vještičja kuhinja

Znam, rekla sam pisati o moru, valovima i ružmarinima u cvatu, i znam da tema ne odgovara ovako bistrom sunčanom jutru, ali jednostavno moram izbaciti iz sebe neke misli koje mi se već danima vrte po glavi.
Prvo, umrla mi je jedna beba grličica i to me stvarno ražalostilo. Prošle dane su roditelji sjedili na oba malena i to praktički cijelo vrijeme. Jučer me, kada sam došla kući, prvo iznenadilo to da su ptići bili sami, ležali su onako nemoćno i tresli se, a roditelja nigdje. Dosta dugo su tako bili sami, a kada se napokon mama vratila, sjela je samo na jednoga. Drugi je ostao kraj nje, nemoćna hrpica koja bi se tek tu i tamo pomaknula. Mama ga je malo gurkala kljunom, i to je bilo sve. Navečer se mali više nije micao. Danas ujutro je još bio kraj nje, mrtvo malo goluždravo biće. Grozno! Nadam se ga neće ostaviti tamo, ne mogu to gledati...
Drugi razlog zašto danas razmišljam o smrti je knjiga koju čitam, Bez daha, Osobni obračun s tragedijom na Mt. Everestu Jona Krakauera. Autor je 1996. sudjelovao u ekspediciji na Mount Everest. Poanta: Od petoro članova ekipe s kojima sam stigao na vrh, četvoro je nestalo u strahovitom nevremenu koje se neočekivano obrušilo na nas dok smo još bili visoko na planini. Čovjek je preživio najveću tragediju koja se do danas desila na Everestu, opisuje uspon, opisuje te ljude s kojima je bio i na kraju opisuje kako su umrli.
Treći razlog, i zapravo jedini od nabrojanih o kojima razmišljam već danima je ona jadna amerikanka Terry, koja je jučer napokon umrla i o čijoj smrti bruji pola svijeta već danima. Ona je zapravo glavni povod za pisanje, ostalo su samo kockice koje su upotpunile sliku u mojoj glavi.
Slušam već danima na vijestima o toj ženi, i o prašini koja se diže oko toga da li ju dalje umjetno održavati na životu ili ne. Slušam to i gadi mi se. Gadi mi se taj lažni moral, gadi mi se uplitanje političara u taj slučaj, gade mi se ljudi koji su se našli pozvanima da moraliziraju i određuju što bi se trebalo učiniti, ljudi koji tu ženu ne poznaju, a ne dopuštaju joj da umre. Taj lažni moral je nešto što ne mogu podnijeti. Kako su samo odvratni!
Kako imaju obraza reći da je grijeh dopustiti joj da umre?! Kako uopće imaju obraza nazivati životom ovo stanje u kojem se nalazi?! Zar je to život? Zašto se čovjeku ne smije dopustiti da dostojanstveno umre? Zašto se čovjeku ne smije dopustiti da uopće umre? Čemu to održavanje života tijela kad je mozak već davno mrtav?
Ženi je mozak mrtav, znači mrtva i njena svijest. Ona je mrtva. Živo je samo tijelo. A čemu onda to održavanje tijela kada nema nikakve šanse da će osoba biti ikada ponovo živa? Za roditelje još mogu shvatiti jer oni se nadaju i kada više nikakva nada ne postoji, ali svi ti ljudi koji je ne poznaju a sada moraliziraju i propovijedaju....
Ako i pokušam gledati s vjerničke, a ne sa znanstvene strane, i dalje ne vidim ne opravdanje. Ako svijest nije u mozgu nego u duši, i ako je njena duša i dalje svjesna onoga što se dešava oko nje, zapravo onda mi se stvar čini još puno gorom. Držati svjesnu dušu zarobljenu u tijelu koje apsolutno ne funkcionira, koje nije u stanju vršiti osnovne životne funkcije, držati duh zarobljen u tom oklopu beživotnog tijela i tako godinama... e to mi zvuči beskrajno okrutno. U tom slučaju to je mučenje, i to vjerovatno najgore moguće. Ako je i svjesna, što ta žena ima od života. Beskrajnu agoniju? Okrutno, okrutno, užasno okrutno i sebično. Da, drže ju zbog sebe, zbog svoje savjesti da mogu sami sebi reći da čine sve što mogu za «dobro» te osobe. Kakve laži! Nikakvo dobro joj ne čine.
Posebno me pogađa što s jedne strane crkva optužuje to što je odlučeno da se ženu prestane umjetno održavati na životu iako ona sama po sebi ne bi mogla živjeti, a s druge strane se protive umjetnoj oplodnji. Jer nije prirodna i od Boga. Pa niti život ove žene već dugo nije prirodan niti od Boga.
Jednima ne dopuštaju živjeti, drugima ne dopuštaju umrjeti.
Sad tu dolazi naravno i pitanje eutanazije. Ja i opet smatram da je užasno okrutno i neljudski (iako se skriva iza krinke baš te iste ljudskosti) ne dopustiti brzu i bezbolnu smrt nekome tko će u svakom slučaju uskoro umrjeti. Nego prisiljavaju te jadne bolesne ljude da se muče, prolaze kroz agoniju možda i mjesecima. Zašto? Zašto ne smijemo izabrati da dostojanstveno umremo? Čemu tu moraliziranje? Čemu održavanje života pod svaku cijenu?
Pa nije život u životu tijela! Život je u smislu, u sadržaju! Ako mu uzmeš sve što mu daje sadžaj, on više ništa ne vrijedi. Vegetiranje nije život.
Da ne bi bilo zabune, ne podržavam samoubojstva – to je posebna i nevezana priča. Govorim o načinu završavanja života koji ionako već sam završava. Pitanje je samo na koji će način završiti.
Ljudima treba dopustiti da umru onako kako sami žele, ne ih prisiljavati na neželjeno životarenje i mučenje. Ako netko voli živjeti na neki način, i ako sam izabere da će i dalje tako živjeti mada zna da se time izlaže velikom riziku da umre/pogine – tko smo mi da mu/joj to sprečavamo?
Da, još jedno umiranje o kojemu već dugo stalno slušam – papa. Činjenica je, čovjek je star i toliko bolestan da mu je smrt stvarno blizu. Po meni je i opet okrutno da ga sad svi ti doktori i savjetnici i tkosveveć ne puštaju da te zadnje dane života provede kako želi. Ako su njemu njegov poziv i vjernici oko njega smisao života, neka ga puste da još te zadnje dane provede onako kako želi. Neka maše ljudima s prozora, neka se pojavi na balkonu. Pa šta ako će time dovesti do koji dan ranije smrti? Zar to nije bolje nego da živi još možda koji mjesec, a bez sadržaja, bez da čini ono što ga usrećuje i ispunjava?
Time su ovi penjači koji su poginuli na Everestu zapravo puno, puno sretniji od velikog broja ljudi. Jer svi na kraju umremo. A način na koji ćemo živjeti pa i na koji ćemo umrjeti trebali bi smjeti sami birati. Naravno da ti ljudi nisu željeli tada umrjeti, ali barem su umrli radeći ono što su voljeli. Svjesno su se izložili riziku, prihvatili su ga, nisu imali sreće i poginuli su. Zar ih je trebalo spriječiti da idu gore? Privezati ih lancima uz podnožje planine, zabraniti im da probaju ispuniti čežnju svog srca i duše jer bi ih to moglo koštati života?
Sami donosimo svoje odluke. Drugi nam smiju savjetovati ali ne bi nam smjeli moći određivati. Kako u životu, tako i u smrti.