Patetika kiše...
|
Iz ogledala ga je promatrala maska. Maska koja će to i ostati sve dok miruje, zadržava dah. Ne, nije to njegovo lice, bila je to slika iz osobne, neki davno zaboravljeni On koji je našao načina kako premostiti sve te godine samoće i nemira i sada ga smireno promatra. Nepomično lice. Prijeteće lice. Obeshrabrujuće. Lice... Ogledalo ga uvjerava da je još mlad, ali on naprosto zna da će se čar razbiti onog trenutka kad progovori, uzdahne. Ili se nasmije. Sve te bore i mimika lica nataložit će breme godina a zaboravljeni On ustuknut će pred ovim starcem kakav je danas. 47 godina. Previše za promjenu bilo čega bitnog u njegovom životu ali svakako malo za umiranje. Nitko ne priča s ogledalom pa on samo bespomoćno gleda, gleda i onda kad u njemu ugleda odraz svoje žene. Užurbana je kao i svako jutro. Kao i svako jebeno jutro svih tih pustih godina. Užurbana i gola. Prije 15 godina, primijetila bi njegove poglede u ogledalu. Proradio bi i ženski gen, u trenutku bi poželjela osjetiti se poželjno, izazovno. I uspijevala je. O da, uspijevala je jer Ona je bila lijepa. Kako je vrijeme ostavljalo traga na njezinom tijelu, tako je i odnos prema Pogledu bivao drugačiji. Sasvim neznatne naslage celulita i blago zaobljeni trbuščić činili su je nesigurnom. Nesigurnom naspram Pogleda. Produbljivala je jaz uvijek istim pitanjem, nikad izgovorenim: "Što je? Stara sam, a? Nisam ti više lijepa kao one fufice koje gledaš na poslu, a?" Prestao je odgovarati još davno. Znao je da pravog odgovora nema. Ako kaže da je lijepa – neće vjerovati, njezina nesigurnost onemogućavala je prihvaćanje komplimenta. A kako da joj objasni vrijeme i neumitnost propadanja? I činjenicu da se njegova svijest mijenja u skladu s promjenama tijela? Ona danas više ne traži Pogled. Čak ga i ne primjećuje. Bolna ravnodušnost ispunjava prostoriju. Svakodnevne radnje, svakodnevni pokreti. Automatizam osjećaja, on kao dio kupaoničkog inventara. Gleda je i dalje istim pogledom. 15-godišnji pogled kao strast dječaka za uskraćenom čokoladom. To je Ona i dalje. Voli je i dalje i teško mu pada očaj u koji su se doveli. Činio joj je zla ali sve ovo danas što imaju… ili točnije, što nemaju, rezultat je dugogodišnjeg taloženja nebrige, nesigurnosti, površnosti… Užasava ga spoznaja da ništa više promijeniti ne može. Da joj priđe, uputi kompliment, dodirne je? Možda u dodiru prepozna nekadašnjeg Njega i davnu umrlu NJU? Ali ne. Iluzornost želje navodi ga na smiješak pa maska u ogledalu u trenu nestaje i ustupa mjesto srednjevječnom muškarcu. Ono što zapravo jest. Ono s čim se ne može pomiriti. Kao i obično. U 4 kod pošte – Ona izgovara uobičajene riječi. Da. U 4 – odgovara on unaprijed se grozeći trenutka kad i ovo malo riječi neće biti potrebne. Sve će zamijeniti pogledi. I šutnja. |
