20.09.2007., četvrtak

godisnja doba

Jucer je cijelo poslijepodne padala kisa. Vjerojatno sam zato prespavao vecinu dana i probudio se tek u gluho doba noci, kada se mogao cuti samo zvuk zaboravljenog televizora.
Jutro se odjednom pocelo buditi. Soba je poprimila plavicastu boju, a iza kuhinjskog balkona ruzicastilo se nebo. Odmah je i kava ljepse mirisala.
Kroz zamagljeni prozor autobusa nazirao se nedavno prosnuti grad. Kolone automobila slijevale su se prema sredistu, a pjesaci zamucenih pogleda i slijepljenih kapaka gurali se na stanici.
Sunce se taman toliko podiglo da se odrazava u svakom staklu svakog automobila, autobusa i zgrade kraj koje prolazim. Gotovo me natjeralo da posegnem za tamnim naocalama duboko u torbi.
Odjednom sam primijetio kako je lisce na drvecu jutros za nijansu svjetlije nego jucer. A jucer je, pak, bilo svjetlije nego prekjucer. I tako unedogled?
Vlak podzemne zeljeznice nije trebalo dugo cekati. Nije cak bila ni guzva kao inace. Pod zemljom vise nije bilo sunca, ali njegova toplina isijavala je iz moje jakne.
Na Trgu Lava Tolstoja docekale su me glasne prodavacice cvijeca. Svadjale su se jedna s drugom, ali i s ruzama, koje nisu zeljele stajati mirno. A i previse su mirisale...
Sevcenkov se park rastvorio preda mnom upravo opran; osjecao sam se kao gresnik kada sam shvatio da prvi krocim njegovim mokrim (od sunca sjajnim!) stazama.
I vise nista nije vazno: ni to sto mi ni danas nije uspjelo samouvjereno proci pokraj cuvara na ulazu bez da mu pokazem nepostojecu propusnicu, ni to sto opet, po tko zna koji put, moram pokazivati gdje u putovnici pise serijski broj, ni to sto internetska veza puca svakih nekoliko minuta, ni to sto je radna soba u kaosu nakon radikalnog preuredjivanja, koje se pretvorilo u dogotrajan i naporan proces,...
Studentice kojima na pozdrav odgovaram na hrvatskom odjednom se rasprse u veseli smijeh. Sada znam: bit ce to lijepa jesen u Kijevu.

- 09:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.09.2007., ponedjeljak

panslavizam

Rekli su mi kako je u marsrutkama guzva samo u "spicama" - dakle, ujutro i popodne, kada svi idu na i s posla. No, u marsrutkama je uvijek guzva!
Opterecen velikom torbom preko ramena, uspijem se izboriti za svoje stajace (mozda stojece?) mjesto negdje pri izlazu. Stojim stijesnjen izmedju Covjeka Koji Sjedi, Zene S Plavim Sjenilom i Skolarke.
Zvoni mi mobitel. Uspijem ga nekako izvuci iz torbe i javiti se. Zove majka. "Hej! Gdje si? Kako si? Htjela sam te cuti..." Razgovaram s njom u nekoj neprirodnoj pozi: desnicom drzim mobitel na uhu, a ljevicom se pridrzavam za stangu daleko iza glave Zene S Plavim Sjenilom; noge su mi rasirene, izmedju njih je Skolarkina torba. Osjecam da polako, ali sigurno klizim.
Zavrsavam razgovor i spremam (jednom rukom!) aparat u torbu. Pritom ona (torba) dodirne Covjeka Koji Sjedi, a on je s gadjenjem odgurne. Ispricam se i kao izgovor navedem veliku guzvu. No, marsrutka se ljulja na zavojima, vozac vozi kao lud, pa moja torba jos nekoliko puta dodirne Covjeka. On pocne nesto mrmljati, a ja se pravim da ga ne cujem. Uostalom, ne razumijem ga.
Odjednom, pojavi se Slavenski Superman. Cijelo je vrijeme stajao negdje iza Skolarke i sutio. Sada se pocne obracati izravno Covjeku Koji Sjedi. To ne mogu ne razumjeti jer je glasno i razgovijetno, a uostalom, tice se mene. Cuju i razumiju svi u marsrutki pa pozorno slusaju; neki cak okrecu glave kako bi bolje vidjeli.
Superman govori Covjeku kako sve promatra cijelo vrijeme i da ja sasvim normalno stojim. Guzva je i neka se smiri! Sto bi on sad?
Covek Koji Sjedi postaje Cojek Koji Tone U Svom Sjedistu, okrece glavu prema prozoru i tiho promatra promet oko nas.
Superman se tada obrati meni. Tko sam? Sto sam? Odakle sam? Da, cuo je on da sam ja Slaven, ali nije bio tocno siguran koji od mnoge brace. Mi Slaveni moramo se drzati zajedno. Da, odgovorim i okrenem glavu na drugu stranu.
Necija ruka udara po mome ramenu. Supermanova, naravno. Gdje zivim? Sto ovdje radim? Mi Slaveni moramo se drzati zajedno. Pritom stisne saku i napravi njome kratku i odrjesitu kretnju. Nasmijesim se i kazem kako sam tek pristigao i jos ucim jezik. Hvala za sve. Mi Slaveni moramo se drzati zajedno. Stisnem saku i napravim njome istu kretnju.
Evo moje stanice! Proguram se do vrata i gotovo padnem na plocnik. Marsrutka krene, a Superman mi iz nje mase stisnutom sakom.
Namjestim bolje torbu na ramenu i krenem.
Uz plocnik su postavljeni brojni predizborni plakati. Na jednom od njih kandidat komunisticke, proruske stranke ljutitim licem i stisnutom sakom prijeti demokratima.
- 08:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.09.2007., petak

strani jezici

Moje je znanje ruskog ocajno. I ono sto sam znao zaboravio sam zbog godina nekoristenja. Osim toga, sluzbeni je jezik u Ukrajini - ukrajinski. Istina, gotovo svi govore ruski, ali sto to ono meni znaci?! O ukrajinskom ne zelim ni govoriti.
Prolazim tako gradom i gledam izloge. Trebao bih kupiti sredstva za ciscenje stana, mozda i nesto pojesti, napraviti neke zalihe u hladnjaku... Popis je u dzepu (na hrvatskom), a prekrizeno je tek nekoliko redaka.
Odjednom ugledam knjizaru. Zove se "Karandas" (iliti olovka, toga se jos sjecam!). Ulazim i pokusavam se sjetiti kako se ono kaze ljepilo. Naime, tapete u mojoj studentskoj sobi trebalo bi malo "pricvrstiti".
Pocinje razgovor. Govorim prodavacici velikih ociju kako mi treba nesto cime mogu spojiti i vise ne odvojiti dvije povrsine. Nema pojma. "Znate, ovaj, cvrsto ih spojiti, tako da vise nijedna nikamo ne moze." (To sam, mislim, rekao na ruskom.) Ona opet nema pojma.
Ocajan, pitam je: "Do you speak English?"
Ona, sva sretna, pokaze na blagajnicu. Blagajnica se okrene i samo mahne glavom: "Njet! Njet!"
Ipak, kada kazem "glue", pokaze mi neku bijelu tubu, na kojoj cak pise nesto na engleskom. To je to!
"Skol'ko?", pitam, a ona sva sretna kaze: "Ten!"
"Vot, pozalujsta! Bol'soe spasibo! Do svidanija!", kazem joj samouvjereno.
"Vy ocen' horoso govorite po-russki", odgovori mi.
A sto sam joj mogao reci nego: "And your English is perfect!"
- 10:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.09.2007., četvrtak

prepiska

Buduci da je jedna od mojih glavnih vrlina lijenost, samo cu vam kopirati najzanimljivije dijelove prepiske s obitelji i prijateljima.

...
Inace, ovdje uopce nije hladno, dapace. Kako sam vec rekao, temperatura se malo spusti preko noci, ali danju je vruce. Svi hodaju bosih nogu, u majicama na tregere, kratkim hlacama.
Priustio sam si luksuz da jedan dan dodjem na posao u lanenim hlacama. Koja razlika u odnosu na studente! Vecina ih se oblaci kao da ide u operu. Cak i klinci u osnovnoj skoli nose odijela(!), mozes misliti sto je na faksu. Curke su jako zgodne - sve u haljinicama, kostimicima, svilenim i satenastim kosuljicama (Taji bi se jako svidjele!). A obavezna obuca su stikle. Ispod 10 cm nisam vidio!
Mladici pak najvise vole kremaste, tj. bez (nemam tipkovnicu s hrvatskim znakovima) spicaste cipelice. I oni su slatki. Svi do jednoga furaju fudbalerke.
Glavni modni dodatak bez obzira na spol je boca piva. Ljudi secu ulicom i piju pivo (razumijem, vruce je!), kao sto bismo mi pili vodu ili sok. Jutros kad sam isao na faks (u pola 9!), susreo sam u parku jedan romantican zaljubljeni par. Sjedili su zagrljeni na klupi, svatko je u slobodnoj ruci imao bocu Heinekena!
...
I najvaznija stvar - zenim se.
Na porti nasega studentskog doma rade tri gospodje, ciji raspored smjena jos ne znam, ali nije ni bitan. Jedna je uvijek ljuta i narogusena, druga je susretljiva, treca je sva fina.
Jednom sam se zapleo u razgovor s ovom susretljivom. Da tko sam, da sto sam, da odakle sam i sve neke takve teme. Naravno, gdje mi je obitelj, jesam li ozenjen i takve stvari.
Jucer kad sam se vratio s posla, dala mi je kljuc moje sobe i papiric s brojem mobitela svoje kceri Olje!

- 13:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

igrarije čovjeka koji se igra