Kada se god susretnem sa svojim prijateljem, inače profesorom društvenih znanosti, naši razgovori završe na dokazivanju postojanja odnosno nepostojanja vrhovnoga bića. Moj prijatelj tvrdi da se znanost i religija susreću i ujedinjuju u Bogu i čovjeku koji je pak stvoren na sliku i priliku Božju, da je Bog ta ključna figura čijom je voljom i zaslugom stvoren svemir. Moj je protuargument da religija nije znanost jer ne koristi znanstvene metode stoga je empirijski (iskustveno ili eksperimentom) nemoguće potvrditi njezine tvrdnje. Osim toga, religija i znanost su predugo bile na suprotstavljenim (gotovo neprijateljskim) stranama (dijelom su to i danas), pa mi je teško zamisliti da bi se susrele i ujedinile u Bogu, a posebno ne u čovjeku s obzirom na to kako je isti presuđivao znanosti i znanstvenicima: jedan, dva, tri, pali. Iako, priznajem, nisam neki uzorni vjernik (ne s aspekta kvarljive konzerve zvane institucija), ovakvi me razgovori uvijek zbune jer je teško ne naći razloge pro i kontra. Ali krenimo samo od ovoga: tko je izmislio koga? Čovjek Boga ili Bog čovjeka? Ako je čovjek prethodio Bogu, što ćemo s debitantima Adamom i Evom i pratećom scenografijom kao što su rebro i zlatni delišes? Kako objasniti poplavu proroka koji su se uvijek pozivali na istog tvorca, bezgrešnim začećem koje je izigralo prirodne zakone ili Božjim sinom koji je je samo još jedan u nizu sinova različitih bogova kojima popularnost neprestano raste kako posljedice ljudskog prebivanja na Zemlji postaju sve pogubnijima? Čini se da je strah najbolji broker na burzi religije koja se može podičiti da dobro trži, iako malo tko zna što ova konkretno nudi i u čije to ime. Ako je Bog prethodio čovjeku, negira li to Veliki prasak, zajedničkog pretka čovjeka i majmuna pa i sam tijek evolucije i zašto bi čovjek, kao savršeno biće stvoreno na sliku i priliku drugog savršenstva, uopće trebao poći putem evolucije zajedno sa svojom životinjskom braćom? Zašto bi hipertrihozno stvorenje najprije na sve četiri skakutalo po drveću, da bi se potom spustilo na tlo kako bi jednoga dana doguralo do gospodina u odijelu koji užurbanim korakom pokušava stići na ranojutarnji kolegij? Što s animizmom, prethodnikom religije kao sustava ili pak šamanima kao prethodnicima svećenstva i crkvene hijerarhije? Tu se nameće jedno bitno pitanje: kako to da već odavno nema proroka, pobožnih mudrijaša koji su obavještavali puk o planovima Svevišnjeg ili bilo koje druge više sile? Možda zato što bi danas malo tko ozbiljno shvaćao pojedince koji pod utjecajem halucinogenih sredstava prenose mudrost s visina. Dijelom i stoga što takvih sredstava ima svugdje oko nas pa nije teško zaći u svijet plinovitih bića. Osim toga, ako je Nostradamus prije pet stoljeća bio još samo jedan mutikaša koji je spretno koristio višeznačje i pjesničku slobodu, kako to ne bi činili i oni petnaest i više stoljeća prije njega s daleko nepismenijim pukom ispred sebe? S druge strane, ako je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga, kakav je taj Bog i radi li se o okrutnom biću obzirom da ga baš i nije pretjerano briga za stradanja onih koje je navodno stvorio, a što je u suprotnosti s tvrdnjama kako je Bog milostiv i čije značenje nalazimo i u imenu najmlađega evanđelista Ivana. Pretjeruju li svete knjige kada pišu:

Ako Bog i postoji, on svakako ima one osobine koje bi ljudi htjeli imati, ali im njihove osobine (ne mogu reći mane jer je to nametnuta vrijednosna kategorija) to ne dopuštaju jer ljudi ne mogu biti savršeni, u mudrosti su ograničeni, milostivost počesto ne ovisi o njima, a u pravednosti su ometani osjećajima. Bog sve to nije, on je nadčovjek u kojem ljudi nalaze svoju nedostižnu bezgrešnu stranu. Ali opet, što je grijeh i po čemu bilo koja religija kao institucija ima pravo staviti ga u tablice? Je li to ona kojoj je srditost (a ne silovanje) smrtni grijeh? Je li to ona koja je spremna kazniti, a sama čini dovoljno da bude kažnjena?
I danas tvrdim da je religija kao sustav samo još jedan oblik manipulacije i kontrole koji zloupotrebljava strah i naivnost masa (uostalom, svaka usustavljenost je opasnost za individualizam jer ga konzervira i ne daje mu napretka). Indoktrinirana djeca postaju sljedbenicima pokreta koji ne razumiju (zašto djecu onda ne upisati u političke stranke s obzirom da je koncept bespogovorne poslušnosti, izoliranog interesa pojedinca i nametnute nepovredivosti institucije vođe gotovo identičan), uvjerava ih se u postojanje nečega što je čak i smislom nategnuto iskorištavajući nemoć znanosti da doda ispravan odgovor. Prometnuvši se od zabranjene sekte do ljubimice državne aparature (istina, kako na kojoj paraleli), religija je pokazala svu svoju pogubnost: Bog je samo izgovor za mahanje bičem, potlačivanjem i sankcioniranjem, ljubav o kojoj se nekontrolirano lupeta je izgubljena fraza na pragu onih koji je najčešće koriste. Da, oni su prvi koji ne ljube bližnjega svoga (bilo da su ovi neposlušni ocu odnosno da su se oglušili na njegove zemaljske zapovijedi, bilo da su poslušali svoju prirodu i prepustili se nagonima). Upravo je religija, više no itko, čovjeku zabranila da bude čovjekom: nametnula mu moral kojega se ni sama odavna ne drži, lažni osjećaj grijeha i poniznosti i istodobno prognala svaku tjelesnost kao ubojicu duha halucinirajući o svijetu koji opstaje jedino na preklinjanju i poslušnosti jednih i mahanju autoritetom drugih. No, oni nisu prognali materijalizam, bar ne u svojim redovima (i tako bi od istoka do zapada): shvativši da ljubav ipak nije važnija od kruha i da se s pet riba i dva hljeba kruha ne mogu nahraniti, a kamoli uložiti u nekretnine, brzo su se prilagodili svakom ekonomskom sustavu civilnih suvremenika. Na kraju dolazimo do pitanja što je to religija uopće? Kakva je to djelatnost i zaslužuje li toliki ceremonijal, pa čak i državni blagoslov bez da je pružila i jedan dokaz svoje potrebitosti, pa čak i korisnosti. Pozivanje na to kako ista pruža utjehu jest promašeni argument, ako znamo da to područje pokrivaju naši bližnji na laičkoj i medicinski stručnjaci na stručnoj razini. Ili je smisao svega da se mi mali, nezasluženo obični, upoznamo s rajem u kojemu je izuzetno bitno da oni koji komuniciraju s Bogom ne ostanu bez satelitskog prijenosa, internetske veze, mobilnog uređaja, ljubimca na četiri kotača i ostalih vrijednih tehnikalija. Pa nećemo čovjeka pješice i bez navigacije pustiti u raj. Zato i nadalje tvrdim kako je besmisleno proučavanje postoji li Bog ili ne postoji jer je pozivanje na njega samo formalističko prenemaganje koje nema i nikada nije imalo veze s vjerom jer je jedina intencija njezina postojanja bio nadzor nad određenom zajednicom. Zato je dotična i izgubila većinu svojih duhovnih posjeda nakon što je znanost preživjela njezinu lomaču i dokazala da nije samo nebo ono koje donosi odgovore. Usprkos svemu tome, moj profesor je i nadalje uvjeren kako je bitno dokazati postojanje Boga pa se svakim našim susretom nastavlja igrokaz radnoga naziva Ima Ga - nema Ga.