hmldns

19.05.2005., četvrtak

priča o marku - 2. dio

Mark (ili Marko – kako sam ga zvao) bio je lud za sladoledom. Obožavao bi nakon posla pojesti nekoliko kuglica ledene poslastice, a tako je završavao i svaki njegov izlazak. Pri donošenju bilo kakve odluke zapalio bi cigaretu i zagrabio nekoliko žlica gustog slatkiša iz velike posude koja bi uvijek bila pri ruci. Čak sam i ja počeo kupovati goleme količine sladoleda kako bih bio opskrbljen za svaki njegov iznenadni dolazak. A dolazio je sve češće i češće. Bili smo osuđeni jedan na drugoga, dva usamljenika u velikome gradu.
Uskoro smo zajedno provodili svaki dan. U svakom je trenutku znao gdje me može naći. Ako bi radio, proveo bih nekoliko sati za njegovim šankom, ako ne bi radio, smucali bismo se uokolo. Život bez njega postao je nezamisliv, dan bez njega pretvarao se u dosadu. Svaki moj posjet obitelji izvan grada bez njega je bio mučan; svako njegovo izbivanje trajalo je predugo.
Isprva me zabavljao njegov loš izgovor, a kasnije sam to prestao primjećivati. Nakon nekog vremena mogao je ravnopravno razgovarati s bilo kim, uz tu razliku što je bio duhovitiji i zabavniji od svih ljudi koje znam. Zahvaljujući trima (doduše, tek započetim) fakultetima vješto je plivao kroz sve razgovore. Na zajedljive primjedbe sa strane odgovarao je istom mjerom, ali je svaka njegova rečenica bila popraćena zagonetnim smiješkom; sugovornici tada ne bi znali misli li ozbiljno ili je to još jedna pogreška stranca koji ne razumije dobro hrvatski jezik. Volio sam ga promatrati i diviti mu se: bio je mlađi brat kojeg nisam imao, bio je, zapravo, moj sin, moj proizvod, moj privatni Frankenstein.
Kad smo bili zajedno, vrijeme smo provodili uz pivo i pljugu (da, i sladoled). Razgovarali bismo o ljudima koje smo sreli, smijali se njihovim sitnim problemima, pričali smo o pticama i drveću, o životnim tajnama, o bezgraničnoj ljubavi, o svemiru, i o svim stvarima o kojima inače pričaju alkoholičari i hašomani. Ništa nas nije moglo izbaciti iz oblaka ružičastog dima u kojem smo lebdjeli nad svijetom – Marko, ja, pivo, pljuga... i sladoled.

- 16:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.05.2005., srijeda

priča o marku - 1. dio

Mark se smatrao Hrvatom, ali svi drugi smatraše ga Kanađaninom. Rođen je u Kanadi od oca Hrvata i majke Kanađanke, ali je u njemu oduvijek tinjala čežnja za dalekim "domom".
Kad je navršio osamnaestu, spakirao je ono malo svojih stvari i došao očevoj majci u Hrvatsku. Odlučio je svoj život provesti ovdje, a da bi to mogao, trebao je naći stalan izvor prihoda. Da bi pak imao pristojnu plaću, morao je završiti fakultet. A da bi uopće mogao studirati i pokrivati troškove studentskog života, morao je opet naći neki poslić (od bakine mirovine i ona je jedva preživljavala). I tako se zaposlio u motelčiću uz jednu od glavnih prometnica. Radio je smjenu od dvadeset i četiri sata, ali je nakon toga bio slobodan cijela tri dana. Ta tri dana posvećivao je učenju. To jest, tako je bilo dok nije upoznao mene.
Ja sam krao bogu dane čineći sve što bi mi palo na pamet. Naravno, bilo sam na popisu studenata Zagrebačkog sveučilišta, ali studij mi nikada nije bio prioritet. Zahvaljujući obilju roditeljskog novca brzo sam pronašao djelotvorne načine produžavanja studentskog statusa i dokolice. Uživao sam u besposličarenju uz tek povremen angažman na faksu, naravno, pod uvjetom da taj angažman pretpostavlja boravak u društvu zgodne kolegice (ili više njih). Kako i kada smo se točno Mark i ja upoznali, više i ne znam.
U svakom slučaju, takva dobrica bila je prevelik izazov za mene i jednostavno sam ga morao pokvariti. Nije se predao bez borbe, priznajem, ali njegov je otpor iz dana u dan bivao sve slabijim. Ispočetka bi nakon posla odlazio kući i spavao; svjež i odmoren bacao bi se na knjige; prosvijetljen i obrazovan nalazio bi se sa mnom i tulumario. Ubrzo je nakon posla počeo ostajati na raznoraznim feštama, a učio bi nakon slavlja i odmora. Kasnije se počeo prepuštati plandovanju, a odmor i učenje ostavljao je po strani.
Uskoro je shvatio da studij prava nije za njega pa je upisao ekonomiju. Ja sam ga, kao najbolji prijatelj, podržao u toj odluci. Na jednom od naših putovanja oduševio se indijskom kulturom pa je odlučio studirati indologiju (ekonomiju ionako studiraju oni koji nemaju mašte!); složio sam se s njim.

- 17:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.05.2005., nedjelja

petica

Po cijeloj sam školi razglasio da sudjelujem na subotnjem koncertu. Potrudio sam se da svaki razgovor navedem na glazbu i kulturna zbivanja u gradu, a usput bih spomenuo da sam i ja jedan od izvođača na predstojećem festivalu. Znam da ozbiljna glazba nikoga osobito ne zanima, ali želio sam vidjeti zanimam li ja koga.
Trud se isplatio. Jelena iz prvog a zaustavila me na hodniku i pitala kada je i gdje koncert.
Ona Jelena kojoj se grudi tako lijepo nadimlju kad je uzbuđena, koja lagano pocrveni kad je zadirkujem, koja se trudi uvijek biti damom, a iz očiju joj pršte strast i želja za otkrivanjem nepoznatog.
U subotu sam iza zastora pažljivo proučavao gledalište i tražio poznata lica. Uočio sam je baš kad je ustala i mahnula prijateljici koja je malo kasnila. Svježe oprana kosa zaostajala je nekoliko trenutaka za svakom njezinom kretnjom; gotovo sam mogao osjetiti miris koji se širio oko nje. Povukao sam se u garderobu. Sreća i grižnja savjesti izmjenjivale su se u mojoj svijesti.
Nakon koncerta stajao sam ispred dvorane i odsutno razgovarao s ostalim sudionicima i njihovim prijateljima. Bio sam nervozan, pogledom stalno tražeći nju. Odjednom sam ugledao oblak kose koji mi se približavao kroz gužvu. Disanje mi se produbilo i svim sam se silama trudio to prikriti. Kad je obišla posljednju skupinu ljudi koja nas je razdvajala, vidio sam je cijelu: izgledala je starije nego u školi. Duga lepršava haljina u bogatim joj je naborima padala niz tijelo, diskretan izrez privlačio je pažnju, ali nije ništa otkrivao, lagana šminka davala joj je izgled svježega proljetnog jutra. Je li mi se učinilo ili je na ustima imala svježi sloj sjajila?
Prišla mi je i nervozno se nasmiješila. Opet su joj se grudi počele nadimati (kao i svaki put kad je uzbuđena), opet je lagano pocrvenjela (iako je nisam zadirkivao), opet se trudila biti damom, a iz očiju joj je prštala strast (i želja za otkrivanjem nepoznatog).
Nisam mogao smisliti nijednu pametnu rečenicu koju bih joj uputio, ali nije bilo ni potrebno; ona je već govorila:
- Dobra večer, profesore! Lijepo ste pjevali.
- Hvala, Jelena. (Moram se sjetiti upisati joj peticu iz zalaganja!)

- 21:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.05.2005., četvrtak

nastavak

Da, bili su to moji momci, kako sam mogao i pretpostaviti. Došli su na pljugu i partiju karata kao naručeni: taman da me odvuku od ekrana i zabave mi misli nečim drugim.
Dogovorili smo se da ćemo sljedeći vikend posvetiti muškom druženju pa tako i učinismo. Posjetili smo promociju poštanske marke s likom dr. Buturca i čuli ponešto o njemu. Sve to zaboravili smo po izlasku iz knjižnice: alkohol nam je te noći izbrisao gotovo svu memoriju. Tada je bio bitan jedino taj dan i ništa prije ni poslije nije se s njime moglo mjeriti.
Na putu do «K» popušili smo još jednu pljugu i zapečatili svoje bunilo. Petnaestominutna šetnja činila nam se kao da traje satima, a ljudi i događaja kojih smo se dotaknuli razgovorom bilo je čitavo mnoštvo. Kad bih sada trebao ponoviti makar i riječ od tada, ne bih umio.
U «K» je već počeo svirati najavljeni bend, rulja se zapalila, a naš je dolazak bio i te kako primijećen. Baz i ja u tren smo oka bili okruženi djevojčicama. Dosad sam ih zvao prijateljicama, ali sada shvaćam da naš odnos ne mogu nazvati prijateljskim. To je zapravo simbioza: one trebaju nas da drugima momcima upadnu u oči, a i mi trebamo njih iz slična razloga. Usput zajedno plešemo, pijemo, drogiramo se,… i svi su sretni.
A tada je došla Ona. Naslutio sam Njezin dolazak. Je li to ljubav? Ili sam bio toliko napušen da sam primao sve svemirske vibracije i uspio izdvojiti njezinu?
Okrenuo sam se (ne znam zašto) prema ulazu trenutak prije nego što je ušla. Tako sam uspio vidjeti njezin unaprijed smišljen nehajni ulazak. I Ona je primijetila mene. Nije mogla zaustaviti bljesak (čega?) u očima i lagani se ulazak pretvorio u trk meni u naručje. Otkinuo sam se simbiotskim organizmima i prepustio se njenoj kosi, očima, ustima,...
Njezin me miris obavio i izdignuo iz zadimljenog prostora. Njezine riječi srnuše na me kao bujica i ne mogoh im se oteti. Bio sam sretan što ne gospodarim sobom: napokon je bilo vrijeme da Joj otkrijem svoja maštanja. Zdrav i trijezan razum u takvoj situaciji samo odmažu. Pružio sam Joj usne i Ona ih je milostivo primila u svoje. Obavio sam je rukama i pomislio kako uistinu želim cijeli život provesti tamo, s Njom.
U jednom je dahu izrekla sve što mi je željela reći onih dana kad se ne vidjesmo (tek sam tada shvatio da je prošlo gotovo tjedan dana od našega posljednjeg susreta): o faksu, o prijateljicama, o nedostajanju, o pticama, o cvijeću, o sladoledu, o prometu, o rukama, o meni, o njoj, o slučajnom susretu, o novom dečku, o sreći, o… Osvijestio sam se. Ili nisam? Možda još brijem… Ali ne, iza nje se kroz gužvu gurao Stvor.
Obrisao sam njezinu slinu s usana, progutao višak svoje, nasmiješio se i otišao do šanka. Vikala je za mnom. Ili sam tek poželio da to učini? Za šankom su stajali moji momci čineći ono što smo se i dogovorili: uživali u muškom društvu. Uskoro sam i ja činio isto.
A Nje se sjetim samo kada otvorim blog i vidim kako Njezino ime pišem velikim početnim slovom.

- 21:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.05.2005., nedjelja

working title

Luda je. Ponaša se kao mala djevojčica: odjednom zapjeva pjesmu koja joj se mota po glavi, poskoči od sreće kad vidi nekoga poznatog, kad je ljuta, udara nogama o pod i maše glavom (tada je najljepša: kosa je svuda oko nje).
Našli smo se kod Baza i popušili pljugu. Zabrijala je da igramo igru u kojoj moraš govoriti o stvarima koje jedna s drugom nemaju veze. Naravno, bila je najbolja; nas dvojica nismo ni znali da igramo! Razgovarali smo o mnoštvu nepovezanih stvari i taman kad bih pomislio da znam o čemu govori, izmislila bi drugu priču. Usput me nekoliko puta ovlaš poljubila. Smijali smo se i ljubili, razgovarali i držali za ruke, pa opet ispočetka. Onda je odjednom rekla: "Baš je super ovako, kad znaš da od svega neće biti ništa."
Danas me nazvala da dođem po Maju u "K" i odvezem je kući jer se ne osjeća dobro. Nisam joj povjerovao. Nadao sam se da je opet izmislila nepovezanu priču samo radi mene, samo da bi me vidjela.
Došao sam za nekoliko minuta. Uskočila je u auto i poljubila me. "Pa, gdje si?"
Odvezli smo Maju kući i vratili se u "K". Putem je pričala kako joj je kod Baza bilo divno, kako sam joj nedostajao ovaj tjedan, neka pustim onu pjesmu koja joj se sviđa, danas je Tini rođendan pa su malo cugnule, Iva je kupila krasnu suknju na Hreliću,...
Kad smo izašli iz auta, još me jednom poljubila i primila za ruku. "Danas sam se poljubila sa dva dečka i dvije cure!" Nisam znao jesam li onaj drugi ili već treći, ali me ubrzo prosvijetlila: "Ti si treći!"
Željela je plesati. Odmah s ulaza potrčala je na podij, vukući me za sobom. Naše je gibanje privuklo pozornost pa nas poče proučavati nekoliko pari očiju. Neuvjerljivo sam glumio da mi nije neugodno i da sam veoma opušten. To ju je zabavljalo.
Sjeli smo, a zatim je ona trčkarala od jedne prijateljice do druge, svima se jednako oduševljavajući. I ja sam se svaki put jednako oduševio gledajući je.
S vremena na vrijeme dotrčala bi do mene i poljubila me. Nije ju smetalo što baš u tom trenutku ispuhujem dim, pijem, pričam s nekim... Potom bi se istom brzinom izgubila u mnoštvu, a ja bih čekao da se opet vrati.
Na rastanku me još jednom poljubila.
Krenuo sam kući i rekao sâm sebi: "Baš je super ovako, kad znaš da od svega neće biti ništa."

- 02:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	svibanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31