kraj
Jučer sam vidio Ivana. Bio je, kao i uvijek, dobro raspoložen i nasmijan. Govorio je o promaknuću na poslu, kćerinoj predstavi u vrtiću, ženinoj drugoj trudnoći… Činilo se da je u njegovu životu sve sjelo na svoje mjesto: napokon je imao ono što je oduvijek želio.Pitam se kakve su mu misli prolazile glavom kad je odlazio. Je li razmišljao o ženi i djeci, ili se pokušavao sjetiti što još treba obaviti? Je li se možda veselio ručku, ili je gledao zlokobne oblake nad gradom? Je li uopće razmišljao? Što, zapravo, čovjek misli neposredno prije smrti? Možda se toga jutra probudio sa crnom slutnjom, ali ju je odagnao. Možda je, barem u jednom trenutku, pomislio da je to njegov zadnji dan. Je li ostao malo duže u krevetu sa ženom, a poslije se igrao sa kćerkom? Nakon toga mogao je nazvati roditelje i reći im da mu nedostaju. Zatim je mogao otići u grad i sresti stare prijatelje. Možda su izmijenili pokoju riječ i otišli svatko na svoju stranu. Je li itko od njih pomislio da ga vidi posljednji put? Danas sam se probudio sa crnom slutnjom, ali sam je odagnao. Ostao sam u krevetu malo duže sa ženom, a poslije sam se igrao sa kćerkom. Nazvao sam i roditelje. Možda je danas moj posljednji dan? |