Brenculja
Sjedimo udobno zavaljeni u naš socijalistički kauč sa resicama koje pamte i bolje dane. Bebisiterica na lijevoj strani udubljena u proučavanje najnovijih recepata iz Glorije a ja na desnoj strani, lagano prebirući po žicama gitare. U jednom trenutku, ona podiže glavu, nervozno gleda po prostoriji a onda se opet vraća svojoj zanimaciji. Niti minutu kasnije prolomi se krik: - Brenculja – ona će skanjivajući se. Gledam u nju, izraz istinske prestravljenosti preplavio joj je prelijepo lišće a poviše renesansnog ogledala u kantunu, veselo oblijeće Ona. Brenculja. Za one koji ne znaju, riječ je o prekrasnom biću poznatijem pod imenom LUCILIA CESAR, zlatno zelena 10-ak mm duga prenositeljica mnogih bolesti. Među inim i crijevnog mijazisa. Poznata mi je bebističeričina fobija prema ovom prekrasnom egzemplaru i to me ispunja nesmiljenom srećom. Iznenađen sam činjenicom da taj, uhu ugodni zvuk, nisam čuo prije svoje bebisterice ali onda i otkrivam što je tomu razlog. Primjetio sam, naime, da je brenculja ispuštala ono svoje milozvučno "zzzzz" u C-duru s laganim vibratom – savršeno se stapajući sa melodijom koji sam u tom trenutku svirao na gitari. - Ubij je!!! Ubij!!! Što čekaš?!? Zar želiš da nam položi jaja na hranu? Ne želim je viiidjetiiii!!! Promatram je, istinski sretan. Preplašena je. Nastavljam svirati pokušavajući pri tom, slijediti brenculjinu melodijsku liniju. S izrazima bijesa i straha, bebisterica ustaje sa kreveta i odlazi prema sobi. Na izlasku mi kaže: - Ujutro je ne želim vidjeti. Pobrini se da nestane kako znaš i umiješ. Prošlo je 15-ak minuta a tišinu noći razbija ugodni sklad mojih triola i brenuculjinih basovskih pasaža s povremenim staccatom. Odlažem gitaru, uzimam karton i nožice sa police za knjige i dajem se na posao. Nakon 10 minuta, bio sam gotov. Upravo napravljenu kućicu za brenculju odlažem na stalažu sa cvijećem odmah pored dracene i odlazim na počinak. Posljednja misao koja me okupirala dok sam sa smiješkom tonuo u san bila je: kućicu moram i opiturati te time brenculji stvoriti ugodan okoliš. Ulje na kartonu ili tempere? O tom ću, ipak, razmišljati sutra. |
