"Eko-eko, čuje li me ne'ko?"
|
Jeste li ekološki osvješteni? Jeste? Zar stvarno? Ja baš i nisam. Ili, da bi bio u potpunosti korektan, recimo to ovako: Planet zbog mene sigurno neće (pre)brzo doći svom kraju ali da ću sa skupinom freakova ići spašavati ugroženu čovječju ribicu (latinski naziv: proteus anguinus, op.a.) iz pećina nadomak rijeke Omble – baš i neću. Ipak, podatak da je običnoj najlonskoj vrećici potrebno čak 1000 godina za konačnu razgradnju iznenadio me, pa čak i zabrinuo. Nekada davno, u "zlatno" doba socijalizma (dakle, prije Vremena) nismo bili preplavljeni plastičnim vrećicama kao danas. Naprotiv, one bolje i čvršće služile su za teže terete ili za slučaj kada trebate odnijeti neki poklon. Boca "Zvečeva", 20 dekagrama kave i "Domaćica" pomno zamotani u papir, stavljali su se u plastične vrećice sa reklamama "Marlbora" ili slične majke svih vrećica. Iz tih dana, ćaći mi je i danas ostala navika da čuva vrećice; štoviše pere ih i redovno provjerava imaju li kakvu rupicu. Ne shvaćam ni sam u čemu je poanta takve provjere ali neke stvari jednostavno ne treba ispitivati, produbljivati… Pročitavši članak, nisam se mogao othrvati porivu da egzaktno utvrdim kakav sam ja to zagađivač. I što sam otkrio? Jedna, dvije..pet…sedamnaest, osamnaest - devetnaest vrećica nalazi se u kantunu moje kuhinje, odmah uz kantu za smeće. Pa to je točno 19000 godina razgrađivanja ako budem pažljiv i bacim ih u Enviroment svakih 1000 godina? Pa zar sam ja takav čovjek? Zar je Majčica Zemlja zaslužila takav tretman od jednog od njenih najmilijih Sinova? A opet, ako oba devetnaest vrećica bacim odjednom (to je onda samo tisuću godina) time je šteta manja ali..ali što ću sa svojim osjećajem grizodušja naspram groznom zločinu? Ja sam, čeljadi, ogrezao u zločinu. Ima nešto privlačno u onom "eureka", u onom djeliću Vremena kad ti sine nešto iznenađujuće, nešto što te razgali… Kada bi do takvih spoznaja došli isključivo "korak po korak" metodom dedukcije, u spoznaji ne bi bilo ovakve naslade. Dok sam shrvan odlazio iz kuhinje razmišljajući kako sa sebe sprati trag zločina u stjecanju, iznenada (a kako drugačije?) se i meni upalila lampica. Pa ja nisam baš takav zločinac, shvatio sam. Ja sam …ja sam ekološki osviješten a da ni sam to nisam znao. Pa kud ćeš veće sreće u ovom svečanom trenutku – pomislih – i otplesah ritualni ples sa filadendronom. Što sam ja to shvatio – pita se prosječni čitatelj a o tome ću u slijedećem pasusu. Slijedeći pasus: Dakle ovako: Ja plasatične vrećice čuvam za svoju punicu koja živi u zemlji sirotijoj od Hrvatske (znam, znam da je teško zamisliti ali vjerujte, ima takvih zemalja). Zašto ih čuvam? Zato jer je njena zemlja još uvijek na nivou onog socijalizma o kojem sam pisao u uvodnom pasusu. Stoga, ona treba čvrste, stabilne i pouzdane vrećice. I tako, sav taj silni PVC ja skupljam i nosim u inozemstvo (kada odlazim u posjetu svojoj Punici) i činim dvostruku korist. 1. Sprječavam dodatno zagađenje mile mi Hrvatske Domovine. 2. Punici pravim uslugu i time kod nje izazivam silan osjećaj zahvalnosti koji mi je neophodan za bilateralne odnose Dakle, poanta svega je da sam ja, i ne znajući, nacionalno ekološki osviještena jedinka. I tako, dok se lagano vozim inozemstvom prema puničinoj kući koja će, sasvim je izvjesno, jednom biti moja, promatram Enviroment i gotovo uvijek, primjetim leteće plastične vrećice (takva je to zemlja, tamo uvijek puše). Zatitra mi osmijeh na milom lišću kada među mnoštvom predmetnih vrećica primijetim i one sa natpisom "Konzum", "Getro", "Pevec" jer možda, možda je baš ta i takva ona koju sam ja, osvjedočeni nacionalno-ekološki čuvar, prenio preko….. Granice. P.S. Neću odgovarati na pitanja o Državi u kojoj je situirana moja Punica. Hvala. Molim. |
