srijeda, 20.07.2005.

PLJUVANJE U LICE

Ah, i to je Plantaža doživjela. I taj je dan svanuo. I mirna, staložena, mudra i prisebna životinja, naš Devan, spustio je komad slina na Plantažerovo lice. Reklo bi se da mu je pljunuo u lice.

Plantažer je sam kriv. Davao je Devanu lošu hranu. Sabu silažu, rekli bi stručnjaci agronomi. Nisam agronom, no volim životinje i znam da deve, bez obzira što se kaže da su pustinjeske lađe i da mogu bez vode, tu i tamo moraju popiti svoj tank vode. No Plantažer, kakav jest, u svojoj pomami za štednjom na svemu i u strahu da bi mogao izgubiti nasljedstvo, smanjio je i vodene dnevne obroke. Tako je Devan, suočen s dugoročnom strategijom loše ishrane i izluđen nemogućnosti dostojnog pojenja vodom bez koje ne može ijedno živo biće, kazao Plantažeru što misli o takvoj politici ishrane važnih i vrijednih životinja na Plantaži.

Plantažer je pobjesnio jer je shvatio uvredu, a reakciju kao postpuno neosnovanu. Devan nije Kravan. Devan ne daje mlijeko, pa nema što tražiti piti hektolitre vode. Devan nije Konjusina, pa mu ne treba čista izvorska voda. Konjusina je ipak plemeniti arapski konj, koji doduše ne vuče kola, no ponos je Plantažerove Plantaže.

Devan nije neki Plantažni objekt koji bi trebao biti na posebnu diku, iako mu Plantažer redovno šiša dlaku i od nje daje raditi fine dekice, kojima pokriva svoje noge, umorne od sjedenja za stolom pred nacrtima i shemama planova gredica i ploha, skicama staklenika i proračunima troškova, te ižmikane od grčeva zbog prevelikih napora tijekom odigranih mečeva tenisa s drugim plantažerima iz okolice.

Dekica fino grije Plantažera, kada mu je to potrebno. U međuvremenu Devan može uokolo prositi vodu ako hoće. Jer Plantažer nije glup! On zna da Devan ima svoju zalihu tekućikne u grbi i da je ne želi je koristiti, iako može. Nije još spreman, iako je bio spreman u nju taložiti svašta dok je to mogao. Zaključak je za Plantažera jasan kao taj bijeli dan pod kojim biljčice na Plantaži rastu: Devan je jedan bezobraznik koji je još počeo pljuvati po svojem gazdi i hranitelju. Plantažeru je čudno da se takva nezahvalnost mogla tako dugo kriti, a da je on nije osjetio prije. Ne znamo što će mu učiniti. Vjerujem da mu više neće prilaziti bez biča. Da je pametan, obukao bi jedriličarsku jaknu.

Plantažer je jako ponosan pred drugim plantažerima na to kako racionalno upravlja svojom Plantažom i kako svaka životinja dobiva upravo ono što joj treba i koliko treba. Plantažerov moto glasi: «Ničega previše i ničega premalo.» Reklo bi se da je to raj na zemlji, ta zelena i bujna Plantaža. Plantažer treba biti sretan dok je ima. On to i jest.

Plantažer je isto sretan jer su sve životinje sretne. Sve što dobiju, one zarade. A svega dobiju upravo onoliko koliko im treba. Osim nekih niškoristi radnika, koji nisu zadovoljni svojim dobicima. Radi se tu o meni, Mački. Danas mi se javno pridružio i Devan.

Svejedno, Plantažer je i dalje jako ponosan što se njegovi miševi, na čelu sa Miškom, nisu do sada niti jednim znakom drznuli reći kako im nije dosta mrva i ostataka s njegovog stola u blagovaonici Kolonijalne Kuće. A kada Kravan daje mlijeka koliko treba, dobre kvalitete i izvrsne čistoće, većina je svega u redu. Kravan ipak hrani više usta od Devana, koji tegli, i Mačke, koja kopa i okopava.

Dakle, tko je Devanu i Mački kriv što ne daju neke čvrste proizvode, nego njihov rad odlazi u vjetar? Neopipljiv je i neuhvatljiv. Neka dokažu koliko su to puno radili, ako mogu. Nema dokaza, nema rada. Nema rada, nema bunjenja na količinu hrane i tretman. Sve je jasno. Zato svi pošteni radnici na Plantaži, neka zapoju pjesmu Vrlome Plantažeru:


«Jer Plantažer je milosrdan.
On sve razumije.
On je ljubezan i drag.
On voli sve,
njegovo je srce veliko.
U njemu ima mjesta za sve.
I svakoga.
Slušajte nas: Samo dođite!
On će gladne nahraniti.
I žedne napojiti.
Da, i gole obući i tužne utješiti.
Slušajte nas: Samo treba doći.
Do vrata, i pokucati,
iako su ona uvijek otvorena,
za takve namjernike.
Vjerujte nam: Otvorite svoja ustašca!
Olakšajte svoju dušicu.
On je tako dobar.
On je nama sve.
Pohrlite, pohrlite!
Ne čekajte, slušajte!»

- 20:21 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

PORIVI ZA PISANJE BLOGA - OPRAVDANJE I RAZLOZI

Jacob Bronowski je svojedobno snimio vrlo gledanu i hvaljenu seriju emisiju pod naslovom
"Uspon čovjeka". Što danas od uspona osjetimo i vidimo oko sebe? Jesmo li zaista u usponu? Kuda se uspinjemo, po drvetu ili po stepenicama?
Reprezentativni uzorak za lamentiranje o usponu čovjeka još uvijek je područje rada, naša radna mjesta, kolega s posla i sve što doživljavamo kada se upućujemo na boravljenje koje će nam zauztvrat povratiti novčana sredstava nužna za preživljavanje u materijalnom svijetu. Što da mislimo o našoj sadašnjosti kada danas pročitamo Bronowskovu knjigu "Osjećaj budućnosti"?

Copyright © hjalmar 2004, 2005, 2006, 2007, 2008, 2009, 2010
Zabranjeno koristiti objavljeno bez dopuštenja autora.

Kontakt: hjalmar_junacina@yahoo.com