Neki mi dan, dok sam užurbano ravnao ušesa svojim zgužvanim stranicama života, odjednom upadne moj prijatelj: "Ludi, nisam se borio za ovakvu Hrvatsku! Nikog ja nisam ovlastio da se zadužuje u moje ime!". Gotovo da me bacilo s ljestava ovakvo naglo poboljšanje njegova vida. A mislio sam da nikada neće progledati od tolike ljubavi spram činjenice da nije sluga stranom kapitalistu, nego domaćem feudalcu, koji mu ipak nešto češće dopusti da proslavi to što je Hrvat i katolik, kako bi ga nakon ode domovini i misna slavlja mogao i nadalje pravovjerno tlačiti.

Zaboga, zar očaj te spoznaje ne nosimo već predugo i kronično u sebi? Gotovo da smo navikli trpjeti i pobuniti se samo ako taj križ na našim plećima postane nosiv. Jesmo li se pretvorili u ono protiv čega trebamo ustati i počinjemo li štetiti jedino sebi tom bljutavom mlakošću koja svako građansko djelovanje pretvara u farsu? Već sutra ćemo, čim osjetimo miris jeftina vina i premasnih kobasica, pohitati na štandove onih što nam se obraćaju samo kada od nas traže potvrdu za svetu pričest - vlast. I evo ih opet i prije početka službene izborne kampanje. Traže našu ruku. Ima li naivnije mlade?
Nisam naivan. I bez da čitam novine razum mi govori da je nešto - što je trajalo skoro dva desetljeća i proteglo se kroz dva stoljeća i tisućljeća - dotrajalo. Izlizalo se izvana i umorilo iznutra.

Ako se pojedini ministar umorio nakon manje od dva mandata (gotovo sedam godina), onda su se umorili i oni s kojima je radio (napose nadređeni čija su satnica i odgovornost još i veći). Što su to još mogli, a nisu stigli učiniti u razdoblju koje je prosječnom čovjeku dovoljno da završi sve škole (od osnovne do visoke)? Plaše nas povratkom onih među kojima su i sami bili (a neki i danas govore da se time ponose); plaše nas gubitkom pojedinih prava (iako je mnogo branitelja na rubu egzistencije, dok se majkama nezakonito otima i dječji doplatak, a glad obespravljenih ostaje posljednja luč uz odar pravde.
Pokušavao sam prizvati pamet, jer se od silnog dramatiziranja kako su predstojeći izbori presudni za opstanak svega što smo mukom stekli, nisam mogao sjetiti što bismo to mogli izgubiti? Osobno već odavno nisam ponosan čovjek i mogu još samo izgubiti razum.
Nisam naivan i neću dati priliku nikome tko je u ovih zadnjih dva desetljeća imao prilike pokazati što umije (pritom se oglušujem na izlike kako je netko imao samo jedan mandat, jer je to ravnoj onoj da je pogriješio samo jednom - pacijent je umro: biste li pristali biti sljedeći pacijent?). Posebno ne onima koji preživljavaju od koalicija do koalicija (što slijeva, što zdesna) kako bi si osigurali povlaštenu starost.
Da budem iskren, primio sam se pera nakon dugo vremena jer me još nešto nagnalo na razmišljanje, nešto što je ovaj moj terorist ispalio kao iz topa: "Da smo mi bolji ljudi i ta bi Hrvatska bila bolja!". Zanimljivo, nekoliko ću dana kasnije u novinama pročitati veoma sličnu izjavu Ljeva Ponomarjova (izvršnog direktora pokreta Za ljudska prava): "Na vlasti nam je okrutan sustav. I narod nam je okrutan, ne samo sustav." I, zaista, Hrvatska nije samo onaj sloj kojeg jedva dosežemo pogledom i s kojim nikada ne dijelimo ista dvorišta i iste svodove (iako smo ih izabrali jer se u njihovim manama prepoznajemo). Hrvatska su i oni obični, često bogobojazni, ljudi, koji dobrovoljno idu istim onim tragovima nepotizma, mita i korupcije. Ali ti tragovi ne vode kući. U Europu.

Znate, civilizacija (i pripadajući krugovi) je jako precijenjena. Pročitajmo zajedno što o istoj kaže Proleksis enciklopedija:

Teško je ponositi se napretkom (a to nije samo izostanak lomača i vješala) u vrijeme u kojemu postoje moderni robovi i radni logori, aplauzi teatru klanja i gaženje hrane iz puke zabave, "preventivno" eliminiranje života nasred ulice, ponižavanje nemoćnih i obespravljenih, često i izvan granica izdržljivosti i uz najvišu cijenu. Jednako se tako teško pozivati na socijalnu, pravednu i pravno uređenu državu kada se pravda istjerava kravama, kada vam Strasbourg vraća pravo na rad ili na dom. Ali mi smo gordi i volimo se kititi, pa makar i izrazima kao što je civilizacijski krug. No taj isti često biva osramoćen čim zađe u prvu ulicu, stadion ili rivu. Obiteljsko/vršnjačko nasilje, gospodarski kriminal, razbojstva, navijačko huliganstvo... i uljuđenosti više nema ni u tragovima.
Možemo li se s "malo dobrih ljudi" vratiti u civilizaciju? S nekolicinom koja će se boriti za zajedničko, a ne privatno bolje sutra; koja će stati na obzor budućnosti, a ne se nadviti nad kosti svoji posvađanih, i jednako zaluđenih, predaka; koja neće štititi ideale svoje partije i biti njezinom glasačkom mašinom kojoj savjest ne treba da bi djelovala. Jesmo li nedovoljno uporni u traženju onih nekomotnih što borbu za prava (radnika, seljaka, studenata, invalida) neće nazivati uzurpacijom ili onih nositelja genskih mutacija što pripadnike rodnih manjina neće nazivati greškom prirode? Hoćemo li ikada osvijestiti da je nužno sankcionirati one što se lažno zaklinju u bogove dok istodobno gaze tuđe svetinje?
No da se ipak vratimo navodnom povratku kući. I nadalje se pitam: gdje smo mi to bili da se tek sada, nakon manje od stoljeća, vraćamo kući? Priznajemo li time promašenost svojih odluka (jesmo li uopće sposobni za donošenje novih?) i rasipnost svojih lutanja od istoka do zapada? Kako naplatiti izgubljeno vrijeme?

I dok radnička Hrvatska niže poraze, politička poskakuje i sebi viče pobjeda. Ona bezlična, koja se najbolje snalazi u naslonjaču, pak, čeka milost s nebesa, dok intelektualna još uvijek promišlja o svome nastupu (jer treba paziti na svaki detalj). Koja će Hrvatska odnijeti pobjedu? Dakako, nijedna.