Svojom ću krivnjom nastaviti cicijašiti i nad ovim retcima koji su pred vama. I neću svjedočiti da sam ničim izazvan posegnuo nastaviti ovu tvrdicu oblikovanu u antimjere za duhovni i materijalni spas kroasan-šinjorine. Itekako sam bio izazvan glupastim oglasima o duhovnom savjetovanju, treninzima za upravljanje životom i uravnoteženjem duha te ostalim Striborima koji iskaču sa svake okomice ne nudeći ništa osim svoga ega i uplatnice (čak su počeli savjetovati nezaposlene za ne baš sitan novac).

Iako sam ljubitelj gusaka, nisam ljubitelj magle. Pobornik sam razgovora, pregovora i dogovora stoga nisam zadovoljan vlastitim zaključkom kako se Hrvati panično boje promjena te kako sve više simpatiziraju svoj intelektualni i materijalni rasap. Zaigran kakav jesam (i kako mi ime govori) i neopterećen time što nisam doktor ekonomskih znanosti, ministar financija, bankar ili tamo neki jeftini CC (currency counter), odlučio sam pribiti neke svoje ideje u čast promašenih odluka i izostanka učinkovite strategije (planiranja, ulaganja, proizvodnje ili potrošnje). Ne znam koliko će ih na kraju biti pribijenih (zasigurno manje od Lutherovih 95), ali vodit ću se mišlju kako čast i nijemost ne pristaju zajedno i kako Hrvatska (kao mala zemlja s pretežno starim i relativno slabo obrazovanim i radno konkurentnim stanovništvom, prezadužena preko mjere i dobrog ukusa te s mršavim izgledima za potpuni oporavak) ne može naprijed samo ako ćemo to "silno željeti", "moliti" ili jednostavno "nadati se". Ta je mumificiranost postala toliko zarazna da čak i političari sve više govore kako "vjeruju". Vjerovati sam prestao kada sam zaradio prvi honorar stoga ni vama ne nudim ništa što bi duši moglo biti ugodno ili dovesti razum u neugodan položaj.

Biti roditeljem veoma je odgovorna i zahtjevna uloga, a čini se da je u današnjem organiziranom društvenom rasulu postala još zahtjevnijom. Mnogim je roditeljima pronalazak slobodnog mjesta u jaslicama i vrtićima postao nepremostiv problem (premda je prirodni prirast -10.000 još uvijek smo prebukirani), posebno samohranim majkama ili očevima kojima status zaposlenih ili nezaposlenih predstavlja isti problem (ako rade, preskup im je vrtić; ako ne rade, preskup im je život). Osim toga, današnja su djeca sve više izložena nasilju, a često su i sama nasilna te predstavljaju ozbiljni (ne samo sigurnosni) problem za društvo u cjelini. Bez obzira na pojedinačne i kolektivne ambicije, ostvarenje kvalitetnijega života u zajednici trebao bi biti primarni zahtjev s kojim se ne cjenka ni po cijenu života.

Hrvatska se ozbiljno suočava s paradoksom: negativni prirodni prirast i jake unutarnje migracije dovode do smanjenja broja đaka (nestaju čitavi razredi), a istodobno se suočavamo s prevelikim brojem učitelja, nastavnika i profesora koje se nema gdje zaposliti (pritom ni ovi zaposleni nisu sigurni da ih se neće riješiti kao viška). S druge strane, nakladnici pobiru nemali novac od tiskanja udžbenika (čitao sam o 300-400 milijuna kuna dobivenih iz džepova građana) koji se tiskaju češće nego oni iz kojih sam učio na fakultetu (a nisam se bavio visinom bora ili bitkom na Neretvi). Tu se javlja još jedan problem: iako je prema čl. 65. Ustava osnovno školovanje "obvezatno i besplatno", ne manjka djece koja napuštaju osnovnu školu (mnogi i zbog financijskih nemogućnosti) te tako postaju dvostruko izgubljeni (za sustav obrazovanja i tržište rada).

U posljednje vrijeme u dnevnome se tisku sve češće može pročitati o visokoobrazovanome kadru koji nikome nije potreban i masovnoj prekvalifikaciji profesora i inženjera u kuhare, slastičare, pčelare, električare, vodoinstalatere i kozmetičare. Ovom bih prigodom spomenuo sina obiteljskoga prijatelja koji nije mogao dobiti specijalizaciju pa danas prodaje dijetetske proizvode. Zašto je učio i uopće studirao šest godina (kao odličan student) ni meni ni njemu baš nije jasno (a ne potuca mu se svijetom). Mladi ljudi koji su godinama grijali fakultetske klupe i bili izvan tržišta rada (ostavimo po strani povremeni rad preko studentskih ugovora, blagajne, skladišta, cijepanja drva ili bedinanja male i velike djece), a država na njih potrošila milijune proračunskog novca, danas su opet na početku. Zvanje koje su stekli, nevidljivom hrvatskom tržištu - ne treba, a ono koje treba mogli su imati mnogo godina ranije. Sustav je tako još jednom uspio proizvesti novu generaciju izgubljene generacije u kojoj su visokoobrazovani (čak i doktori znanosti) pogrešno kvalificirani ili prekvalificirani za siću zvano domaće tržište. Budu li nam se doktori znanosti morali prekvalificirati za slastičare, a slastičari sa srednjom turističko-ugostiteljskom školom ostajali na burzi, onda je bolje da zatvorimo škole. I to redom.

Nadam se da ste uspješno proslavili još jedan beznačajni trenutak prelaska iz 23:59 u 00:00 i da niste mnogo novca potrošili na taj dernek od sapunice (pa ste danas morali glodati jučerašnje kosti na sutrašnje kamate). Vjerojatno ste se već uspjeli otrijezniti i napipati pseudokapitalistički jaram oko pseudosocijalističke šije. Ako i niste, nema veze. Ionako nećete biti pošteđeni. Ali gledajte to s vedrije strane: sada kada imamo novi pravopis (kada je riješeno još jedno egzistencijalno pitanje), moći ćete sav taj svoj jad preciznije i pravilnije opisati. Gotovo na akademskoj razini. Tako će me i moj polupismeni pobratim pravilno znati nazvati škrcem, a ne samo cicijom ili tvrdicom.

Priznajem, škrt sam. Kao Škot. Tko nije upoznao nijednog Škota ostat će u zabludi do kraja života kako su umjerenost i suzdržanost mane. Ali rastrošnost jest. No od toga ovim domaćima nije pretjerano neugodno. Zašto da se moja bogobojazna susjeda crveni kada od svih silnih kreditnih kartica, koje je pobacala pred potplaćenu blagajnicu, ni na jednoj nema pokrića za kupnju zimske salame. Ionako je u trendu koristiti ono što nemaš: novac, obraz, dosljednost, autoritet. Mogao bih do sutona secirati tu zonu sumraka. Ipak, volio bih da nešto sunca ostavimo onima koje smo doveli pod svoj suncobran. Našem potomstvu.
Kada ćemo početi odgovorno raspolagati životom, novcem i svim ostalim resursima? Rekla bi moja pričuvna memorija: "A i ti svašta pitaš!"

Natrčao sam danas na informaciju kako će parlamentarne političke stranke i nezavisni zastupnici za svoj rad dobiti 50,2 milijuna proračunskih kuna.

Isti su iznos političke stranke i nezavisni zastupnici primili i prošle godine, a ako tome dodamo onaj nepotreban referendumski trošak od 47 milijuna kuna (nepotreban u značenju da nije bio neophodan ni urgentan i da ni na koji način nije i neće doprinijeti kvaliteti društvenog i političkog života, a kamoli njegovu spašavanju), dolazimo do gotovo sto milijuna kuna. Kakvu li smo to novu vrijednost proizveli? Ako netko zna ... mikrofon je uključen.
Javnoj smo televiziji udijelili 1,2 milijarde kuna pristojbe (ako niste pronašli novac, ovrha je pronašla vas). Više sam informacija dobio na internetskim portalima (i još sam mogao birati koju ću vijest ignorirati), a gledljiviji sam novogodišnji program pronašao na drugim (stranim) TV postajama (još uvijek nisam shvatio smisao četvrtog kanala).
Za Mesićev smo ured izdvojili nekoliko milijuna kuna otkako je prestao obnašati svoj predsjednički mandat. Još je 2004. godine Zakonom o posebnim pravima predsjednika Republike omogućeno da bivši predsjednik nakon prestanka mandata koristi doživotno pravo na vlastiti ured, službeno vozilo i osobnog vozača, državno osiguranje i podmirenje troškova ureda (električne energije, grijanja, telefona, adaptacije) iz državnoga proračuna, a sve kako bi, kada jednom bude bivši, "s bogatim međunarodnim vezama i iskustvom, i dalje mogao pomagati svojoj državi". Kako Hrvatska prije toga nije imala živućeg bivšeg predsjednika, tako su i prvi troškovi za proračun pristigli tek 2010. godine. Na sreću, uz sav taj trošak, donesena je i jedna dobra koalicijska odluka intervencije u zakon.

Zamislimo samo kada bi političke stranke, različiti uredi i agencije te sve medijske kuće isključivo ovisile o tržištu. Kada ne bi bilo još jednog prireza samo zato što sam posjednik TV kutije, a ova bi milijarda od pristojbe, i sve ostale milijarde (samo nas ugovori Svetog Petra i dvadeset županija godišnje košta milijardu kuna) bile injektirane u zdravstvo i obrazovanje (jer bolesne će nas i radno nekonkurentne pregaziti prvi nalet radnika s tonućeg istoka).
Smijem li zaključiti kako je Hrvatska bogata zemlja dekadentnih ljudi kojima je upravljanje novcem i vlastitom sudbinom teže od kvantne fizike?
Proračun za 2014. godinu već je obilježen sa 17 milijardi kuna proračunskog deficita. Treba li biti doktor ekonomskih znanosti da se zaključi kako je moguće složiti državni proračun bez ili s minimalnim deficitom? Da se uvidi kako je državni aparat preglomazan i preskup, kako nisu potrebne tolike županije i općine, kako je povećavanje poreza i svih ostalih davanja kontraproduktivno na svim razinama produktivnosti, kako je zadnji čas da se prestanu ignorirati zapušteni objekti i hektari (više od milijun) neobrađene površine, kako je preluksuzno štititi neproduktivna radna mjesta samo zato što je to za nekoga "antiocijalna mjera" (dok istodobno antisocijalno stvara gubitak) i kako je pogubno zapošljavati po ijednom kriteriju osim sposobnosti jer država nije savez plemena nego građana.

Ali recite mi iskreno, je li bolje potopiti cijeli brod ili spasiti bar dio putnika i posade. Ako ste za prvu opciju, što još radite na brodu?
I ako me pitate tko je osoba godine, bit ću sasma precizan: to su svi oni koji od jedne kuna naprave tri i uspiju preživjeti od prvog do prvog usput uspijevajući odgojiti i obrazovati svoju djecu. Onu kojima dugujemo ostaviti bar malo sunca.