utorak, 24.10.2006.
VANI MORA DA JE NEŠTO!
Još jučer se pokušah dovinuti spasu od Septičke Jame. Pomoć tražim u vantjelesnim iskustvima. Tražim nove astralne razine. To mi je jedini bijeg od septičnosti i neprovidnosti.
Smijeh snižava razinu stresnih hormona. U krvotok šalje hormone sreće, tzv. endorfine. Također potiče cirkulaciju. Usiljeni smijeh nema ovakve efekt. Da biste se smijali, nešto vas mora nasmijati. Smijeh je rezultat stanja duha.
Smijeh je reakcija na nesklad koji ne izaziva strah, užas ili ljutnju. Smijeh nije odraz optimizma.
Tražite smiješno oko sebe: čitajte smiješnu literaturu, gledajte smiješne filmove, pričajte viceve, bude sa ljudima koji vas žele i mogu nasmijati. Ne dajte da vas ljute više nego što to okolnosti nalažu.
Ne mislite da će red smijeha neutralizirati red ljutnje. Oni se slažu jedan na drugi. Život je poput klasične torte: red prozračnog biskvita ljutnje poškropljen gorčinom nezadovoljstva i premazan redom glatke, meke i slatke, lako topljive kreme smijeha. Nije pristojno jedno vaditi i jesti bez drugoga. Tako ne rade kulturni ljudi.
Torta se ne jede prstima, već se zalogaji uzimaju desertnom žličicom ili viljuškom. Stoga se ne ponašajte kao da je smijeh začin odresku ili gulašu, već razvijte svoje okusne pupoljke i prepustite se uživanju njegovih profinjenosti koje ćete osjetiti samo na nekim područjima svojega jezika. A smijati se možemo i znamo svi...
Život u Septičkoj Jami uopće nije lak. Neki se guše i umaraju, a drugi daju savjete kako se tu može lako živjeti i opstati. Jer Septička Jama je prirodni okoliš kao i svaki drugi. Ja bih rekla, da je to nekome prirodni, a nekom neprirodni. Nekome nikakva priroda ne smeta jer je ne percipira, dok drugi voli prirodu a nešto ga bocne i izazove strahovitu reakciju ili barem stvori neugodnosti, koje se poslije vežu u grozdove negativnih statova i nepovoljnih iskustava.
Otvorene Oči opet izronile iz Septičke Jame promotriti vanjski okoliš, iako doduše u jako bliskoj okolici Septičke Jame. Ovaj su puta povele jednoga ronitelja po Septičkoj Jami sa sobom. Istovremeno su dopustile da jedan drugi samostalno krene u promatranje okoliša, bez nadzora. Najizdržljiviji su ostavljeni da se brčkaju i pacaju po Septičkoj Jami dok im ne dosadi ovakvo uživanje. No kada tu nema Zlatnoga Mladića a.k.a. Otvorenih Očiju, cijela predstava se čini kao neki pokus bez redatelja. Neki mrljaju i brljaju, nastojeći što manje disati i biti što manje izloženi septičkom okolišu, te plutaju po površini čim više mogu, misleći da će se tako manje konkretnoga taloga u obliku finoga mulja prilijepiti za njih.
Onaj koji se ne libi riljanja po svim prostorima Septičke Jame, pokazuje kako je u sebi sakupio previše zazora i odbojnosti prema njoj. Radi se o mojem negativnom cimeru. Izvana pokazuje hrabrost i neustrašivost sa suočavanjem sa svim vrstama raznolikim čestica koje nas bombardiraju. Hrabro se sa njima suočava, sudarajući se. Sraz mijenja dotadašnja prividno neuredna, ali ipak u svojem redu uredna, kaotična gibanja. Nakon njegovog uredovanja ništa nije kao prije. Taloženje i fermentiranje uz njega nisu prirodni biološki procesi. No kako on djeluje na sadržaj Septičke Jame, njezin septički okoliš djeluje na njega. Unutarnji otpor se iskazuje kao neobično kašljucanje, koje odgovara problemima s plućima ili bronhijima, a što je sve rezultat progutane ljutnje. Tko zna, možda misli da nije za, kako bi to stranim riječima zvali septičku jamu, septic tank, nego da je za neki think tank, iliti po starinski nakupinu mozgova.
Kako bilo da bilo, svakome ide njegovo. Ne vjerujem da će Otvorene Oči imati ljepše oči kad se vrate u septički milje, kao što ne vjerujem da će onaj kolega koji je samostalno pušten da probaulja biti nešto pametniji i otporniji, te efikasniji u lokalnom življenju.
Da se vratim na početak, više razmišljam što mi je to rekao kolega iz Kloriranoga Bazena, koji je svratio ujutro u Septičku Jamu. Sviknut na druge uvjete, koji traže bazenski a ne septički duh, naviknut na svjetlo i čistoću koje su suprotne mraku i nečistima svih vrsta. Još jučer sam počela o tome razmišljati, no ne mogu spojiti duh Kloriranoga Bazena sa Septičkom Jamom. Upitah davatelja savjeta bi li se mogli enzimi za poboljšanje Septičke Jame doliti u Klorirani Bazen, da djelujemo proporcionalno i dobrohotno.
Saznajem da nije svakome i Kloriranom Bazenu dobro. Neki su manje otporni na okoliš Kloriranoga Bazena koji se doduše klorira, ali u kojem neki iako nije dopušteno ipak uriniraju. Povećali ili ne stupanj kloriranosti, oni osjetljiviji reagiraju burnim upalama uha i očiju, kožnim osipima i sličnim izvanjskim pokazateljima nepodnošljivosti tek malih naznaka septičkog okoliša. Mom se poslovnom kompiću upravo to dogodilo. Gotovo da ne mogu povjerovati. Loša je to vijest, ali možda nosi dobre konotacije, jer me kao i sve loše stvari u kojima pokušavam naći imalo korisnoga, ako već ne dobroga, mrvicu utješi.
Zaključujem. Ne treba biti površan i naprečac prosuđivati. Treba jako dobro proučiti je li uistinu nekome u Septičkoj Jami teže nego nekome u Kloriranom Bazenu. Isto tako treba promisliti da li su izleti izvan Septičke Jame i Kloriranoga Bazena jednako dobri za izletnika ili u kojoj su mjeri različito opasni.
- 17:02 -
