Počesto čujem kako pojedinci koji rade u medijima (poput novinara i inih) vole proviriti na forume i blogove. Kažu: da vidimo reakciju odnosno osjetimo puls javnosti. Na forumima reakcije javnosti i nisu neka reprezentativna slika. Prije svega zbog toga jer su tamošnje rasprave preslika opskurne gostionice u kojoj se oko iste čaše trećerazredne kapljice okupljaju zastupnici propalih ideja starih preko pola stoljeća. U sjeni keramičkih pločica i jeftina namještaja, s podom nalik kolodvorskom, ovi zanesenjaci u prošla svršena vremena nikako da stave točku na kraju svojih rečenica. Dok se sadašnjost pretapa u budućnost koja nije izgledna, oni inzistiraju na starim bojevima dajući tako legalitet mišljenju uopće. Međutim, blogovi su daleko od takvih opskurnih mjesta, dapače, pravi su vrtovi ideja. Medijski radnik s nedostatkom ideja u njemu lako ubere pravu inspiraciju, a da nije ispustio ni kapljicu znoja. I slučajni prolaznik ulicama virtuale može zamijetiti kako ima više duha i ideja u jednom od vrtova, nego u većini studija, a anonimno smilje i bosilje pokazuje veću kreativnost od onih čija su imena na svakom koraku. Po njihovim pokušajima pisanja među anonimnima, ne može se ne zamijetiti klonulost ideja i da se ne bave poslom kojim se bave, teško da bi pojedini od njih imali ikakvu publiku. Katkada je zanimljivije pročitati kako nekome nisu uspjele punjene lignje, nego je li neki javni biser zasjao punim sjajem i oduševio nazočne. Jesmo li na nišanu onima bez vizije (političari) i ideja (javne osobe) koji od nas uče kako se ne osramotiti? Jesmo li vrt ideja koji se u svojoj nezaštićenosti bjesomučno eksploatira kao javno dobro u svrhu osobnog dobra? Znam, puno je pitanja, ali puno je i redaka koje smo ostavili, a da nam nitko ne pruža zaštitu od sunca koje nam prijeti osušiti i zadnju kap ideja.