Odgoj djevojaka u Hrvatskoj
|
Svojedobno sam pisao o riječima koje je moja Prvić mogla izgovoriti u dobi između 19 i 22 mjeseca života (vidi rječnik u linkovlju s desne strane). Ispostavilo se da je to bio dugoročno odličan potez; ne samo kao zapis jednog vremena nego i zbog mogućnosti usporedbe s govornim sposobnostima moje Drugić. Došao sam do zapanjujućeg zaključka. Ispostavilo se da Drugić kojoj je 22 mjeseca i koju smo dugo smatrali intelektualnom inferiornijom, govori ako ne i bolje a ono barem jednako dobro. Ovakva spoznaja u mnogome mi je poremetila koncepciju odgoja. Naime što? Žena i ja unaprijed smo odredili da Prvić mora biti balerina ili barem mažoretkinja koja bi se u svojoj mladoj dobi udala za nekog perspektivnog vaterpolista (jebiga, nogomet u ovom dijelu Domaje nije naročito na cijeni). To će – mislili smo – biti dobro za nju a bogumi i mi bi se mogli okoristiti. Mogao sam zamisliti situaciju u kojoj Drugić defilira Stradunom predvodeći jato mladih Napalm mažoretkinja, odajući time počast ekipi Juga koja se upravo vratila iz Italije u kojoj su se, po 6. put, okitili naslovom europskog prvaka. Prvić spretno okreće palicu naizgled nezainteresirana za sve što se događa oko nje ali krajičkom oka «šacuje» mladića u prvog redu. To je sidrun Maro, najbolji igrač Juga, prekrasni atleta s upravo potpisanim, bogatim ugovorom sa talijanskom Savonom. Tri godine kasnije, Prvić je već u Španjolskoj, na porodiljnom je dopustu i čuva svoje predivno dijete (žensko, naravno), redovno nas zove telefonom te uredno, svakog prvog u mjesecu, svojim roditeljima šalje zasluženu apanažu kojom će nam olakšati pred-mirovinske dane. Ali avaj, život piše romane a mi nismo znali «čitati» znakove. Nismo ni mogli jer smo bili uvjereni u unaprijed zacrtani put pa sve da nam je Jeremija, sa jarmom oko vrata, šetao ispred kuće, bilo bi uzalud. Blagi tračak sumnje u svijetlu budućnost uvukao se u mene kada je Prvić, pri sasvim običnoj šetnji ulicom, počela padati. Učestalo. Dobro, tumačio sam to sebi, tek je prohodala, mala je još, zapela je za kamen, fugu u betonu… Uostalom, ne mora biti balerina, ostaje nam rezervna opcija sa mažoretkinjom - tješila me žena. Međutim, vrijeme je prolazilo, Prvić je rasla ali fizička nespretnost bila je više nego obvidna. Kulminiralo je onog dana kada je, u sasvim neobaveznoj šetnji širokom pustopoljinom, Prvić zapela o vlastitu misao. Ne znam, možda je to bila neka teška misao, Prvić ima zbilja zanimljivu introspekciju ali opet? Tko još zapinje o vlastitu misao? Konačno, shvatio sam da je nespretna, da joj koljena zapinju jedno o drugo, da od uspješne sportske karijere neće biti ništa. Sve lađe pale su mi u vodu ili, kako mi to kolokvijalno kažemo, u more. Poznavanje boja, pisanje i čitanje, slaganje 5 milijardi puzzli, sve to nije bila nikakva utjeha. Danas, kada joj je 4.10 godina pomirio sam se sa sudbinom svjestan da je plivanje (u kojem je, začudo, jako dobra) jedina opcija. Pod uvjetom da pristanem da ima ONAKVA ramena. A što drugo i mogu? Pustiti je da bude prokleta intelektualka koja će u 15-oj slušati Cavea i maštati o samoubojstvu da bi se u 20-im naglo promijenila i pošla u bijeli svijet spašavati…štajaznam…kitove, i tako svoje roditelje ostaviti bez materijalne podrške? Ne, ne…to još ne mogu prihvatiti. Zato smo s Drugić krenuli znatno opreznije, bez previše planova. U svojoj zaista mladoj dobi, Drugić je slično kao i sestra iskazivala fizičku nespretnost ali to se ubrzo promijenilo. Ispostavilo se da je, odmah nakon što je prohodala, postala čvrsta na nogama. Padanja gotovo da nije bilo osim onog u snu, sa povisokog kreveta čime mi je priskrbila traume za čitav život ali tješio sam se da je riječ o nesvjesnom. Žena i ja procvjetali smo. Znao sam da misli isto što i ja, potajne nade u budućnost kakvu smo svojedobno priželjkivali za Prvićku tinjala je prijeteći da se razbukta ali riječi, riječi koje bi to potvrdile nisu silazile s usta. Oprez je majka….nečega. Intelektualna inferiornost nije nam smetala, pače bila je poželjna. Drugić je bila jako vješta sa palcem i kažiprstom s kojima je mogla iščeprkati štogod je poželjela. Drugić također odlično baca telefone, penje se na zidove, skače po kauču i otvara najtvrđe začepljene boce. Uz to, Drugić je i lijepa što nikako nije zanemarivo. Lijepa a glupa, fala ti O Thee! Međutim, posljednjih mjeseci, Drugić je intelektualno eksplodirala. Ne znam koji joj je, da prostite, milokleez. Umjesto da i dalje uredno rastavlja kamione, penje se po stolovima i sl. ona je počela sve više pričati, zanimati se za slikovnice, pjevati… Nisam se mogao načuditi? Pa jebote, gdje je kraj iznenađenjima? Zar će me i druga kćer razočarati? Zdovojan, tužan, u dilemi – upravo takav sam bio kad mi je palo na pamet da pogledam onaj Prvićkin rječnik. I imam što vidjeti?!? Prvić ne zaostaje u govornim vještinama za svojom sestrom. I što sad? Istina, još je rano ali opečeni i na hladno puše. Što ako joj se intelektualno svidi pa zanemari svoje fizičke dužnosti za koje ima predispozicije? Ježim se na pomisao da bi već sutra mogla zatražiti da joj čitam o Samsonu ili Ruti umjesto da igramo nogomet na freškoj ariji ili potežemo konop i dižemo utege. Ali dobro, neću prejudicirati. Da vidimo mi što to ona govori: KA-PE-TAAA-NE – Kapetane. Najduža Drugićkina riječ i dokaz da jabuka ne pada daleko od stabla budući da je upravo ta riječ bila i Prvićkina najduža riječ u ovoj dobi. PA-LA-CIN-KE – Palačinke. Naravno, lijepo je kad dijete može izgovoriti tako dugu riječ (iako rascjepkano) ali loše je što tu riječ izgovora s točno utvrđenom namjerom. Objašnjenje da joj ih ne možemo baš svaki dan prigati ne nailaze na plodno tlo. Nailaze na plač. NECE ION NITA – Neće avion ništa. Svojedobno je Prvićka govorila da «more neće ništa» ali razumljiv je predmet straha ako se uzme u obzir da je puno gorilo ovih dana a kanaderi su bučni. DA TE MOGU …. JAAA BI PITI – «Da te mogu pismo zvati, ja bih piva ne bi plaka». Drugićkina prva dalmatinska pjesma redovito popraćena smijehom. Ne daj Bože da se muzički talent razvije pa da je tamo po tezgama, u gluho doba noći, razvlači neki loši basist kao što joj je ćaća. MOGU VODE? – Možeš li mi dati vode. Ovo «mogu» implicira da je Drugić fino odgojena ali neka vas ne zavara ovakva konstrukcija. Trebali bi čuti što napravi ako joj nešto uskratiš. MOJE, BJOOD, BAAKE – more, brod, barke jasno zacrtavaju njenu primorsku orijentaciju. MATZA – maca. Kako i priliči, najdraža životinja. SIGNIFIKATNO – Riječ koju Drugić, kao ni Prvić svojedobno, ne može izgovoriti iako na tome inzistiram jer je to moja omiljena riječ. …. Razmišljajući dalje o riječima koje Drugić izgovora, shvaćam da ih je jako puno i to me dodatno frustrira pa ću ovdje stati. Nadam se da će i ona prestati širiti svojoj vokabular geometrijskom progresijom i uvidjeti što je za nju, zaista, dobro. P.S. Mali Maro iz susjedstva čiji roditelji još i ne sanjaju o budućoj uspješnoj karijeri svoga čeda, fizički sasvim lijepo napreduje. Možda, kažem možda, je na kraju ovog mračnog tunela zaista svijetlo spasenja. |
