Sezona kupanja
Nakon višednevnih, obilnih (može li «obilatih»? ovo moram pitati baku) kiša, konačno je svanulo i ovdje dolje, u južnim provincijama, pa sam odlučio napraviti svoju prvu ovogodišnju banju. Spustivši se do mora, nemalo sam se iznenadio kad sam shvatio da na plaži nema nikoga. Pa ipak je već početak travnja?!? Međutim, to me nije spriječilo u mojoj nakani, skinuo sam se, odložio robu i bez puno razmišljanja, skočio u more. Iako je temperatura mora bila barem 14 stupnjeva, bilo mi je prohladno pa sam odlučio, za zagrijavanje, otplivati par kilometara, kako bih, nakon toga, mogao uživati u plivanju. Upravo nadomak Cavtatu, kada se tijelo polako priviklo da temperaturu mora, pala mi je na pamet da bravurozna ideja. Pa kad sam već tu, zašto ne bih otplivao do Jaza – plaže na budvanskoj rivijeri na kojoj će se održati koncert Rolling Stonesa, pa iz prve ruke provjeriti kako ta plaža zapravo izgleda? Do Jaza je 100-tinjak kilometar cestom ali morem je barem upola bliže. I krenem ja tako laganim ritmom. Zamah lijevom rukom – izron-udisaj, zamah desnom rukom, glava pod morem. Zamah lijevom rukom… Kada plivam na duže relacije, gotovo izgubim pojam vremena i prostora. U glavi mi odzvanjaju čarobni zvukovi podmorja dok mi u podsvijesti udara jednolični ritam. Tup-shhhhh, tup-shhhh….To su oni trenuci kad sam najbliži pojmu bitka, prapočela i sličnih nogometnih pojmova. Beskrajno plavetnilo oko mene, istovremeni osjećaj ushita i bespomoćnosti. Mišljenja sam da bi vjernici nedjeljnu svetu misu trebali prakticirati u moru. Ali to je samo moje mišljenje... Oduvijek je u meni tinjao latentni strah da ću se jednom plivajući, toliko zaboraviti pa ću se naći u nekoj stranoj zemlji iz koje se neću znati vratiti natrag. Gotovo sam stigao do rta Oštro na poluotoku Prevlaci kad se dogodila ta strašna dizgracija. Uhvatio me grč u desnoj nozi. Bio sam užasno ljut na sebe, sezona je tek počela, znao sam da se prije ulaska u more moram zagrijati. Ali što je tu je. Ništa se nije moglo napraviti. Znao sam da će me plivanje samo s jednom nogom znatno usporiti te da do Jaza neću moći doći prije noći. Budući da sam plažu vidio tek s ceste, pitanje je bih li je uopće i mogao prepoznati. Odluka je bila teška ali ipak sam odlučio vratiti se natrag. Prevagnuo je pragmatični dio moje osobnosti. I tako, lagano plivajući s gotovo ukočenom desnom nogom, pred istočni ulaz u grad, stigao sam u sumrak. Odlučio sam izaći na mojoj omiljenoj, kamenitoj plaži u blizini hotela Argentina. Jedan od sporednih razloga je i taj što me je tamo čekala roba koju sam skinuo neposedno pred ulazak u more. Možete misliti moje iznenađenje ali i bijes kad sam primjetio da još nije postavljena skalica za izlazak vanka? Pa jebote, i mi se nešto kurčimo da smo turistički grad? Nikad s ovakvim pristupom na zelenu, turističku granu. Uz rizik da se ozlijedim o oštre stijene dubrovačke i uz puno muke, konačno sam izašao vanka, dobro se obrisao, obukao a onda zaputio prema mom osobnom automobilu. Već me bio shrvao umor. - E moj Herostrate, nisi u kondiciji kao nekad – proletilo mi je mislima dok sam, okrenuvši se još jednom prema moru, promatrao ogromnu mjesečevu kuglu koja je lagano rasla, ispunjavajući, sada već, zvjezdano nebo. |