priča o marku - 2. dio
|
Mark (ili Marko – kako sam ga zvao) bio je lud za sladoledom. Obožavao bi nakon posla pojesti nekoliko kuglica ledene poslastice, a tako je završavao i svaki njegov izlazak. Pri donošenju bilo kakve odluke zapalio bi cigaretu i zagrabio nekoliko žlica gustog slatkiša iz velike posude koja bi uvijek bila pri ruci. Čak sam i ja počeo kupovati goleme količine sladoleda kako bih bio opskrbljen za svaki njegov iznenadni dolazak. A dolazio je sve češće i češće. Bili smo osuđeni jedan na drugoga, dva usamljenika u velikome gradu. Uskoro smo zajedno provodili svaki dan. U svakom je trenutku znao gdje me može naći. Ako bi radio, proveo bih nekoliko sati za njegovim šankom, ako ne bi radio, smucali bismo se uokolo. Život bez njega postao je nezamisliv, dan bez njega pretvarao se u dosadu. Svaki moj posjet obitelji izvan grada bez njega je bio mučan; svako njegovo izbivanje trajalo je predugo. Isprva me zabavljao njegov loš izgovor, a kasnije sam to prestao primjećivati. Nakon nekog vremena mogao je ravnopravno razgovarati s bilo kim, uz tu razliku što je bio duhovitiji i zabavniji od svih ljudi koje znam. Zahvaljujući trima (doduše, tek započetim) fakultetima vješto je plivao kroz sve razgovore. Na zajedljive primjedbe sa strane odgovarao je istom mjerom, ali je svaka njegova rečenica bila popraćena zagonetnim smiješkom; sugovornici tada ne bi znali misli li ozbiljno ili je to još jedna pogreška stranca koji ne razumije dobro hrvatski jezik. Volio sam ga promatrati i diviti mu se: bio je mlađi brat kojeg nisam imao, bio je, zapravo, moj sin, moj proizvod, moj privatni Frankenstein. Kad smo bili zajedno, vrijeme smo provodili uz pivo i pljugu (da, i sladoled). Razgovarali bismo o ljudima koje smo sreli, smijali se njihovim sitnim problemima, pričali smo o pticama i drveću, o životnim tajnama, o bezgraničnoj ljubavi, o svemiru, i o svim stvarima o kojima inače pričaju alkoholičari i hašomani. Ništa nas nije moglo izbaciti iz oblaka ružičastog dima u kojem smo lebdjeli nad svijetom – Marko, ja, pivo, pljuga... i sladoled. |