijeg mesara i jednako loše proći jer s mesom nikada nisi siguran kao ni s jajima u kremšnitama), onda sam išao na povjerenje jer vjerujem da pozna to što je proizveo i da ne trebam trčati u nadležni laboratorij kako bih platio analizu koja deset puta premašuje cijenu tog sirotog komada mesa. Isto je bilo i kad sam išao na operaciju: vjerovao sam kirurzima, anesteziolozima i ostalom osoblju da znaju što rade jer su prikladno educirani i nisam tražio odgodu operacije kako bih u međuvremenu stigao završiti medicinski fakultet pa im se pridružiti u liječničkom konziliju da im pomognem u donošenju jedne tako zahtjevne odluke. Tako su i dužnici vjerovali da im financijski pismenija osoba predstavlja proizvod onakvim kakav jest. Šo su oni trebali? Uposliti tim pravnika i ekonomista da im otkrije ono što je banka izgledno prikrivala? Kako da posumnjaju kad su čak i neke novine i portali s naslovnica vrištali kako je rizik od franka manji od dobiti?
Istina nikada nije bila apsolutna, a svijet crno-bijeli. Mnogo je zamućenog u oba fenomena, a mi prilazimo samo s jedne strane i gotovo uvijek bivamo najpametniji na kraju projekcije. Neosporno je da dužnici snose odgovornost za svoje odluke, ali te odluke treba promatrati u kontekstu (ne)dobivenih i (ne)kvalitetno vrednovanih informacija. Jednako tako i hrvatsku krizu i prateće siromaštvo treba promatrati u kontekstu rasprodaja, ratnog profiterstva i lopovluka opće prakse bezočno počinjenih nad golorukim građanima. Znate, osjećam se blesavo kada čitam da građani gube krov nad glavom zbog 200 kuna komunalnog duga, a da se na jedno "tako mi bog pomogao" iz proračuna uzima 3.000 puta veći iznos, odnosno 600.000 kuna. Uvjeren sam da je to najskuplje sekularno zazivanje boga, stoga neskromno očekujem da zazvani podmiri barem jednu ratu duga.
Cila filozofija kapitalizma sastoji se od napora da se čovika uvjeri da je sam kriv što je siromašan. Siromašan je jer je neodgovoran i nesposoban. Pa tako u Hrvatskoj imamo najmanje oko milijun nesposobnih i neodgovornih. A taj broj svakim danom raste. Sićam se kad je započela propast Željezare Split - radnici prosvjeduju ispred ugašenih pogona, televizija snima, u kadru je čovjek od svojih pedesetak godina. Proveo je radni vijek uz visoke peći, u paklenim uvjetima. Kamera zumira njegovo jadno, preplašeno lice, dok izjavljuje:"Mi samo želimo radit. Mi želimo radit." Natjerali su ljude da se opravdavaju, kao najgore protuhe, i da uvjeravaju bagru da oni samo žele radit. Da objašnjavaju da prosvjedom ne žele rušit sistem, nego da samo ne žele biti gladni. Kako apsurdno i ponižavajuće. A još ako su bili tako neoprezni pa, vjerujući da je apsolutno nemoguće da u pedesetoj završe na ulici, podigli koji kredit, eto dodatnog dokaza i argumenta da ih se ne samo ne žali, nego da im se još i docira o "odgovornosti". Najednom je postalo jako popularno isticati kako neki, eto, nisu digli kredite, kako su mukotrpnim radom i odricanjem stekli ono što imaju, za razliku od ovih neodgovornih, nesposobnih, bahatih radnika, pa iz sigurnosti svojih nekreditnih životića mudruju i mantraju "Sami ste si krivi". Isto kao što sretno udana žena uz kavu lamentira o onoj "jadnici" koju muž mlati - ko joj je kriv, što nije mislila kad se udavala. (marchelina)
Za kraj bih uputio nekoliko neuglednih savjeta.
- štedjeti, štedjeti i samo štedjeti (dok se može i ima; preporučujem norvešku krunu) i učiti djecu od malena da budu mravi, a ne cvrčci
- kreditno se zadužiti samo ako je situacija kritična (egzistencijalno ugroziva)
- kreditno se zaduživati samo u valuti u kojoj zarađujete (ma koju vam valutu nudili, odbijte i onemogućite tečajno parazitiranje)
- imati na umu da život na kredit nije život, nego dužničko ropstvo i da je stan na kredit bankin dok ga ne otplatite (ako ga otplatite)
- živjeti u skladu s mogućnostima (ne morate imati sve, sada i odmah)
- imati na umu i alternativne mogućnosti stanovanja (popularnije na zapadu) koje će vam omogućiti da ne živite 30 godina u ropstvu, da ne opterećujete budućnost svoje djece, da odete raditi u drugi grad (da sam kupovao stan u svakoj državi ili gradu u kojima sam bio, zadužio bih pokoljenja do 4. tisućljeća)
Zaborav, hipokrizija i nesolidarnost tri su grbe na hrvatskim leđima. Kako rastu, sve više pogrbljuju dok konačno ponosno ne slome i posljednji pokret. Grba zaborava uspješno uklanja svako sjećanje na sve banditske radnje koje su Hrvatsku koštale budućnosti i osigurava reprize za sve željne ponovna proživljavanja. A mnogo je takvih i spremni su platiti još jedanput. Pa makar za to zadužili i sebe i nas. Grba hipokrizije još uspješnije eliminira svaki pokušaj da se različito ne nazove istim, a isto pravim imenom, dok grba nesolidarnosti časno štiti od nepoželjna osjećaja razumijevanja. Ma koga briga za to, srednji je tečaj franka 7,38, a pivo se grije...
Post je objavljen 30.01.2015. u 00:11 sati.