Identitet
|
Jesu li vam ikada rekli da neodoljivo podsjećate na tog i tog? Nisu? Pa ipak, sigurno se ne možete sjetiti u ovom trenutku. Ta nitko nije toliko očajan da ne liči na nekoga. Eto, barem na nekog susjeda koji je davno odselio u prijateljski Čad, prijatelja iz razreda koji je napamet rješavao drugi korijen iz … bilo čega. Ili Škegra, eto barem na njega?!? Ok, ok..sad pretjerujem ali ipak?!? U najgorem slučaju ličite na nekoga "ali_se_u_ovom_trenutku_ne_mogu_sjetiti_na_koga". Ja vidite, imam drugačiji problem. Ja vam čeljadi moja cijeli život ličim na nekoga. Sličnost mog lika sa ljudskim spodobama počela je još ranih 80-ih kada sam dugo ličio na Johnnyja, naročito iz njegove kosa/brada faze. Ipak, nešto viška ženskih hormona odvelo me u smjeru Hari Mata Harija, toga izdanka izvornih bosanskih kastrata-soprana, da bi se u konačnici sveto Trojstvo upotpunilo sličnošću s Istinskim Sinom – Isusom Kristom samim. Ali ne bilo kojim nego baš onim sa Torinskog platna. Znam, kombinaciju trojice spomenutih teško je predočiti i puno maštovitijem umu od onog kojeg predstavlja prosječni Hrvat. Iz svojih adolescentskih godina (dakle, prije 4-5 godina) pamtim komentar jedre plavuše koja je nadobudno i sa priličnom dozom sigurnosti u glasu tvrdila da su moje obrve iste kao u Roberta Retforda. Ma wtf, obrve?!? Tko uopće primjećuje bilo čije obrve ako baš nisu silno specifične kao one u tovariš Brežnjeva?!? Dobro, poslije sam shvatio da je cura samo željela biti originalna budući je bila svjesna da su mi sve druge dijelove tijela davno potrošili uspoređujući me sa raznoraznim belosvetskim protuvama. Toliko sam bio lijep. A onda, iznenada to više nisam bio. Najblaže rečeno. Nos mi se misteriozno iskrivio, dlake iz spomenutog nezadrživo su navirale, zubi su se kvarili a kosa… kosa je jednostavno nestajala. I baš nekako u to vrijeme dešava se da moj stil, humor, prirođena inteligencija, paranoja, narcisoidnost i sve ono što čini mene…dakle da sve to počinje podsjećati na stil, humor itd. nekog drugog. - Joj kako me podsjećaš na nekog. Jesi siguran da nemaš neki drugi nick?!? U posljednje vrijeme, sve je više onih uvjerenih da ja – Herostrat Efežanin – uz ovaj, imam barem još 2 identiteta. Prvi bi bio patak74. - Jesi ti patak74? - upitat će namjernik uvjeren u svoju vehementnu moć intuicije. - Nisam patak74 ali volim ga i baš zato sam ga promovirao na svom blogu. - He he he, nisi, nisi – opetovano će namjernik. - Zaista nisam, četniče jedan ustaški, nabijem te na glomazno spolovilo. - U redu, u reeeedu, što se odmah ljutiš. Ako i nisi, on te onda odlično kopira…. Moj "drugi" identitet znatno je misteriozniji. Ja sam navodno mrtvi pisac! Čituckao sam taj blog slijedeći komentare na mome i primijetio da je riječ o pismenoj hanumi. Moje virtualno iskustvo govori mi da bi mogla imati 30-ak godina, kćer Miju ili sina Davida (opcijski Bornu) od 7 godina, dosadan posao i muža koji ti više nije ili neće biti. Naravno, ne iščitavam to iz sadržaja onog što piše nego način na koji piše. Bilo je i ovakvih upita – ako nisi ti mrtvi pisac, onda je sigurno placebo. Ili možda tvoja prijateljica Vesna koja nema blog (navodno)?!? Zastao sam, insinuacije ubacio u obradu i rezimirao ovako: Čuj Efežanine, ti si dovoljno pragmatičan da uvažavaš tuđa mišljenja a naročito onda kada je o konsenzusu riječ. Valjda ljudi znaju što pričaju?!? Ako kažu da sam "mrtvi pisac", pa tko sam pobogu ja da tvrdim drugačije?!? Ljudi znaju. Ljudi sve znaju. Nek' kažu da sam Jeremija, Ilija, Mojsije…sve ću povjerovati. Ne mogu se više sproću vjetrenjača boriti. Međutim, on the other hand kako to lijepo kažu stari Grci, znate li vi što to znači za moju paranoju? Znate li? Ako ja usvojim taj identitet a nisam s istim suživio, opet ću upasti u vrzino kolo hudobne gospoje paranoje i tko će onda biti kriv? Tko…to vas ja pitam. Tko će lebom nahraniti nejaku mi dječicu te moje sirotanoviće, zjenice oka moga?!? Jeste li spremni preuzeti taj rizik? Eto, prihvaćam! Bit ću i mrtvi pisac i patak i Johnny i krivo srastanje gospodine, krivo srastanje…bit ću i obrva od koje ti vlaži leđna moždina…sve to ja ću biti. Ali tko sam kada u ideale svoje počnem sumnjati? Tek cimbal što ječi…..premili |
