15.03.2011., utorak

Jim Morrison spašava hrvatski turizam - Seljačina u Parizu vol.2

Sa svojih 300-tinjak tisuća „stanovnika“, kompletnom infrastrukturnom mrežom i arhitektonskim biserima (neke grobnice veće su od prosječne hrvatske garsonjere), pariško groblje Pere Lachaise predstavlja pravi grad mrtvaca. Unatoč čitavom nizu velikana koji su ovdje pokopani (Proust, Balzac, Edith Piaf, Isidora Duncan, Oscar Wild, Chopin itd.) samo je jedna istinska zvijezda, čovjek čiji grob posjećuju fanovi iz čitavog svijeta. James Douglas Morrison. Jim Morrison.
Iako sam jedno vrijeme intenzivno slušao Doorse, baš i ne mogu reći da sam njihov fan. Ali, budući da su Plant, Page i Blackmore još živi, Hendrix pokopan u dalekom Seatleu, Syd Barret kremiran a žena i ja u Parizu, odlučili smo posjetiti njegovo posljednje počivalište.

Opskrbljeni mapom i dobrom voljom, na groblje smo došli odmah nakon otvaranja, ali već nakon 10-ak minuta lagane šetnje, zapeli smo na prvom „raskršću“. Žena je smatrala da trebamo krenuti oštro desno a ja sam pak mislio da bi nas staza „blago desno gore“ sigurno odvela do željene lokacije. Budući sam ja gazda, krenuli smo oštro desno ali samo zato da ženi dokažem da sam bio u pravu. I zaista, nakon pola sata upornog traženja, shvatili smo da je POGRIJEŠILA. U njezinom smjeru bilo je grobova Japanaca i Rusa, talijanska ekskurzija, spomenici u obliku kaktusa i umanjene crkve Notre Dame, svega je bilo osim groba Jima Morrisona. Kao što ga nije bilo ni kad smo se vratili nazad i krenuli smjerom kojim sam ja želio. Nije ga bilo ni sat vremena kasnije kada sam, već konsterniran uzaludnom potragom, došao na spasonosnu ideju da…. jednostavno odustanemo i prihvatimo poraz. Ali moja žena ne odustaje. Kad ona zagrize – ne pušta. Ne može se reći da je u mladosti bila žestoka rokerica kao što sam to ja bio, ali to ništa ne mijenja na stvari. Na groblju na kojem je toliko poznate čeljadi, jebeni muzičar pokopan je u blizini – nikoga, navodno ima maleni, neugledni grob (sirotinjo i Bogu si teška) i konačno, grob mu uopće nije uz stazu?!? Jebote, kakva je to grobnica ako uz nju ne možeš parkirati auto? Ili barem biciklu?

Nakon Morrisonove smrti, Ray Manzarek prvi je iznio teoriju da je Jim odglumio smrt da bi se kao Mojo Rising (anagram Jim Morrisona) u anonimnosti bavio književnošću. Meni se izglednijom čini teorija da Morrison, sada već gotovo neprepoznatljivi 70-godišnjak, luta po groblju Pere Lachaise i dobro se zajebava gledajući zbunjena lica fanova koji traže njegov grob.


Kako je vrijeme odmicalo, groblje se sve više punilo. Bijes me lagano napuštao a sve više me obuzimala šizoidna apatija. Znam, znam oksimoron ali ne znam drugačije objasniti to moje stanje „pritajene huje“. Po izbezumljenim pogledima i kretnjama posjetitelja s kojim sam se susretao u svom godotovskom pohodu, shvatio sam da svi traže Morrisona ali „svi putevi ne vode do njegovog groba“.

Uskoro mi je prišao jedan talijanski par i bez riječi uvoda, samo zapitao:
- Morrison?
Nemoćno sam raširio ruke, pokazujući okolo:
- Somewhere around….
Talijan je supatnički kimnuo glavom govoreći kako ga on od jučer traži.

Još neko vrijeme bauljao sam po groblju, u prolazu pozdravljao, sada već prijatelje, s kojima sam se mimoilazio bezbroj puta.
A onda sam čuo muziku. Prvi taktovi pjesme This is the end, my only friend….. razlijegali su se 50-ak metara dalje. Krenuo sam za zvukom, žena ništa nije pitala znajući za moje ranije ezoterične izlete. Muzika je stala kad sam se našao ispred malenog, običnog groba. Ali ne Morrisonovog.
Ispod grba na kojem je ćirilicom ispisano Srbija (zar je umrla?) kočoperi se ime MIODRAGA MILOSAVLJEVIĆA rođenog 1917, umrlog 2000. Commandant da la Garde Royale….


Žena je bila vidno razočarana jer je očekivala da će višesatna potraga uroditi plodom. Ja nisam. Lukavi su Francuzi. Budući su Morrisonovi fanovi godinama izvodili pizdarije na njegovom grobu, gradski oci morali su nešto napraviti. Morali su ga nekako zaštiti. A tko bolje čuva stražu od vojnika? I još Srbina k tome?
Osvrnuo sam se oko sebe i zaista, preko puta vrlog srbijanskog muža, niti 20 metara dalje, mala grupica ljudi okupila se oko, ogradom ograđenog, groba. Na grobu cvijeće i boca viskija, oko groba grafiti i jedno stablo išarano porukama. I moji talijanski prijatelji, vidno ozareni pronalaskom.



Izmolili smo jedan Oče naš, opalili par fotografija i otišli. Oscar Wild, Edith Piaf i ostali pričekat će neki naš drugi posjet Parizu. Na putu prema izlazu, sretao sam lica izbezumljenih tragača – onih nesretnika koji još nisu pronašli Morrisonov grob. Želio sam svima njima, svim tim ubogim tragateljima pomoći ali čekao nas je Monmartre, Marais, Montparnase….
Na stanici metroa, Morrison mi je još bio u mislima. Razmišljao sam o onom srpskom stražaru, pa o hrvatskom kiparu Mladenu Mikulinu koji je izradio i na grob postavio kamenu bistu Jima Morrisona. Ni u rock and rollu ne može bez Balkana. Pa makar i u sporednim ulogama.
A onda mi je na um pala spasonosna ideja koju ću već danas, žurno predočiti turističkoj zajednici i predsjedniku gradskog kotara.
Za par mjeseci navršava se 30 godina od smrti legendarnog muzičara. Načuo sam da je parcela za njegov grob plaćena upravo za taj period. 30 godina. Budući da Pariz ima puno znamenitosti a s posjetiteljima Morrisonova groba imaju samo probleme, možda bi ga neki hrvatski grad mogao udomiti? Lako ćemo naći neke poveznice, turizam nerijetko počiva na legendama. Eto, navodno je G.B.Show rekao: “Ako želite posjetiti raj na zemlji, dođite u Dubrovnik“. A tko zna je li on to rekao? I kad? Tko ga je čuo?
Zašto takvo nešto ne bi stavili u usta Jimu legendi? Ili malo prilagodili već izrečeno?

There are things known and things unknown and in between are the doors - znamenita je Jimova rečenica. Duboko, zar ne?
Zašto joj ne oduzeti filozofsku komponentu i prilagoditi je turističkom sloganu? Da probate?

Recimo ovako: This is the Paradise my only friend. The Paradise!

- 11:26 - Razjagori se!! (19) - (U)Tiskaj - #

10.03.2011., četvrtak

Seljačina u Parizu (u nastavcima a možda i ne)

Pismo rodici od žene u mene u sjeverne provincije

Čokanjče drago,
da ne dužim, ovako ti je to bilo:

Znaš li ti da smo ja i žena u mene trebali u Pariz na par dana? Čuj, znaš li? A tko ne zna? Ja mislim da je i mom psikijatru Pariz izašao na uši koliko sam o tome pričao. Ali šta'š, taki sam. Držim se one: Ako ni'ko ne zna, onda k'o da nisi jeb'o!

Uglavnom, dok sam tako lutao po tom Internetu, naišao sam na obavijest da se u znamenitom (tako oni kažu…da je znamenit) bookstoreu Shakespeare & Co ima održati predstavljanje knjige Petera Careya. Normalno da mi u prvi tren to ime nije značilo ništa, ti znaš kakav sam s imenima. Ali nakon kratke pretrage, shvatio sam da je to Carey – dvostruki bookerovac (kao i moj omiljeni južnoafrikanac Coetzee, op.s.a.dr.sc), kojeg si mi ti onomad preporučila za čitanje. Sjećaš se, zar ne? Istinita povijest Kellyjeve bande. Dobro, za rijet istinu, knjiga i nije baš „ludilo brale“ ali … nećemo to sad javno, jel'tako? Tako je!
I kažem ti ja tvojoj rodici a ženi u mene: Baš bi bila fora poći na to predstavljanje. Znaš kako bi se kurčili ispred rodice u tebe? A predstavljanje je trebalo biti baš na dan našeg dolaska u Pariz.
A žena u mene kaže: I ja mislim da bi mogli poći… na to predstavljanje. Pa smo pošli.

Shakespeare & Co ti se nalazi na lijevoj obali Seine, niti 100-tinjak metara od one crkvet'ne Notre Dame. Znaš one sa grbavcem i Esmeraldom… samo što ni od grbavca i Esmeralde ni traga. Ali zato kosookih k'o u priči. Dubokoumna je bila tvoja tetka a mater od žene u mene kad je onomad govorila da će „žuti preplaviti svijet“. E baš jedna takva kosooka pošla nam je u susret na ulazu u knjižaru, upozoravajući nas da je event započeo. Ono što nije izgovorila bilo je da se okrenemo i pođemo ća jer ovo unutra nije za nas. Moram priznati da me zbunila ali kad sam vidio kako tvoja rodica, žena u mene, „forsirajući reku“ prolazi pored kosooke kao pored spomenika (dijelom zbog uzbuđenosti događajem a dijelom zbog nerazumijevanja francuskog engleskog) meni nije preostalo ništa drugo nego da je slijedim.
A knjižara unutra….šta da ti pričam – baš onakva kakva bi se tebi, predmnijevam, svidjela. Ne baš veliki prostor, prekrcan knjigama sa starinskim štihom. Među nama budi rečeno, sav taj stari inventar i prašina…ja ti mislim da je to zato što im ne ide dobro (pa ko danas uopće čita knjige) a ne zato jer su tako htjeli ali dobro. Ne bi se miješao.
Uglavnom, u tako uskom prostoru okupilo se 50-ak čeljadi a onaj, što ga danas moderno zovu moderator, već je nešto pizdio sa takvim oduševljenjem da mu je o tom nastupu vjerojatno ovisila povišica plaće. Jer da je taj Carey malo mlađi (a ima 67 godina) pomislio bih nešto drugo. Ovako…

A zvijezda večeri?


Prototip pisca, reklo bi se. Žestoki ego i paradiranje pijetlića. Što se tiče sadržaja samog nastupa – tu ti ne mogu puno reći. Možda sam jedno 70 % rečenica razumio ali zbog nerazumijevanja onog ostatka od 30% - nisam razumio ništa. Kad se tome pridoda činjenica da o toj novoj knjizi nisam imao pojma – onda ti je jasno kako mi je bilo. Tvoja rodica a žena u mene isto se dosađivala (a i umor je uzeo svoj danak) ali ne bi majci ona priznala. Pošto nisam seljačina nego kulturno biće, nisam mogao napustiti event pa sam se prepustio promatranju čeljadi oko mene.
Oko mene nekoliko kosih koji su sveprisutni kao zrak, lijevo od mene neki obvidno Vrancuz s bradom i dužom kosom zagledan u prazninu ispred sebe (apsolvent na filozofskom, garant) a desno jedna studentica koja je, mogao bih se kladiti, u jednom trenutku svršila na Careyjevo cvrkutanje. A Carey šarmantan, sigurno je puno ovakvih eventa prošao pa zna komunicirati s publikom. Pravi muški glas, zavodljivi naglasak, signifikantna zastajkivanja da bi se potencirala važnost izrečenog. Pa onda geste, grimase… rječju – da bi riječ rekao.
Meni se ipak najviše svidio jedan curetak koji je, u kantunu iza mene, očito se dosađujući, pripremao kanapeiće i vrancusko vino.
Kad je moderator završio, počela su pitanja iz publike. Od onih standardnih tipa što-ste-htjeli-reći… (uh, što mi takva pitanja idu na milokleez – pisci se na njima obično raspojasaju) do pitanja jezika i politike (naravno, upućeno od jednog Amerikenjca).

Taman kad mi se učinilo da knjige sa polica počinju padati po meni, moderator je obznanio da je hepeningu kraj i da će Pisac sada potpisivati knjige.
A na pultu, odmah ispred kase, hipten Piščevih knjiga. Čudo je toga napisao. Malo smo ti razgledavali, ja i rodica ti a žena u mene pa odlučili da za tebe odaberemo jednu najdeblju i najljepšijeh korica. Ja rek'o – Čokanjče (to kao ti) zaslužuje najbolje. Mislio sam i sebi uzeti jednu ali opet...što bi ja s njom? Što će meni potpis tog Careya? Sve dok mi se na počasnom mjestu moje biblioteke kočopere knjige s potpisima pokojnog Predsjednika i ona od Domazeta Loše...ništa mi drugo ne treba.
I dok ti se rodica a žena u mene probijala do Pisca po potpis ja sam ti se okomio na kanapeiće ali …jebiga…opet problem.

Ti dobro znaš da ja i žena u mene ne jedemo sir. Tako smo se i zaljubili. Obostrana mržnja prema siru bila je odlična osnova za skladnu vezu. I našu djecu odgajamo da mrze. Sir. Pa što? Neko voli sise i guzice, neko pare a žena i ja volimo….odnosno ne volimo…odnosno….ma znaš što sam htio reći.
I tako, posegnem ja za kanapejićem, posegne žena u mene. Ugrizem ja kanapejić ali žena u mene ne grize nego, pametna kakvu je Bog stvorio, čeka da vidi moju reakciju. A moja reakcija? Samo što se nisam izrigao. Jebeni sir!!! Kažeš kako znam da je sir kad ga nikad nisam jeo? Jednostavno znam, što bi drugo moglo biti tako odvratno? I što sad? Nekako se prisilio pojesti kanapejić a ne znaš jedem li ja njega ili on mene. A kad me žena zamolila da i njezin potamanim – tu sam pukao. Ma nema šanse. Nema jebene šanse. Ali dobro, ona je bila u redu za potpisivanje knjige pa sam ti uzeo njezin komadić, dobro se osvrnuo oko sebe i kad sam vidio da me nitko ne gleda, kanpejić odložio između Dickensa i Hemingwaya. Jedino je tamo bilo mjesta – toliko ti je to nakrcana knjižara.
S vinom pak nije bilo problema. Uzeo sam sebi i ženi, ona uzela potpisanu knjigu pa smo izašli vanka proslaviti našu prvu parišku noć. I baš nam je lijepo krenulo. A onda, dok sam odlagao popijenu čašu na trenutak mi se učinilo da gore, na zvoniku crkvet'ne Notre Dame …neko grbavo stvorenje…. Ma ne, neću o tome sada.
Uglavnom Čokanjče, eto tebi podapisana knjiga pa ti vidi šta'š s njom a što se tiče Parizaa….. a ne mogu ti reći ništa loše. Lijepo nam je bilo. Možda nešto napišem i za ovu svoju raju na blogu jer odavno me ođe nema.
Možda o tome kako sam tražio grob Jima Morissona? E da, to bi mogao.
A do tada, Čokanjče moje, pozdravi mi vamiliju i …vidimo se uskoro, zar ne?

- 10:27 - Razjagori se!! (3) - (U)Tiskaj - #

< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv