"Pametni" semafor
Kao Bjelovar i moj mali gradić, centar južnih provincija, ima 4 semafora. Ili točnije, 4 raskrižja sa pripadajućim napravama. Oku najmiliji a i meni osobno najdraži smješten je u neposrednoj blizini Doma zdravlja. To je jedna krasna mikrolokacija urađena u najboljoj maniri popartističkog minimalizma. Zemlja u otoku koji dijeli dva pravca uredno je iskopana i posađeno sigurno jedno 5-6 maćuhica. I to različitih boja. Ima čak i jedan stari oleandar koji vjerojatno pamti i bolja vremena. Vremena kad je još pod njim ljubovala krasotica Cvijeta Zuzorić i ine krasotice ovog drevnog grada. Vi iz Zabrega, vjerojatno ste primijetili ono zelenilo oko Mimare. Međutim, ovo definitivno ne izgleda tako jer svi mi u Gradu pazimo da se novac poreznih obveznika pažljivo troši. Rekli bi stari austrougari – "malo ali s ukusom". S desne strane otoka nalazi se i park koji atribute parka zaslužuje zbog samog imena – park. A ima i zelene klupe, pijančine i sve ono što karakterizira parkovnu arhitekturu.Ah, da...zaboravih i tranzicijske turiste koji tu spavaju snom pravednika. Naravno da su naši semafori uvijek uredno funkcionirali. Osim ponekad ali i to tek da nas podsjete u kakvoj zemlji živimo. Međutim, sporadičan problem počeo se javljati kad su, ima tome već i dvije godine, uveli ove tzv. "pametne" semafore, na kojima pješaci moraju pritisnuti botun ne bi li se upalilo zeleno svijetlo. Ispijajući jutros svoju svoj prvi jutarnji maciatto u obližnjem kafiću, primjetio sam primorku u narodnoj nošnji u ranim 70-im godinama, kako uporno stoji na raskrižju godotovski čekajući na zeleno svijetlo. Po njenim iskrzmanim i nervoznim pokretima i okretanju, odmah se moglo primjetiti da joj se žuri. Ali za vrijeme crvenog svijetla nikako nije htjela prijeko. Vrijeme je za nesretnu staricu stalo još tamo 64-65. Samarićanin kakav jesam, jednim gutljajem ispio sam ostatke kave i krenuo u pomoć. Je li, sinko, kad se pali ovo zeleno, a? Moja gospođa, to vam ovisi o čitavom spletu okolnosti. O dobu dana, gustoći prometa, vizualnom identitetu pješaka – odgovorim starici, istovremenom pritiskajući žuti botun. Nemalo je bila iznenađena kada je, niti 2 sekunde kasnije, primijetila zeleno svijetlo. Oduševljenje na njenom licu bila je plaća mojoj samoprijegornoj i nesebičnoj pomoći. Dao ti dragi Bog i sv. Vlaho u djeci sinko. A ja sam ti jutros onim u 4 iz Visočana zorom uranila u dotura. Nešto me boli u križima a ni vid mi nije najbolji. Eno moj Antun doma ostao nahraniti blago. Nema 'ko sinko, mali mi navegava na strancu, kćer se udala u 'Ercegovinu… A vrućina udarila, ne može se, stare kosti. A sinko moj, jel' ti vruće pod tolikom kosmurinom? Eto te, Bože me prosti, k'o neka djevojka. A ideš to raditi, jeli? Idem gospođa, idem – susretljivo ću ja. Čuvaj taj posao, nema danas posla. A gdje radiš? U Gradu gospođo. Tu u Gradu. Ma šta mi kažeš? A jel' znaš ti moga Marka, on ti radi isto u Gradu. Prodaje neke slike, štatijaznam, što ovi neki mrljaju. Njegovi ti je ćaća za vrijeme rata…… I tako je ugodno čavrljanje potrajalo cijelim putem do moje fantazmagorične institucije. Oprostio sam se sa staricom a u sebi sam pomislio.. "pa nek' mi netko i sad kaže da tehnologija dovodi do alijenacije ljudi od ljudi i čovjeka njime samim. Mda. |
