Razmišljam ne pisati o danas, jer nisam posve zahvalan na onome što vidim (a nisam nezahvalan čovjek). Uzimajući u obzir sve naše ideale i potencijale, koje smo tako hrabro iskazivali pod tuđinom, dobrano smo podbacili (gotovo da se zapitam što nam je sve to trebalo): svoju smo odgovornost, snagu i neovisnost predali drugima - Haagu, NATO-u i EU. Mi smo se pak smatrali počašćenima dobiti račun (kao da je naplata oblik poštovanja, a ne trgovanja), dok smo korištenje elementarnih sloboda (i priliku da baš svatko dođe za govornicu i vrbuje narod) nazvali uspješnim upravljanjem. Prebrojavamo svakog novozaposlenog (stopa registrirane nezaposlenosti danas iznosi 16,9%; 2010. u Grčkoj je iznosila 12%) i svakog turista (Austrija i bez mora zaradi dvostruko više), nekadašnje vojne komplekse pretvaramo u sveučilišne kampuse i pastoralne centre, ugroženim egzistencijama nudimo ufanje u obliku spomenika, a potomke smo već ionako obvezali svojim dugovima, pa je red da se i rode. I mogao bih tako unedogled, ali nemam više tinte za to, pa sam se odlučio osvrnuti na nešto drugo.

Ovakva je pitanja postavio forumaš Indexa Sedma_Republika.
U maloj zemlji tako velika pitanja i još veća čuđenja. Barem ako imate brata poput moga. Naime, mojim je stvoriteljima relativno mnogo toga išlo po planu, osim da svoj trud i muku imaju kome ostaviti, pa su u iščekivanju mog jedinog mene (da, i tu sam dobrano kasnio), odlučili pokucati na vrata ustanove za nezbrinutu djecu (bilo je to u vrijeme nakon popularizacije bijelih roda, a prije trenda staklenih posuda, tj. IVF-a). Nakon mnogo muke i natezanja s autoritetima koji su se ponašali kao da im je najvažniji zadatak ne pronaći udomitelje svojim štićenicima, moji su stvoritelji kući doveli trogodišnjeg dječaka (ja ću stupiti na scenu tek šest godina kasnije). Iako je sve bilo čisto po zakonu, nije bilo čisto po ljudima: kako netko samo odjednom može kući dovesti dijete? Oni što su unajmljivali rode za svoje prljave priče, moju su majku promatrali kao ženu koja prkosi Božjoj volji, a moga brata kao malodobna delikventa koji će loše utjecati na njihovu bogomdanu potomčad. Kako i bi kada ga nisu htjeli vlastiti roditelji i sada, kada je doslovno pokupljen s ceste, "želi biti jedan od nas". S druge strane, birokracija se jako mučila kako ga uvesti u knjige, pa bi na kraju potpuno izmiješala podatke. Nespremni za život izvan sheme svog suženog svjetonazora istraumatiziranog stalnoprijetećim zlom (a Mesije niotkuda), stvarali su osobu koja ne postoji (i za koju bi, vjerojatno, radije da ju je donijela roda, pa da ne moraju mijenjati obrasce iz doba cara Teodozija). Usprkos svim navijanjima primitivna društva (djeci koja su provocirala suvišnim pitanjima, roditeljima koji su upirali šutnjom i sklanjali potomčad na sigurno, učiteljima koji su ignorirali pogledom), moj brat nije posrnuo. Naprotiv, mnoge je prestigao i bio im kasnije od koristi.

Iako nismo krvno srodni, brat i ja smo se uvijek dobro slagali i nikad se nije pokazala preprekom činjenica da ne dijelimo iste gene. Možda su moji roditelji zaista uzeli mačka u vreći, ali taj sam mačak mogao biti i ja (i, doista, bio sam nestašniji i manje poslušan, a i dosta kasno sam se ozbiljno primio knjige, odnosno kada je vrag došao po svoje). Ipak, kad pogledam unatrag, smatram da smo dobro odgojeni (s tim da je moj brat pobožan čovjek, dok ja nisam). Moj je brat otpočetka znao da biološki pripada drugima, ali i da to nije prepreka da bude još nečije dijete i nečiji brat. Odgojen je u hrvatskoj kulturi i izjašnjava se kao Hrvat, odnosno potpuno drugačije nego se izjašnjavaju oni s kojima dijeli gene (za ovu priču i nije bitno kako). Ali on nije sorta grožđa i ne mora odgovarati očekivanu ukusu. Prezime koje smo mu dali ionako čini formalnost, jer i naše prezime zasigurno ne vodi do kralja Zvonimira (kada pučani i nisu imali prezimena). Nije se rodio sa svojom pripadnošću, kao što se nisam rodio ni ja, i neslaganje naših uspravnih linija ne može biti preprekom da se, kao jedna obitelj, osjećamo pripadnicima jedne (iste) zajednice. Tko je protiv toga? Mitski praotac naroda zbog kojega smo svi u mitskom incestu?