Crtice iz Zabrega - Izlet u Krapinu
Pretposljednjeg dana moga boravka u Zabregu, pozvan sam na izlet u Zagorje – to pitoreskno područje zelenih brega na kojima raste biljka koju zagorci često znaju nazivati i vinova loza. Put do odredišta (blizina Krapine, op.a.) započinje zapadnim izlazom iz grada (unaprijed se ispričavam ako sam pobrkao strane svijeta al' kod nas, u južnim provincijama, ljudi se orijentiraju prema moru ili prema brdu – ovdje toga nema) gdje sam, već nakon 5 minuta vožnje naletio na ogromnu kolonu. Previdio sam činjenicu da je petak i da zagrebčanci bježe na ladanje. Uvijek se zaprepastim mirnoći i strpljivosti s kojom metropolitanci stoje u redu. Nema ispada, tuče, vike, sviranja…ništa. Tek poneki bijesni vozač koji se zaleti zabranjenim trakom. Al' to se ne računa, to su sigurno hercegovci. Međutim, sva nervoza nestala je, naprosto je kompenzirana činjenicom da smo, nakon što se gužva razrijedila, napokon stigli do ZAČRETJA (Službeno: Sv. Križ Začretje, op.a.) tog hrvatskog Maconda u kojem obitavaju moderni Aureliani i Jose Arcadie Buendie. Ne znam, teško mi je to objasniti, al' meni je to Začretje u kojem nikad nisam bio, naprosto mitsko mjesto, nebeski Jeruzalem takoreći. Krajičkom oka, primjetio sam da je i moja bebisiterica primijetila oznaku i o'ma se namračila. Naime, nikad mi nije vjerovala da takvo mjesto zaista postoji, uvijek je mislila da je ono plod moga izopačenog uma. Ipak, razočarao sam se pojašnjenjem moga suvozača – autohtonom zagorca, da se Začretje izgovara kao Zaaačretje a ne kao Začreeetje kako sam ja mislio u svojoj čudnovatoj percepciji tog pjevljivog dijalekta. Naravno da nismo skrenuli jer nisam želio rušiti idealiziranu sliku koju sam stvorio u glavi. Moglo bi Začretje biti i ljepše od moje percepcije al' nikako BAŠ ONAKVO kakvim sam ga ja zamislio. Put do Krapine i malo poviše proveo sam mirno, snatreći. Poznate su one predrasude o zagorcima kao o ljudima koji se vole parničiti na sudu. Međutim, to je zaista predrasuda. U Zagorju naprosto nema državne zemlje – sve je to privatno. Istina, ponekad se ne zna baš čije privatno, ali Bože moj…možemo li im zamjeriti? Ispred kuće nas je dočekao veseli domaćin i izgovorio riječi neke dobrodošlice koju nisam najbolje razumio al' nisam na to obraćao previše pažnje. Iako sam za to već čuo, ipak sam se malo iznenadio kad sam primjetio da domaćin ne pita goste što će piti nego im odmah ulijeva kiseliš (oni ga još zovu i vino, op.a.) ili, za one profinjenije – gemišt. Vot a hel, uvijek sam bio piće kraja gdje obitavam pa tako i ovog puta. Nakon nekoliko beskrajno pitkih gemišteca primjetio sam da domaćin počinje pričati sa nekim svojim susjedima. Međutim, čeljadi, nešto mi se očito dogodilo nakon tih gemišteca, ja nisam razumio ništa, ni riječi od onoga što govore. Nitko me nije upozorio da zagorci ne govore hrvatski. Popio sam još par čašica i ponovo se potrudio pratiti razgovor a onda me sunce ozarilo…bilo je to kao neka svjetovna transupstancijacija jer sam čuo domaćina govoriti "Bog ti jebal mater ...idemo nekaj spiti.." - Bumo, bumo - odmah sam reagirao ne želeći da mi propadne replika na jedinu rečenicu koju sam razumio. - A sada, idem u klet nešto spiti – domaćin će na književnom hrvatskom uvidjevši ingeniozno da imam problema s razumijevanjem. Spiti – pomislih – a što smo do sada radili?!? Bože, čudnoga li naroda. Al' dobro, elementarna pristojnost nalagala mi je da poziv ne smijem odbiti. Eh, ta klet. Čitao sam ja i Đalskog i Galovića, slušao i viceve al' oduvijek sam mislio da je klet neka potleušica gdje se, evenutalno sklonite u slučaju kiše. Ili nešto slično. Međutim, ova klet može se usporediti sa apartmanima na moru sa tri zvijezdice. Nakon kratkog razgledanja, krenuli smo "nekaj spiti, kaj ne"… I ovdje priča, otprilike završava. Obeznanio sam se, počeo bauljati. Sutradan su mi govorili da su mi se oči opasno razgoračile, da sam nasrnuo na domaćina i da sam cijelim putem do Zabrega vikao: VODITEEE ME KUĆIII…HOĆU DOMAAA…. |
