O stepu, HT-u, ambicijama i planovima...
Svima onima koji pomno prate ovaj blog (riječ je, naime, o stotinama tisuća posjetitelja) poznate su moje ambicije u pogledu mojih kćeri. Prvić (uskoro puni 5 godina) trebala je postati balerina ili mažoretkinja a Drugić – zjenica oka moga (koja također uskoro, puni 2 godine) trebala bi biti kolačničarka (ovo je ekskluziva, prvi put objavljeno u nekom mediju).Međutim, kao što je već poznato, naišao sam na određene poteškoće u vidu instruktorice baleta koja nije znala prepoznati Prvićev talent koji zapreten čuči u njenim krivudavim nogicama te tanahnim rukicama. Naravno da sam se toj samozvanoj instruktorici opako osvetio ali o tome sam već pisao u postu 1 i postu 2. Budući da je upravo počela sezona svih sportskih i inih događanja, trebalo je donijeti odluku – ŠTO I KAKO DALJE? Nakon opsežnog istraživanja ponuđenog, ODLUČIO SAM (dobro, dobro žena je odlučila, moram li sve priznati?) Prvića upisati na step'n'jazz. Iskreno, prvo sam se pobunio govoreći ženi da je Prvić još premala za jazz, ipak je to zahtjevna muzička forma, ali ona je samo odmahnula rukom u stilu «ma koji kurac ti znaš išta» i to je bilo dovoljno da se povinem njenoj odluci. Što ću, čeljadi, taki sam i totije. Budući da gorite od želje saznati što to step jest (ne pitajte kako, jednostavno znam) evo vam kratki siže: Step je vrsta veselog, ritmičnog plesa prilikom kojeg se koriste stopala radi proizvodnje različitih zvukova. Korištenje stopala razlikuje step od svih ostalih vrsta plesa i daje mu posebnu draž. Prvotno, step je došao iz Irske oko 400. godine ali step kakvog poznajemo danas započeli su crnački robovi na jugu SAD-a (ah ti crnci). Naime, nakon neuspjelog ustanka robova 1739. crncima je bilo zabranjeno svirati bubnjeve i ostale instrumente pa su svoju muzikalnost i ritmičnost počeli izražavati toptanjem nogu, pucketanjem prstima, udaranjem po tijelu itd. Step i tzv. Irski Clog vrlo su slični osim što se u clogu pozornost ne posvećuje gornjem dijelu tijela koje mora biti potpuno mirno. Prema nekoj legendi, Ircima je zbog nekog iracionalnog razloga bilo zabranjeno plesati pa su, da bi napakostili režimu, plesali pored prozora proizvodeći glasne zvukove a gornji dio tijela za to vrijeme bio je potpuno miran (srećom, nisu imali francuske prozore, op.a.) Step je naročito dobio na značaju 30-ih i40-ih godina pojavom Freda Astairea i Gene Kelleyja koji su step dodavali elemente baleta i modernog plesa. Danas postoje dva osnova smjera u stepu: Crnački način je način stepanja kojem je osnovna karakteristika izvesti što veći mogući broj varijacija na određenu temu, a u biti poigravati i svirati popularne ritmove. Hollywoodski način je način stepanja kojem je u prvom planu da mora biti lijep za oko. Step je spomenuti i u Guinessovoj knjizi rekorda i to po broju udaraca koje je jedan plesač uspio proizvesti u sekundi. Sve do 1989. taj rekord je držao Roy Castle, i to od 14. siječnja 1973., sa 1440 udaraca u minuti, ili točnije 24 u sekundi. U svibnju 1989. Irski plesač Michael Flatley uspio je srušiti taj rekord, i to sa 28 udaraca u sekundi. Michael Flatley, postao je poznat po svom velikom djelu Riverdance, spektakularnoj plesnoj predstavi. Sve ovo što sam naučio o stepu ponukalo me da žurno nazovem broj koji mi je uručila žena. - Dobar dan. Ja vas zovem jer bih htio svoju kćer upisati na step 'n' jazz. - Mooouliim – začuo se unjkavi glas sa druge strane žice. Prvo sam pomislio da sam pogriješio broj i da sam greškom opet nazvao onu Ukrajinku na hot….ovaj, ništa…. Htjedoh reći da sam ponovio pitanje a odgovor koji je uslijedio zvučao je nekako ovako: - Ou jees. Moužete upisati Vaša ćer. Proube su dva puta na tjedan po četrespet minit, plaća se dvijesto kouna na mjesec. Vidimo se u utoarak. Prokleta strankinja bila je prva misao koja mi je prostrujala mozgom. Nije dovoljno što su pokupovali sve po Hrvatskoj, što su nas u roublje (pardon, roblje) pretvorili nego su se počeli infiltrirati u sve segmente društva. Ali onda, second thought, shvatih da to ne mora biti loše. Dapače. Tko su najbolje balerine – pomislio sam? Ruskinje, naravno! A tko su najbolji steperi? Paaa dobro, ne znam tko su najbolji steperi ali znam zasigurno da Hrvati nisu i u tom kontekstu uopće nije loše da je vlasnica step 'n' jazz studija strankinja. Ona će nesumnjivo znati prepoznati talent moje Prvić. Talent koje je neupitan sve dok sam joj ja ćaća. A to namjeravam biti i dalje. Uglavnom, Prvić je nonšalantno pristala plesati u ovom ekskluzivnom klubu. Takva vam je ona, sve prihvaća s lakoćom (nadam se da će se to promijeniti u njenoj adolescentskoj dobi). Prva dva sata prošla su sasvim zadovoljavajuće. Mom strogom, kritičkom oku nije promaknuo trud koji je instruktorica ulagala sa svakim djetetom (njih četvero za sada). Individualni pristup – to je ono što volim, to je ono čime me je kupila. Još kad je na kraju treninga moju Prvić zazvala njenim imenom, rekao sam sebi: Balet je prošlost, step 'n' jazz – here we are!! Ja sam vam čeljadi neke jebene sreće. Nema tog sretnog trenutka koji neće biti pomračen barem sitnim naramkom pizdarije. Kada smo bili već na odlasku, instruktorica nas je obavijestila da trebamo nabaviti step 'n' fucking jazz cipelice. - Aha – rekao sam zdvojno – gdje se to može kupiti? Ima u Bambija? - A ne, ne, to su pousebne cipele. Ja nabaviti to vanka iz inozeemstvou! - Dobro, nema problema – rekao sam i žurno napustio prostoriju ne želeći čuti o kojoj je cijeni riječ. Dok sam palio auto i krećao prema svom mirnom obiteljskom kutku, mislio sam o onim lijepim socijalističkim vremenima sredinom i krajem 80-ih kada su izraziti talenti bili prepoznavani i poticani raznim stipendijama i povlasticama. Danas nije tako. Danas je tržišna ekonomija i ulaganje u svoje dijete predstavlja ozbiljan posao, u najmanju ruku kao ulaganje na burzi. Ali what the hell, rekao sam ženi. Kupit ćemo dionice HT-a pa ćemo dobiti pretočiti u prekrasne plesne step cipelice. I ne želim crne – još sam dodao. Želim neke posebne, vesele, šarene… Uglavnom, ako dođe do problema sa dionicama, gospodo iz HT-a, računajte da sam vas na vrijeme upozorio. Nitko neće stajati na putu uspjeha mojoj kćeri. Nekad davno, svijet je imao Ginger Rogers a sutra, vrlo uskoro, nova zvijezda zasjat će na steperskom nebu. Neka moja Prvić postane prvo članica Riverdancea a onda ćemo se pripremiti za solo karijeru. A trebat će joj i maganer, naravno. Osim toga, Irska mi zvuči kao pristojno mjesto za odrađivanje starosti. A sada o Drugiću, budućoj kolačnićarki. Ili bolje ne. Možda drugi put…. P.S. Da nema tko od vas, dragi moji čitatelji, step…ovaj, step cipelice? J |
