dvojba, -e (ž. r.)
|
Glupa sam! I nikada neću naučiti. Znam da čovjek uči dok je živ (i žena je - na kraju krajeva - ipak samo čovjek!), ali da na jednu lekciju mora potrošiti cijeli svoj vijek... To je ipak malo previše! Dobro su mi rekle dame: "Žena nikada ne čini prvi korak!" Ona se može zagonetno smiješiti, izgovarati rečenice koje se mogu protumačiti na više načina, može čak i ovlaš, sasvim slučajno, dodirnuti ruku odabranika, ali ni pod koju cijenu neće otvoreno reći što od njega očekuje ili, nedajbože, želi. Zapamtila sam to, ali nikako da se napokon počnem toga i pridržavati. No, ako samo se dogovorili da danas dođe k meni, i ako je već na ulazu rekao da mu je baš danas rođendan (a prije je o tome šutio!), i ako je odlučio dio toga posebnog dana provesti sa mnom, sve to mora nešto značiti, kvragu! Ili sam ja iz nekoga drugog filma? A ako kažem da mi je baš žao što nisam znala tu dragocjenu pojedinost i nisam ništa posebno pripremila, ali uvijek mogu improvizirati, ne može li se i to shvatiti na nekoliko načina?! Osobito ako se pritom nasmijem jednim od svojih zagonetnijih osmjeha? Ali ne, on je spreman sjediti tri sata i pričati o tkoznačemu. U redu, pratila sam razgovor i sudjelovala u njemu, tako da sada jedno o drugom znamo mnogo više nego posljednji put. No, mene zanima i nešto drugo, nešto više, ili možda - niže. Uostalom, ne žele li i svi muškarci isto? Kad više nije ovdje, mogu na miru razmisliti o svemu što je bilo. Ali, i opet nisam pametna. Jer, kad sam mu ono, nimalo damski, na poljubac umjesto obraza ponudila usta i jezik, nije se odmaknuo. Kad sam rukama potražila njegova leđa i stražnjicu, čak se približio. Ali, nije ostao. Rekao je tek: "Čujemo se sutra..." Zatvorivši vrata za njim, rekla sam sama sebi: "Odjebi ga!" A opet, možda da mu dam još jednu priliku...? |