Homoblogija

Zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico
mogućnost prosvijećenosti
razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom
miris zemlje
koncentrični krugovi gluposti i neznanja
kao prstenje
ono dalje ne razumijem
izgleda mi da je mrtva straža

rekoh sebi
moj bože koliko demagogije sustavno poredane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare

i rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja
što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad mrtvi fazani lete
a nijedan ne pada
I što se događa kad očajanje zahvati ljude
kad očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru


J.B. Štulić - 1983

Imadoh 16 tak.
Pogleda usmjerenog u budućnost.
Fazani i dalje lete, pogled je sve mutniji, a ruke se još brže peru.
No Branimir je i onako sve rekao.

Ali Platon kaže da iz pećine postoji izlaz, a između sužnjeva i pećinskog zida postoji put koji vodi gore...

- Gledaj, dakle, što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo.
Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svijetlu, osjećao bi kod svega toga bol i radi blistanja svijetla ne bi mogao spoznati ono od čega je do tada vidio sjenu – Što bi, misliš, rekao, ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budući nešto bliže bitku i okrenut prema predmetima u kojima je više bitka, i ako bi mu onda sve što bi mimo prolazilo pokazivao i pitanjima silio da odgovara, što je ?

Misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinskije ono što je dotada vidio nego ono što mu se sada pokazuje ?

- Dakako.

- Što ne, i ako bi ga se sililo da gleda u samo svjetlo, boljele bi ga oči, bježao bi i okretao se prema onome što može gledati i mislio bi da je to zaista jasnije od onog što bi mu se pokazivalo ?

- Da tako.

- A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio, prije nego bi ga izvukao do sunčanog svjetla, zar se ne bi kod tog namučio i ljutio, što ga se vuče, i kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onog čemu sada velimo da je istinito ?

- Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada.

- Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se, ako bi htio vidjeti predmete gore.
I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim, u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete.

- Iza toga bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i sunčano svjetlo.

Postoji samo jedno dobro, a to je znanje, i jedno zlo, a to je neznanje.


Platon opisuje stanje neznanja u čovjeku, uspoređujući „svijet što se preko vida ukazuje“ sa „stanom u tamnici“.

„Svijet što se preko vida ukazuje“ je pojavni svijet, svijet oblika i objekata, manifestirani svijet čiji je uzrok bitak, nevidljiv život svih vidljivih pojava.

Svijet kojeg čovjek neposredno vidi je odraz, sjena istinske stvarnosti koju fizičke oči ne mogu vidjeti.

One primaju svijetlo vatre koja gori „odozgo i izdaleka“ u pećini, svjetlo fizičkog Sunca, čineći tako ono čemu ih je priroda namjenila.

Ono što za Platona predstavlja neznanje ili „stan u tamnici“ odnos je čovjeka prema pojavnom svijetu, vezanost isključivo za ono što prenose osjetila.

Ljudi koji okovani vide jedino sjene, odraze na zidu pećine, oni su koji primaju jedino ono što im „prenosi“ oko – simbol fizičkih osjetila, površinskog promatranja stvari.

Njihova je stvarnost tada ograničena, a oni sami robovi su vlastitog stava uzrokovanog neznanjem : „ono što vidim, čujem, dodirujem, to i priznajem“...

Čovjek ne ostaje nepokretni zatvorenik pećine zato jer se nalazi u manifestiranom svijetu, nego zato što misli da je to sve, zato što ne zna za drugo.




haron

"Znanje koje imamo je samo mrvica onoga što nemamo".

U najdragocjenije poruke koje nam je ostavila stara Grčka svakako spadaju i Platonova djela.
Ovaj veliki filozof,predmet vječne rasprave među različitim strujama mišljenja, u svakom vremenu ostaje aktualan jer govori o onom što nadilazi ograničenja određenih povijesnih trenutaka : o sadržaju ljudskog života, o onome što se čovjeku događa iznutra, a nužno daje smjer i karakteristike životu koga živi izvana.

U VII knjizi Države, u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja u arhetipskoj priči o pećini :

- Iza toga,dakle – rekoh – usporedi našu narav prema tome je li ili nije obrazovana sa sljedećim stanjem.
Predoći, naime, sebi da ljudi žive u podzemnoj špilji, koja ima dug ulaz, otvoren prema svijetlu; da su ljudi u njoj odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima zaleđima; među ognjem i sužnjevima zamisli put gore, a uza nj zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde.preko koje pokazuju svoje sljeparije.

- Predočujem si.

- Predoči si, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno da jedni nositelji govore,a drugi da šute.

- Čudnu sliku veliš i čudne sužnjeve.
- Nalik na nas! Jer misliš li najprije da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što
drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima ?

- Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu nepomično ?
- A što bi vidjeli od predmeta koji bi se mimo nosili ?

Zar ne bi isto ?

- Dašto.
- Ako bi se, dakle, mogli među sobom razgovarati, misliš da sjene koje bi vidjeli ne bi običavali zvati jednako kao i prave predmete ?

- Bez sumnje.

- Što dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš, da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mimo prolazila ?

- Zeusa mi, ne mislim.

- Sasvim bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta?

- Veoma nužno.