Odjenut ću svoje najbolje odijelo, kao da idem na proštenje. Posebnu kravatu i brušene cipele koje rijetko izvlačim iz ormara. Srknut ću nerazbuđenu pjenu s prve kave i poteći plebiscitu u susret. Na Dan čovječji bit ću gospodin od glave do pete kada već Gospodinu ne daju oduška na dan sedmi. Ostat ću dosljedan sebi i drugima, premda slutim da me već čeka vijenac gubitnika. O, ironije li, u boju bez pobjednika narod gubi od naroda.
Moja odluka počiva na uvjerenju da se ovim svenarodnim veseljem ne štite brak, djeca, društvo ili tradicija: brak se štiti vjernošću, djecu odgojem, društvo tolerancijom, a tradiciju razumijevanjem. Onaj tko ne umije biti vjeran, zaobiđen je odgojen, nije naučio biti tolerantan i ne razumije što štuje, nije dostojan borbe koju bije.

Oni koji se toliko strasno trude zaštititi brak, prvi bi ustali protiv zakonskoga ograničenja ili zabrane njegova razvrgnuća iako im je to jedini i pravi neprijatelj. I bili bi u pravu da je to napad na njihovu slobodu - slobodu barbara da unište vlastiti hram. Tko sam ja da ih zaustavljam, ali tko su oni da sprečavaju gradnju tuđih hramova?

Oni koji se toliko kunu u dobrobit djece, dugo bi promišljali bi li posvojili "tuđe" dijete. Jer tuđe je dijete kao mačak u vreći. Ta tko zna u koga se uvrglo i nije li mu život udahnuo sam Nečastivi. I bili bi u pravu: tko zna kakav to delikvent s licem anđela sniva u kolijevci. Jer buduće nobelovce nitko lud ne bi ostavio pred tuđim vratima. Što da im na to kažu oni koje nitko (čak ni najgorljiviji zaštitnici heterosvetosti) ne želi posvojiti?

Oni koji se smatraju spasiteljima društva, istodobno mu otkidaju od usta kako bi brendirali svoj hram kojega se ne ustručavaju zapustiti ili srušiti. Ali čuvanje olupine nije isto što i čuvanje blaga - nikakvo je glancanje neće učiniti vrijednom imanja (a žele nam je čak i prodati). Za što su ili protiv koga ti samounajmljeni čuvari i zašto su među njima najglasniji oni čiji je mikrokozmos već odavno u ruševinama?

Oni koji se grčevito drže tradicije, obično znaju i uzimaju od nje samo ono što im odgovara. Na tom mitu, čije su glavne dijelove prečuli, grade spomenik svome uvjerenju. Među njima prednjače one za koje je sudbonosno Da! bilo najpogubnije (one koje su oduvijek "nešto drugo": potplaćene na temelju kromosoma, ostavljene kao istrošena roba, silovane pod izlikom bračne dužnosti, ubijane na temelju nedokazane jalovosti). One su danas u prvim redovima, čvrsti se držeći rešetki svog zlatnog kaveza, uvjerene da imaju potporu s nebesa (premda je nemaju ni one prve do sebe).

Odjenut ću svoje najbolje odijelo, kao da idem na proštenje. Posebnu kravatu i brušene cipele koje rijetko izvlačim iz ormara. Srknut ću nerazbuđenu pjenu s prve kave i poteći plebiscitu u susret. I ponijet ću svoje najdraže pero, kao da ponovno krećem u školarce. Ali u većim cipelama i s većom odgovornošću doći ću pred razred.

Vidimo se na listiću!

U posljednje sam vrijeme iz susjedstva primio niz pozitivnih kritika na svoje sramežljivo pero. Ovo vam, dakako, ne pišem da bih se hvalio (jer mi je ego stopostotni invalid), nego me pomalo i zateklo s obzirom na niz (politički) osjetljivih tema zbog kojih katkada pregrizem i vlastiti jezik (ponekad je gotovo nemoguće biti odan i objektivan, bilo prema sebi, bilo prema ostalima). Pa kada zbog teme o Haškome sudu dobijem pisamca iz Hrvatske i Srbije koja se razlikuju samo po uporabi jezika, onda imam razloga i nadalje oštriti pero nadajući se da će doći dan kada će zli i neuki zauvijek utihnuti.
Od svih tih pisamaca posebno mi je marki priraslo ono iz pera jedne cijenjene blogerice koja se zapitala sljedeće: "Kako to da ti nigdje ne objavljuješ? Da sam neki moćni portal, ja bih autore kao ti tražila i zlatom ih plaćala." Premda sam i sada uvjerenja kako me kolegica blogerica ipak malo precijenila, odgovorio sam joj sljedeće: "Bili su neki dogovori s dva portala, bio je to neki kompromis oko tema koje me nisu pretjerano zanimale jer prije svega želim pisati o društveno-političkim temama bez trivijalizacije i senzacije, a takvih portala baš i nema mnogo. Osim toga urednici su tražili neke intervencije u tekstovima jer su smatrali da publici treba pružiti trivijalne uratke, a meni je bilo do obostrana educiranja (kako publike, tako i mene osobno) jer što će mi tekst iz kojega nemam što naučiti." Također sam zaključio i "kako više nemam strpljenja kao prije ugađati ljudima koji nisu svjesni bitnosti trenutka i postojanja onih oko sebe", a još manje onima koji "zbog zavisti prednost daju nesposobnosti i tjeraju potencijal preko granice".
Kada su u pitanju znanje i istina, nisam za kompromise jer takav kompromis legalizira neznanje i neistinu i automatski odvodi (raz)um u egzil.
Nenaviknut na kompromise, dosad sam odbio većinu ponuda jer i nadalje smatram da se ne možemo cjenkati s duhovnim proizvodom (kao da je riječ o vrganjima u čiju proizvodnju nitko nije uložio ništa, ali zato očekuje veliku zaradu). Evo samo jednoga primjera: svojedobno mi se javio jedan urednik uvjeravajući me da treba moj profil autora (ni danas nisam siguran kakav je to profil). Bio je otvoren za suradnju, ali je iznio i nekoliko novogodišnjih želja (to su one koje ozbiljno shvaća samo onaj koji ih izgovara):

Što sam htio preporučiti? Da vam osobna načela budu putokaz (ne tuđa glava i tuđi, često skriveni, osobni interesi), a uljuđenost zaštitni znak. Neudobno je koračati u tuđim cipelama s tuđom sjenom za leđima. Malo je ljudi danas koji mogu reći da su zaista svoji. Ne znam jesam li svoj, ali ću se do zadnjeg naleta perom boriti da imam na njega pravo.

Oj, budi svoj! Al” brat si budi braći,
I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.
(August Šenoa)