Djeca su oduvijek bila moja omiljena tema, posebice ako je to značilo virtualno opaliti po turu njihove stvoritelje koji su dali malo previše oduška svom ulaštenom autoritetu (i ovoga puta podsjećam na svjetske statistike o svakom trećem zlostavljanom djetetu). Ne zasluživši ničim posebnim svoje ovlasti, počeli su svojatati meso, kosti i dušu onih koje su, uglavnom nehotice, stvorili, dočim su bezvoljnost svoje odgovornosti prebacili na Onoga u čiju se volju ni mrtav ne sumnja. Sebi su pak postavili temelje za neka buduća poprsja (u slučaju da se njihova kreacija uzdigne iznad njih samih) i odmaglili u život.
Iako osobno nesklon autoritetima i posve nemilosrdan prema stvoriteljima stvoritelja (što se, s manje ili više pogrešaka u zapisu, umnažaju na toj beskonačnoj traci života), ne smatram se ni sljedbenikom onih inicijativa što teže utopističkim formama kao što su pravo embrija i dostojanstvo čovjeka od začeća do prirodne smrti (zanimljivo je pratiti korelaciju razine dostojanstva i količine novca). Rezolutnost stava kako "mi znamo kada počinje život jedinstvenih i neponovljivih bića" i pripadajuća misija spašavanja tih bića od "barbarskog skladištenja u zamrzivaču" možda su zgodna sličica za neku prošlu epohu u kojoj se više očekivalo od nadnaravnih subjekata. Danas, kada se uglavnom oslanjamo na sebe i kada smo više svjesni svoje običnosti i ograničenosti, ti prijekori, s ciljem da pravo osobe okuju pravima jedne razvojne faze za koju nema nimalo jamstva da će ikada iz nje izaći, gotovo da zvuče neozbiljno (jednako kao i svaka kolektivizacija individualne svijesti). Zagovornici dostojanstva jedne razvojne faze žele da sve na ovome svijetu (ali ipak samo ljudsko) ima izbor, počevši od faze zvane embrij. Bdijući nad time da tako nesamostalna samostalno preda štafetu narednim fazama, bit će zaustavljena na granici novoga svijeta: onoga u kojemu će kao jedinstveno i neponovljivo biće početi živjeti tuđe izbore i opredjeljenja. U konačnici, i zablude. Posljedice takvih utjecaja ispaštat će, dakako, samo (kada će po prvi puta suočiti s vlastitom voljom). U Mišni (temelj literature židovskog prava) stoji jedna zanimljiva tvrdnja:

Svojedobno sam pisao o tome kako je roditeljstvo tek ljudski potencijal, a ne pravo koje se mora ostvariti pod svaku cijenu. Tada sam se osvrnuo na zanimljivu činjenicu da ovakve teme mobiliziraju čuvstva vjernika zgroženih što se netko igra Svevišnjega (nikada nisam dobio odgovor zašto takvo mišljenje ne vrijedi u slučaju spašavanja i održavanju na životu već otpisanih koje bi prirodna selekcija, s pravom višim od ljudskoga, eliminirala bez imalo milosti). I nadalje mislim da prirodu ne treba tjerati ni na što i volio bih da ljudi uvijek percipiraju čin roditeljstva kao univerzalan čin odgovornosti, brige i ljubavi za drugo biće, a ne samo za ono određeno koje "mora imati nešto moje, biti dio mene" (Pitat ću se kojeg to mene: kopiju kopija distribuiranu u određenoj sekvenci vremena koje realno ne postoji?). Međutim, kada bih bio zakonodavac zasigurno se ne bih povodio za svojim moralnim principima, kao što ni kao domaćin ne primoravam svoga gosta da se za trpezom odrekne svojih uvjerenja, nego mu pripremim gozbu koje ta uvjerenja poštuje. Kada bi poštovao moje odabire, smatrao bih ga čovjekom bez samopoštovanja, kopijom nevrijednom daljnjeg umnažanja, jer čovjek bez stava tek prazna je knjiga koja služi samo polici, a s policom je nemoguće suvislo komunicirati. Pokušajte, ako mi ne vjerujete!
Svojim stavovima usprkos, posve razumijem svoje prijatelje koji godinama pokušavaju dobiti potomke i rekao sam im da su za to vrijeme, uz te silne pokušaje, mogli usrećiti neko nezbrinuto dijete, no ta im se opcija i nije nekako svidjela. Izgledalo je kao da sam im ponudio rabljeni automobil, dok oni žude za novim modelom koji si još dugo neće moći priuštiti. Svjestan sam da je pomalo nezahvalno uspoređivati ljude i automobile, no ovdje je naglasak na njihovoj žudnji, a ne na subjektu, odnosno objektu. To sam im ponudio poučen iskustvom skladne koegzistencije s krvno nesrodnim bratom. Sada takvu opciju promoviraju oni koji tvrde da treba prihvatiti vlastitu sudbinu i utjehu pronaći u molitvi (kao da je svijet počeo s njihovim konceptom vjere i morala). Odjednom su sljedbenici onih, koji su u svoje vrijeme najglasnije ustali protiv života koji je težio napretku (i prijetio zadrtosti svojih suvremenika), postali svjesni siročadi i opasnosti koju znanost može prirediti svijetu (iako im ova nije mrska kada treba zadovoljiti njihov ljudski komoditet). Vole se hvalisati statistikom ("većina smo"), iz nje crpe argumente kako je i njihov glas važan ("dio smo društva"), pa čak i u temama koje se njih nikako ne tiču (jer su iza ključanice), ali si ipak uzimaju ekskluzivno pravo na apsolutnu istinu o početku ljudskoga života. Onaj tko se s time ne slaže, prema njihovu, protiv je života.

Glasno razmišljam: zametak kao potencijalni čovjek nije nikakva filozofija, njegov će put do postanka čovjeka (rođenjem) biti dugačak i neizvjestan. Nastanak tog potencijalnog čovjeka može biti iniciran planski ili neplanski, ali konačni je rezultat produkt slučajnosti baš zbog toga što se ne može predvidjeti koji će od mnoštva nositelja genetskoga koda dobiti priliku oblikovati se u čovjeka. Možda sam kratkovidan, ali ovdje ne vidim mjesta religizaciji, a vjernici će uvijek ionako postupati u skladu sa svojim uvjerenjima (ipak, pitajte ih što misle o legalizaciji prostitucije, koliko se drže posta i nemrsa, kako se odnose prema invalidima i bolesnima, i sl.).

Pisao sam jednom davno i pišem opet: opasno je baciti prvi kamen neovisno o tome u ime kojih ga se uvjerenja laća pojedinac ili skupina. Proglašavanje vlastite volje Voljom (onom koju ne možemo protumačiti, a kamoli zauzdati) iskaz je krajnje neozbiljnosti i pridavanja si nepostojećeg značaja. S druge strane, neumjesno je nazivati se vjernikom, a istodobno manipulirati strahom ("bit ćete kažnjeni"), iskrivljavati činjenice ("ubijaju djecu i zamrzivaču") i nametati krivnju ("podržavajući ubojice i vi ste ubojice"). Međutim, ovdje nema mjesta prijetnjama ni povodljivosti, nego samo razumu i razumijevanju: oni ne smiju biti plod tuđeg razmišljanja i utjecaja. Zato, uostalom, imamo glavu, a ne krošnju (barem ne onakvu u koju smo nekoć smjestili svoje poganske bogove).