Odjenut ću svoje najbolje odijelo, kao da idem na proštenje. Posebnu kravatu i brušene cipele koje rijetko izvlačim iz ormara. Srknut ću nerazbuđenu pjenu s prve kave i poteći plebiscitu u susret. Na Dan čovječji bit ću gospodin od glave do pete kada već Gospodinu ne daju oduška na dan sedmi. Ostat ću dosljedan sebi i drugima, premda slutim da me već čeka vijenac gubitnika. O, ironije li, u boju bez pobjednika narod gubi od naroda.
Moja odluka počiva na uvjerenju da se ovim svenarodnim veseljem ne štite brak, djeca, društvo ili tradicija: brak se štiti vjernošću, djecu odgojem, društvo tolerancijom, a tradiciju razumijevanjem. Onaj tko ne umije biti vjeran, zaobiđen je odgojen, nije naučio biti tolerantan i ne razumije što štuje, nije dostojan borbe koju bije.

Oni koji se toliko strasno trude zaštititi brak, prvi bi ustali protiv zakonskoga ograničenja ili zabrane njegova razvrgnuća iako im je to jedini i pravi neprijatelj. I bili bi u pravu da je to napad na njihovu slobodu - slobodu barbara da unište vlastiti hram. Tko sam ja da ih zaustavljam, ali tko su oni da sprečavaju gradnju tuđih hramova?

Oni koji se toliko kunu u dobrobit djece, dugo bi promišljali bi li posvojili "tuđe" dijete. Jer tuđe je dijete kao mačak u vreći. Ta tko zna u koga se uvrglo i nije li mu život udahnuo sam Nečastivi. I bili bi u pravu: tko zna kakav to delikvent s licem anđela sniva u kolijevci. Jer buduće nobelovce nitko lud ne bi ostavio pred tuđim vratima. Što da im na to kažu oni koje nitko (čak ni najgorljiviji zaštitnici heterosvetosti) ne želi posvojiti?

Oni koji se smatraju spasiteljima društva, istodobno mu otkidaju od usta kako bi brendirali svoj hram kojega se ne ustručavaju zapustiti ili srušiti. Ali čuvanje olupine nije isto što i čuvanje blaga - nikakvo je glancanje neće učiniti vrijednom imanja (a žele nam je čak i prodati). Za što su ili protiv koga ti samounajmljeni čuvari i zašto su među njima najglasniji oni čiji je mikrokozmos već odavno u ruševinama?

Oni koji se grčevito drže tradicije, obično znaju i uzimaju od nje samo ono što im odgovara. Na tom mitu, čije su glavne dijelove prečuli, grade spomenik svome uvjerenju. Među njima prednjače one za koje je sudbonosno Da! bilo najpogubnije (one koje su oduvijek "nešto drugo": potplaćene na temelju kromosoma, ostavljene kao istrošena roba, silovane pod izlikom bračne dužnosti, ubijane na temelju nedokazane jalovosti). One su danas u prvim redovima, čvrsti se držeći rešetki svog zlatnog kaveza, uvjerene da imaju potporu s nebesa (premda je nemaju ni one prve do sebe).

Odjenut ću svoje najbolje odijelo, kao da idem na proštenje. Posebnu kravatu i brušene cipele koje rijetko izvlačim iz ormara. Srknut ću nerazbuđenu pjenu s prve kave i poteći plebiscitu u susret. I ponijet ću svoje najdraže pero, kao da ponovno krećem u školarce. Ali u većim cipelama i s većom odgovornošću doći ću pred razred.

Vidimo se na listiću!