nastavak
|
Da, bili su to moji momci, kako sam mogao i pretpostaviti. Došli su na pljugu i partiju karata kao naručeni: taman da me odvuku od ekrana i zabave mi misli nečim drugim. Dogovorili smo se da ćemo sljedeći vikend posvetiti muškom druženju pa tako i učinismo. Posjetili smo promociju poštanske marke s likom dr. Buturca i čuli ponešto o njemu. Sve to zaboravili smo po izlasku iz knjižnice: alkohol nam je te noći izbrisao gotovo svu memoriju. Tada je bio bitan jedino taj dan i ništa prije ni poslije nije se s njime moglo mjeriti. Na putu do «K» popušili smo još jednu pljugu i zapečatili svoje bunilo. Petnaestominutna šetnja činila nam se kao da traje satima, a ljudi i događaja kojih smo se dotaknuli razgovorom bilo je čitavo mnoštvo. Kad bih sada trebao ponoviti makar i riječ od tada, ne bih umio. U «K» je već počeo svirati najavljeni bend, rulja se zapalila, a naš je dolazak bio i te kako primijećen. Baz i ja u tren smo oka bili okruženi djevojčicama. Dosad sam ih zvao prijateljicama, ali sada shvaćam da naš odnos ne mogu nazvati prijateljskim. To je zapravo simbioza: one trebaju nas da drugima momcima upadnu u oči, a i mi trebamo njih iz slična razloga. Usput zajedno plešemo, pijemo, drogiramo se,… i svi su sretni. A tada je došla Ona. Naslutio sam Njezin dolazak. Je li to ljubav? Ili sam bio toliko napušen da sam primao sve svemirske vibracije i uspio izdvojiti njezinu? Okrenuo sam se (ne znam zašto) prema ulazu trenutak prije nego što je ušla. Tako sam uspio vidjeti njezin unaprijed smišljen nehajni ulazak. I Ona je primijetila mene. Nije mogla zaustaviti bljesak (čega?) u očima i lagani se ulazak pretvorio u trk meni u naručje. Otkinuo sam se simbiotskim organizmima i prepustio se njenoj kosi, očima, ustima,... Njezin me miris obavio i izdignuo iz zadimljenog prostora. Njezine riječi srnuše na me kao bujica i ne mogoh im se oteti. Bio sam sretan što ne gospodarim sobom: napokon je bilo vrijeme da Joj otkrijem svoja maštanja. Zdrav i trijezan razum u takvoj situaciji samo odmažu. Pružio sam Joj usne i Ona ih je milostivo primila u svoje. Obavio sam je rukama i pomislio kako uistinu želim cijeli život provesti tamo, s Njom. U jednom je dahu izrekla sve što mi je željela reći onih dana kad se ne vidjesmo (tek sam tada shvatio da je prošlo gotovo tjedan dana od našega posljednjeg susreta): o faksu, o prijateljicama, o nedostajanju, o pticama, o cvijeću, o sladoledu, o prometu, o rukama, o meni, o njoj, o slučajnom susretu, o novom dečku, o sreći, o… Osvijestio sam se. Ili nisam? Možda još brijem… Ali ne, iza nje se kroz gužvu gurao Stvor. Obrisao sam njezinu slinu s usana, progutao višak svoje, nasmiješio se i otišao do šanka. Vikala je za mnom. Ili sam tek poželio da to učini? Za šankom su stajali moji momci čineći ono što smo se i dogovorili: uživali u muškom društvu. Uskoro sam i ja činio isto. A Nje se sjetim samo kada otvorim blog i vidim kako Njezino ime pišem velikim početnim slovom. |