Tiha noć
|
U sobu sam kročio tiho, tiho kao ninja koji se sprema uništiti odmetničko gnijezdo. Nisam proizvodio nikakav zvuk, nisam čak ni osjećao dodir stopala sa tlom. Razlog tome bila je ultasofisticirana obuća koju sam nabavio od češkog turista. Riječ je o tenisicama 12 grama teškim, nekoj vrsti polivalentne naprave koja se u trenutku mogla transformirati u pokrivalo za oči (znate ono što je nosio i Leon Glembaj kad je išao na počinak, kako se to zove?). Češki turist je za taj novac mogao ljetovati 7 dana u Dubrovniku ali nisam žalio. Barem ne do onog trenutka kad sam napravio svoj 11, krizni korak. Pridržavši se rukom za krevet brojao sam recke koje već godinama urezujem. Vjerojatno je mamurluk razlog činjenici da sam zaboravio dotadašnji broj. Htjedući dodirnuti 247. recku, nemalo sam se iznenadio shvativši da je nema. Zbunio sam se i napravio krivi korak koji je proizveo sasvim neznatan zvuk. Ali njoj je bio dovoljan. TATA BUUUDA, PRINCEZA BUDIIII (Tata se probudio i Princeza će se probuditi, op.a.) začuo se milozvučni glas mog 22-mjesečnog tezora. ŠŠŠŠŠ – pokušao sam dok mi se krv počela lediti u žilama. Ali bezuspješno, naravno. Počelo je sa kratkosilaznim, pa preko dugouzlaznog do sirene koja označava atomski s desna. Takve zvukove ne proizvede ni zombiji u javnoj kući. Brzinom Jarmile Kratochvilove otrčao sam do krevetića i podigao je u nadi da ću je smiriti ali avaj. PA-PA…PA-PA – neutješno je vrištala želeći vanka u 3 a.m. Vanka je noć princezo, sada ćemo spavati. I tata ide spavati – pokušao sam sada već lagano u panici. PAAAAA-PAAAAA….PAAAA-PAAAAAaaaaaaAAAAAaaaa To su rijetki trenuci kad me uhvati bijes. Bijes zbog nemoći i bijes zbog plača koji nema realno opravdanje. Dobrano konsterniran počeo sam se i sam derati. A gdje ćemo sada papa, Princezo? Hoćemo li na kupanje? More je malo hladnije ali vot d fak? Ili hoćeš da te vodim u Trebinje? Tamo ima četnika. Možemo ići gledati četnike, što kažeš? UaaaaaauAaaaaaaaaUAAAAA Znao sam što je rješenje al' za takvim rješenjem nisam rado posezao. Hoćeš li mlijeko Princezo, a? Meeee-kooooooo….. Pretrpio sam te 2-3 minute koliko je trebalo da se mlijeko zagrije u uspe u bočicu. Čim sam joj pružio bočicu, Princeza se u trenutku resetirala. Krokodilske suze beznađa u momentu su se pretvorile u suze sreće i ugode. Pohotno je ispijala svojih 2,5 deca da bi, kad je završila, jednostavno bacila bocu, okrenula se od mene i zaspala snom pravednika. Negdje u daljini, vjerojatno preko Rijeke dubrovačke, zvuk noćnog autobusa odbijao se o prozore mojeg stana u južnim provincijama…. |
