Obožavam rođendane. Sjećam se da sam još kao mala hodočastila po raznoraznim okupljanjima prijatelja Gospode Roditelja, pa mi je valjda ostala ta potreba za punom kućom dragih ljudi, ića, pića i smijeha. Volim biti domaćica, ali volim i biti u gostima. Sreća je da se ta prijateljstva Gospode Roditelja nisu raspala sa vremenom, a sada, kada su malo stariji, ipak su malo mirniji, iako su i dalje raspjevani i šašavi.
Slavili smo sve: rođendane, petke i svetke... Pa i u toku svih ovih sranja što su nas zadesila, neimaštine, besparice i jada. Uvijek si se mogao pouzdati da ćeš se barem malo opustiti na kakvom rođendanu, a i za tortu je uvijek bilo... netko je donio francusku, netko par krmenadli i više nam nije trebalo...

Ovaj mjesec su Gospoda Roditelji proslavili 54. rođendan! Gospodin Otac je samo dva dana stariji od Gospođe Majke, pa njihove rođendane uvijek slavimo u isti dan. Naravno, na dan kad je Gospodinu Ocu bio rođendan, Gospođa Majka je veselo zaključila da je on staro kljuse. Sljedeći zaključak je donio Gospodin Otac na njezin rođendan. Mislim da je zaključak uključivao riječi poput „islužena“ i „raga“, ali nisam sigurna. Kao što vidite, imam prpošne starčiće doma! :)
To je ujedno i razlog zašto me nije bilo na blogu ovih par dana.

Dakle, gozba je bila zaista bogata. Počeli smo s narescima: kulen, zimska i pršut, par vrsti sira, hladna pita od sira, francuska salata, couscous (ima ga za kupiti i u Mercator-u, košta oko 15 kn), zelena salata, miješana salata... Glavna jela: gulaš od vepra sa knedlama od kruha, piletina, svinjetina (kako kome paše)... Desert: ne znam kako se zove, ali vrlo jednostavni kolač sa slojevima čokolade, kokosa i keksa... Ma za prste oblizati!
I naravno, litre i litre vina.

Jedini problem u toj cijeloj priči je suđe. Imamo mi dosta tanjura, bešteka i čaša, ali to sve treba oprati, zar ne? Nažalost perilicu za suđe nemamo. A budući da je Gospođa Majka bubina (čitaj: udarile je godine... škropec, nije ona stara... samo je ukliještena!), a Gospodin Otac je u to vrijeme već dosta popio, ulogu suđerice sam igrala ja! :)

Društvo je bilo u elementu. Kao i svaki put. To su zaista posebni ljudi... I ostat će mladi zauvijek... Ako sam nešto od njih naučila, to su stare pjesme, dobro društvo i klopa. Ne treba mi više od toga. Sad samo moram Miceku objasniti da ćemo imati punu kuću, želio on to ili ne.

I tako do slijedećeg rođendana...

Uspjela sam i pogledati par filmića. Prvo „Million Dollar Baby“ na koji sam plakala kao kišna godina (jer sam cmizdrava, što ćete, žene...), onda „Madagascar“, zanimljiv crtić kojeg preporučam da pogledate i kod kuće (ako ste ga inače gledali u kinu), bez sinkronizacije. Ne volim baš sinkronizacije, jer oduzimaju onaj jedan štih crtiću. Ljudi koji su ga radili znaju zašto je određeni glumac izabran da posudi glas pojedinom liku. A i prijevod ponekad zaista ne odgovara...
Pogledala sam i novi film sa Bruce Willisom: „Hostage“. Preporučam svima koji vole akcije. Zaista je zanimljiv. Osim toga, preporučam i film „Mr. and Mrs. Smith“ sa Brad Pittom i Angelinom Jolie. Meni urnebesan film sa malo akcije, malo romanse i malo zdrave američke gluposti. Osim ovih, ako već niste, svakako pogledajte „Sin City“ - tu nemam riječi... Film je masterpiece...
Za one koji su se uvijek pitali kako je Batman postao Batman, film „Batman Begins“ je otkrivenje, iako se meni nije baš dopao. Od cijelog filma, jedino cijenim glumca koji je glumio i u filmu „The Machinist“, iako ne znam kako se zove.

By the way, još nisam uspjela iskopati nekakav materijal da počnem šivati... šmrc... Izgleda da ću morati ipak kupiti neki materijal za svoju prvu kreaciju. Moram sad prvo prošnjofati po gradu gdje ima dobrih dućana sa restlovima. Da me ne bi još došlo skuplje...

Ona molba koju sam poslala je prošla i dogovorila sam svoj prvi razgovor!!! Ima li tko kakav prijedlog što i kako da se ponašam, govorim, smješkam se? Ma još će mi to biti i najmanji problem, obzirom da se moram dignuti u 4.30 da bi u 5 bila na busu i da bi u 6 bila tamo... A razgovor je u 8... Zanimljivo, jel da?

Eh, od silnih stvari koje sam napisala, zaboravih vam pohvaliti Miceka! Dobio je posao i počinje raditi 1.7.! Ow Yeah!
Izgleda da stvari zaista idu na bolje... ;)

Jučer mi je Micek kupio novi badić. Zapravo, samo gornji dio badića, jer mi se stari sav ocufao. Vidite, to mi je zaista čudno: gaćice od badića, koje gotovo svim djevojkama prve odu, ostale su mi čitave. Budući da nisam cura za topless (iz više razloga: ljetujem u rodnim mjestima Gospode Praroditelja, tako da mi je jednostavno blesavo da trčkaram okolo po plaži, a one se tresuuuuuuu), situacija je tražila novi boobieholder. Ajde, tješi me činjenica da je dao ispod 100 kn za to čudo...

A zapravo i ne kužim zašto smo uopće kupili taj novi badić, obzirom da me ove godine more najvjerojatnije neće niti vidjeti. Potreba da se uklopimo u masu, I guess... Svi su se bacili u neki shopping... Grad je pun ljudi sa debelim novčanicima (kako, Boga ti, a svi kukaju da nemaju love!?) i veselih djevojaka u društvu jadnih, nesretnih majki koje daju zadnju lovu da bi kćerima priuštile one tanke bijele hlače za koje je potrošeno točno metar kvadratni lanene tkanine a koštaju 500 i više kuna... ili onu malenu majčicu sa tankim bretelicama (ali boga ti, to je Diesel!) koja dođe oko 400 i nešto kuna...
A ista ta majka sebi nije priuštila novu stvarčicu još od '86... Jer ne može... Jer još uvijek otplaćuje prošlogodišnji must have svoje kćerke...

Zato sam ja odlučila da ću naučiti šivati! Gospođa Majka zna šivati, ali joj se ne da jer ju piplavi poslovi bacaju u ludilo. A jadna šivaća mašina stoji u kutu i čeka svoj dan da zasja... E pa ja ću joj ga pružiti!
How hard can it be? Pa neku suknjicu sam valjda u stanju sašiti, zar ne? Koliko ja znam, tu je najveći problem staviti ciferšlus ili gumb. A to će mi valjda Gospođa Majka pomoći.
Što se kroja tiče, imamo doma stare Burde, pa kako moda funkcionira na principu RETRO, RETRO (čitaj: reciklaža, reciklaža!), moderan štih će biti odabir materijala. U mom slučaju i dalje samo crno, zelenkasto i crveno! :)

A kad se izvježbam sa suknjama, prijeći ću na hlače! Pa na košulje! Hehe... Možda i Miceku nešto sašijem! Kakvu zgodnu tunikicu broj XXXXL (jer, siroče moje tako teško nalazi veličinu i kroj koji mu paše)...

Sad samo moram pronaći kakav stari materijal da ga iskasapim za moju prvu kreaciju... Hehe...

Eh, da, zaboravih se pohvaliti! Napisala sam životopis i poslala svoju prvu zamolbu za posao! I jedinu, kako stvari stoje... naime, ovo je bio jedini otvoreni natječaj za moju struku...
Ali bit će bolje... bit će bolje...

Jučer je napokon i u Zagrebu osvanuo sunčan dan bez sparine! Vrućinu još kako-tako podnosim, ali čim se s asfalta počinju dizati sva ona moguća otrovna isparenja, odustajem od izlaska van i ostajem doma, kao kakva vampirica. A o tome najbolje svjedoči boja mog tena koja je ekvivalentna boji kreča, odnosno imam sasvim dobru kamuflažu kad hodam uz bijele fasade... Mimikrija u akciji! :)

Nažalost, sve je manje fasada koje su bijele boje... Nemam ništa protiv roze i žute boje, ali one mi simpatično djeluju na obiteljskim kućama. Na starim zagrebačkim zgradama, ma koliko one bile obnovljene, nikako mi ne pristaju te dječje boje… I dalje navijam za bijelu!
Ionako će već sutra biti zašarane grafitima…

Jer ja sam jednostavna djevojka… moj dress code je uglavnom crno sa zelenkastim, crvenim ili smeđim. Ne radi se tu o nekoj sekti, već sam totalno loša u odabiru i slaganju boja, pa nema smisla da hodam okolo u bojama južnoameričke džungle. A budući da sam toliko blijeda, sve one pastelne boje koje su se nosile daju mom tenu jednu prozirnost čovječje ribice ili kakve tarantele (to su oni mali prozirni gušteri koji hodaju po fasadama kuća na moru i klopaju leptiriće i mušice i što mene najviše veseli: komarice!).

A primijetila sam da se ove sezone nosi gipsy look. Sad bi se kao sve djevojke trebale ubaciti u široke dugačke suknje i kojekakve lepršave tunikice i tko zna u šta još... Nemam ništa niti protiv toga, jer zaista sam vidjela dosta djevojaka koje su to sve znale iskombinirati (nabacati na sebe) i ne djeluju mi kao Esmeralda iz Zvonar crkve Notre Dame.
Ja u širokim suknjama izgledam kao čobanka. A sve one šljokice i kamenčići me podsjećaju na dukate na narodnim nošnjama i nikako ih ne mogu probaviti...

Kako je bio zaista prekrasan dan, malo sam se prošetala po gradu i krenula u window-shopping. Jer bi si rado ubola kakve japankice ili štogod.
Ali mi smo i dalje jako ograničena zemlja, sa jako ograničenim ljudima koji izgleda svi nabavljaju kod istog ograničenog talijana.
Ne tražim puno. Samo da nam izlozi ne izgledaju potpuno jednaki sa istom robom na policama, koja je još k tome šrot. Ja ne želim japanke ili natikače sa šljokicama. Ja ne želim obuću all wrapped in plastic i ne želim da bude narančasta ili zelena.
I ne želim velikog leptira ili ružu nasred noge, niti bilo kakvo voće.
I ne želim potplate dovoljno visoke da mogu prati prozore na Zagrepčanki.

A najgore je kad pronađem ono što želim: dakle potplat sa dva remena koja se spajaju između nožnog palca i kažiprsta u crnoj boji, bez ikakvih kerefeka.
A košta više od 500 kn.
Zašto bi gore opisana kombinacija koštala 500 kn? Ni meni to nije jasno... Pretpostavljam da se jednostavnost počela ljudima naplaćivati kao da je ekskluziva...

Tako da ništa od novih japankica... Čak i da imam tu lovu, ne bi je dala iz inata.
Jer iako mi se čini da sam jako zakomplicirala, ja sam jednostavna djevojka...

Eto, da ne bi žuto mislila kako spremam teroristički napad na Cibonin toranj ili Zagrepčanku, odlučila sam vam napisati jedan recept. Unaprijed vas upozoravam da sam možda teroristica, a možda i nisam! Možda je moj cilj potrovati sve dobre duše sa naoko simpatičnim receptom... To jednostavno nikako ne možete znati! I zahvalite žuto na stvaranju paranoje! ;)
Ako ste spremni povjerovati žuto, te ako ste skloni vjerovati kojekakvim zavjerama, nikako nemojte isprobati slijedeću salatu.

Daklem, da prijeđemo na Couscous. Za one koji ne znaju, Couscous je glavna namirnica u zemljama sjeverne Afrike. A budući mi Hrvati padamo na kojekakva sranja iz drugih krajeva Svijeta jer vjerujemo da se čak i u Africi bolje jede nego kod nas (koja ironija!), donijeli smo tu delikatesu i u ove prostore i nabili joj cijenu kao da se u najmanju ruku radi o nekoj biljčici koja raste samo na 2 kvadratna metra u jednoj tropskoj džungli, a na sve to cvjeta i raste jednom u 10 godina!
A (opet, koje li ironije!) radi se o proizvodu koji se dobiva iz (zamislite!) tvrde pšenice (!!!). No, može se proizvoditi i iz kukuruza ili sijerka.

Digresija: da ne bi puno razbijali glavu o tome da li Hero sere, Hero je položila ispit Kemija i tehnologija žitarica na kojem je naučila nešto i o ovom uzvišenom proizvodu. Nije neka referenca, ali eto...

Ajmo dalje.

Ako vam se ne čita o samoj tehnologiji proizvodnje, slobodno preskočite ovaj odlomak.
Tvrdu pšenicu karakterizira visoki udio kvalitetnih proteina za izradu mlinskih i pekarskih proizvoda. Pšenica se melje do određene veličine čestica (veličine čestica griza) i miješa se s vodom, što uzrokuje aglomeraciju (sljepljivanje) čestica griza koje se tada mogu fino oblikovati. Tako oblikovane čestice se pare i suše, te se razvrstavaju po veličini. Sušenje je ovdje naročito bitna operacija, jer omogućava dugotrajno skladištenje i produžuje trajnost proizvoda.

Evo, ovo je bilo malo o samoj tehnologiji. A sad priča o salati i obećani recept.

Danas sam bila kod sestrične na ručku. Dogovorile smo se da ja dođem do nje i da zajedno složimo kakvu finu njupicu. Ona je vegetarijanka, tako da sam se kod nje uvijek naviknula probati nešto novo od zelenjave i zrnja. Ovaj put je to bio Couscous.
Ovaj recept je stvarno piece of cake!
Treba vam (za 4 osobe):
Couscous, 250 g
rajčica, komad 1
obična sirova paprika, komad 1
(ne kiseli) krastavac, komad 1
(ne kiselo) zelje, četvrt glavice
luk, pola glavice
limun, komad 1 ili ocat (balsamico), žličice komada 4
ulje (kakvo god imate), žličice komada 4
sol (prema želji i potrebi), mi smo stavile 2 žličice
voda, 300 mL

Svo povrće sitno nasjeckati i izmiješati u zdjeli, dodati Couscous, promiješati, dodati sol, ulje i limun ili ocat, zaliti vodom, promiješati i staviti u frižider na 45 minuta! Papati hladno!

A vi mislili da je neka velika nauka, ha? ;)

Naravno, sebi sam napravila i meseko uz to, jer ja sam mesopapač i toga se nebum odrekla, ali kao prilog, Couscous je zakon!

A vi si mislite hoćete li probati ili ne. Jer, tko zna...

Prvo da se pohvalim: DIPLOMIRALA SAM! S odličnim, naravno... :)

Ja sam velika paničarka. I sklona sam smisliti scenarije takvih mračnih zapleta da bi se i Spielbergu digla kosa na glavi. Tako sam i za ovu prigodu smislila na tisuće apokaliptičnih scenarija, da se (kao) pripremim ako nešto pođe po zlu. Jednostavno si ne mogu pomoći, ja sam jedna od onih: „A što ako...“

Tako sam jučer ujutro dan započela sa: „A što ako mi neki od profesora postavi pitanje koje je bilo namijenjeno mom kolegi što odgovara prije mene...?“, ili: „A što ako se smrznem i počnem hiperventilirati i roknem u nesvijest onako sređena, pa svima otkrijem boju svojih gaćica...?“

A da ne govorimo o mojoj fobiji od public speaking, bez obzira što sam se pokazala na seminaru iz engleskog da mi zapravo ide jako dobro! Osim hiperventiliranja, naravno... i zelene boje lica... i oduzetosti nogu... i pucanja adrenalina...

To je bilo ujutro.
A kad sam došla na faks, tako sam se opustila kao da mi je netko pustio Valium kroz vene... I bilo mi je svejedno... Totalno...

Jer oslobađanjem endorfina mozak se smirio dovoljno da složi jednu (u tom trenutku) jaaaako mudru misao: nitko neće znati da si zeznula ili da nešto nisi rekla, jer kao prvo samo ti znaš kako prezentacija zapravo mora ići, a kao drugo tko ih šiša, debele ocufane starčeke...

A ispalo je da su debeli ocufani starčeki super i da su toliko dobro uigrani, da mi je u jednom trenutku nakon što sam sve izbrbljala u jednom dahu i nakon što su mi zahvalili na izlaganju, pa mi najavili pitanja, došlo da ih sve tamo zagrlim i izljubim.
Ah, kako sam emotivna... :)

I kad su mi rekli da sam diplomirala s odličnim i da sam stekla zvanje dipl. ing. skoro pa im nisam rekla: „Joj, kak ste mi slatkički...“. Ali nisam, hvala Bogu. Nekako sam se uspjela suzdržati...
Nego, ima li gdje za kupiti koncentrirane endorfine, onak, za po doma? ;)

Budući da smo frend i ja slavili zajedno, došla je hrpa ljudi koju ja ne bi ni u malarijskom bunilu pozvala, no ispalo je sasvim dobro.
Pijanku vam neću opisivati... odnosno, opisala bih vam je da je se sjećam...
Ovako mogu samo reći da se puno popilo.

A kako se osjećam danas? Svi me to pitaju...
Ne osjećam se više studenticom, a nisam još ni zaposlena...
Mislim da se osjećam pomalo šugavo, u nedostatku bolje riječi...

Imam par stvari za reći budućim diplomanticama:
1. obujte si iznošene cipele, jer zadnje što vam u tom trenutku treba su krvave i žuljave noge
2. ako ste izabrale suknju, uvjerite se da je to suknja u kojoj se možete kretati, sjesti i jesti (vidi rima! ;))
3. ako su vam gospoda Roditelji cmizdravi, svakako ponesite dovoljno maramica

Vrijeme u mojoj glavi je i dalje maglovito i pripito... Javim vam se kad mi osvane Sunce!
Volim vas sve! :)

Sutra imam obranu diplomskog.

A meni je samo na pameti da li ću uspjeti stati u suknju što sam ju izabrala za to prije mjesec dana...

Žao mi je što vam nisam odgovarala na postove zadnjih nekoliko dana, ali nadoknadit ću vam to...
I vraćam se sa friškom pričom s obrane! I ponekom smiješnom situacijom koje (sigurna sam) neće nedostajati...

Volim vas sve, zadnji dan kao studentica!
Pusa svima!

Cijelo vrijeme sam mislila da ću, nakon što riješim taj zadnji ispit, imati vremenaaaa... A kad ono - nema šanse! U ovih zadnjih tjedan dana sam na faksu više nego što sam bila u cijelom 9. semestru! Svaki dan nešto: otići kod mentora da se dogovorimo za pitanje (i čekati ga po par sati), napisati prezentaciju (ajde, to već nije problem), skupljati lovu za poklon ovom frendu s kojim ću proslavljati (čitaj: pohvatati sve zainteresirane i izmusti im zadnje kunice i pobjeći dok nisu počeli plakati)... Nikad kraja! Nevjerojatno je kako je moguće isplanirati cijeli dan, a dovoljno je samo recimo da netko ne dođe na vrijeme, pa da mi cijeli plan padne u vodu... A, naravno, takve stvari su neizbježne...

No, da... Kako je tjedan odmicao, tako sam već sva postala luda i uzela sam si dan odmora. Samo za sebe... I Miceka, naravno...

A onda sam nabasala na folder „Filmovi“ i našla crtić koji mi je Micek nasnimio, a ja, eto, zaboravila...
Ja volim crtiće. I dugometražne i kratke. Po tom pitanju, nisam nimalo odrasla... Još uvijek se sjećam gotovo svih prizora iz Čudesne šume. Od one vrane koja leti kroz šumu i viče „Uuuuuuuuuužas... uuuuuuuuuužas!“ i „Ooooooooooooprez... oooooooprez“ do Kaktus Cara. :)
Svi ovi crtići od Pixara su me, naravno oduševili, ali više zbog priče i likova, nego zbog animacije. Jednostavno su mi ti računalno animirani monstrumi i životinje nekako tvrdi i grubi (u nedostatku boljih izraza). Tekstura i boje, a da ne govorim o efektima su dakako spektakularni i zaista cijenim ljude koji se time bave, ali fali mi ono nešto što su Disney-jevi crtići klasične animacije uvijek posjedovali...

I tako sam nabasala na Tarzana.
Sama po sebi, priča i nije nešto (ipak smo navinuli na kojekakve Shrekove, Monsters Inc. i Lilo & Stich..., a gledala sam i Keana - SF crtić francuske produkcije, dobar iako malo naporan u nekim dijelovima), ali je, zapravo, pravo osvježenje nakon svih tih monstruma i svemiraca. OK, krzno im možda ne leprša na vjetru i ne vidi se svaka dlačica posebno, ali likovi su nekako topli i meni bliskiji.
Ako ga još niste pogledali, neću vam pričati o samom filmu, ali ne mogu a da ne stavim nekoliko screenshot-ova. :)


Dakle, ovo vam je mali Tarzan! Jako simpatično prikazan sa tim veeeeelikim očima...


A ovo su mu najbolji prijatelji: Terk (luda gorilica sa nepogrešivim naglaskom iz New York-a) i Tantor (malo blesava slonica).


Kao i u svakom crtiću, malo smiješnih likova: Uto i Kago - dva pomalo glupa majmuna, ali smiješnaaaaaaaaaaaa...


I za kraj Zugor kojem je by the way glas posudio stand up comedian George Carlin (my personal favorite!), smiješan stari čangrizavac.

Nisam vam previše otkrila, samo likove! I zato, ako volite crtiće, pogledajte Tarzana... Toplo preporučam!
;)

„Zdravlje je još uvijek u našoj civilizaciji odricanje i žrtva, a lijek, da bi bio djelotvoran, mora biti gorak. Mislim da ne bi trebalo mirno pristajati na takve gorke lijekove. A kolesterol, ma kako štetan bio, još uvijek manje šteti od masovne histerije koja se stvara njegovim progonom iz naših života. Kolesterol truje žile. Masovna histerija truje pak sve aspekte života.“

A šta ću... Upalo mi u oči, pa sam morala prepisati! Nadam se da mi Zoran Ferić neće ući u trag... :)

Sviđaju mi se trbušasti muškarci... Nemojte misliti da sam luda, ne radi se o trbušinama, već o škembicama. Znate one mekane male i one ne baš više tako male, ali zaista zavidno mekane škembice... Na koje možete spustiti glavu bez straha da ćete se nabiti na kakvu stršeću kost (sram vas bilo, to nije kost! :)). I one koje vas nježno uspavljuju dok ležite na njemu... ljuljuškajući se njegovim smijehom, govorom, pa čak i dahom.

Sve mi se čini da će biti sve manje takvih muškaraca - neobuzdanih, divnih muškaraca sa mekanim i slobodnim trbuščićima...
Jer, ispada da, ako nisi izdefiniran, nećeš još dugo. I ako voliš papati svašta, nećeš još dugo. I ako ne ideš na kojekakve treninge, nećeš još dugo. A da ne govorimo da se, naravno, stvari mijenjaju, kako i u ženskoj fizičkoj modi, tako i kod muškaraca. Izgleda da je za sljedećih 10 godina predviđeno da muškarci moraju biti žilavi, mršavi i koščati. Prednost ovdje imaju genetski predisponirani žilavci, spremni za osvajanje svijeta i svih ekstremnih sportova known to man...

E, pa ja volim škembice. :P
Pa bile one na alpinisti ili kompjuterašu! Uopće me ne zanima - samo da ju ima! :)

Oduvijek sam vjerovala da postoji razlika između „zimske“ i „ljetne“ djece. Ljudi koje sam upoznavala koji su rođeni u proljeće ili ljeto, meni su bili strašno simpatični i dragi i nosili su jednu dozu Sunca u sebi, a jesenske ili zimske ljude sam doživljavala kao pomalo mistične, ali jednostavne i strašno šarmantne. Prije sam to pripisivala horoskopskom znaku, a kao i svim teenagericama, bilo mi je važno znati tko je koji horoskopski znak pa sam po tome i ocjenjivala ljude na one znakove s kojima se slažem i one s kojima ne. Ako je tko iskakao iz skupine, to sam pripisivala njegovom podznaku. I to me dosta dugo držalo, no nisam bila jedna od onih koja je upoznavajući se sa novom osobom prvo pitala: „E, a koji si znak?“. Ali uvijek sam ga saznala, na ovaj ili onaj način... i uredno sam ih kategorizirala, prije nego sam ih upoznala.

I onda sam upoznala Miceka, a Micek je škorpion. I kaj sad?
Uvijek sam za škorpione mislila da su mračnjaci, teški egoisti, egzibicionisti i da ne jebu živu silu (govorim za škorpione, škorpionke su već drugi par rukava...). I, naravno, da ja nikako ne mogu biti s jednim škorpionom. A vidi me sad... gotovo desetljeće kasnije, ja tog istog škorpiona obožavam, cijenim i čuvam kao oko u glavi. Jer je neponovljiv! I jer je moj osobni škorpionček, šta god to značilo...
Tko zna da li bi se tako dobro slagala s jednim bikom, na primjer... ;)

Pa sam, čitajući neke komentare, shvatila da su meni najdraži muški blogeri upravo škorpioni! Pa sad vi meni objasnite to! Što to ima u njima, a da se ne može objasniti horoskopskim znakom...? Nije to slučajnost, tako mi svega!

Onda sam malo proanalizirala svoju obitelj: gospoda Roditelji - rakovi, gospoda Praroditelji - škorpioni, sestrične - škorpionka i račica... Baš smo zanimljiva obitelj! Trebalo bi to malo staviti pod nos onim astrolozima, pa da vidimo što bi otkrili...
Budući da sam većim dijelom egzaktna cura, meni ovo jedino govori da su nam se preci voljeli stisnuti jedan kraj drugoga u dugim hladnim noćima u rujnu (za rakove) i u siječnju ili veljači (za škorpione). Apsolutno mi ništa drugo ne pada na pamet...
S druge strane, baš u obitelji vidim razliku između „ljetne“ i „zimske“ djece...

Ovo me je strefilo nakon što sam jučer imala ogromnu potrebu negdje pripadati jer sam trenutno ni vrit, ni mimo. Pa sam se utješila sa spoznajom da ipak negdje pripadam, ako nigdje drugdje: svom horoskopskom znaku!

Vidi se da sam još uvijek neodlučna, jel da? ;) A što mogu kad mi to stoji u znaku...

Evo, da odmah riješimo pitanje ispita: RASTURILA SAM GA! :)

A sad malo o događajima koji su prethodili tom spektakularnom događaju...
Jučer sam cijeli dan bila u panici. Sve mi se pomiješalo! I proračuni kvasca za zamjes kruha i maseni udjeli pojedinih aminokiselina (još uvijek mi nije jasan sadizam nekih profesora u vezi sa učenjem stvari koje se nalaze u svakom iole stručnom priručniku koje se mogu, bude li potrebe, potražiti u istom) i konstrukcijska rješenja krušne peći... Bila sam luuuuuda! Već sam se vidjela kako si guram glavu u tu istu peć dok istovremeno provodim organoleptičko ispitivanje kvalitete krafni!
Pa sam došla do zaključka da sam ja jedna glupa kokoš... I koji me vrag tjerao da upišem žitarice, jadna li mi gospođa Majka... Kuku lele i sve ostalo!
I tako cijeli dan...
Navila sam si sat za 5.30, da (kao) stignem ponoviti još neke stvari... Yeah, right! Već sam opisala način na koji se budim, tako da vam je sve jasno: ustala sam se tek oko 6.00...

Dogovor je bio za 8.30. Ona je došla u 8.45, nije me ni pogledala, već je samo odjurila u svoju kancelariju. Potražila sam ju nakon 10 minuta, ali bila je na telefonu. Mahnula sam joj rukom da zna da sam tu i otišla van da joj ne smetam.
I čekam ja nju, kad skužim da se stepenicama penje tko li drugi nego Željko Mavrović!
Sad jedna mala digresija: Željka sam vidjela par puta nakon što se počeo hraniti kao ptičica i svaki put mi je sve tanji i tanji. Što se dogodilo tom čovjeku? Ovaj put sam ga uspjela prepoznati samo po frizuri (i dalje irokezica)... Žalosno...

E sad sam već počela psovati u sebi, jer znam da je došao ovoj mojoj profesorici (nešto u vezi onih sranja kaj prodaje pod hranu za koje traži certifikat, a da bi to dobio, proizvodi mu moraju proći određena ispitivanja i zadovoljiti na njima), a svaki put kad on dođe, babe na Zavodu pomahnitaju kao da im se ukazala Gospina slika na plutenom panou!
Tad mi se prvi put obratila: „Možeš pričekati još malo, molim te?“
„Naravno da ću pričekati (PAS MATER!), nije mi problem (PAS MATER!)...“

Nakon kakvih 45 minuta hihotanja iza vrata kasnije, izlazi on, ali izlazi i ona! Ja sam već vidljivo bijesna, ali ona sad mora ići na nekakvu sjednicu i doći će oko podneva...
PAS MATER! Ajde, čekala sam do 12.00 da bi ju uhvatila na hodniku i lijepo zamolila da bi bilo jakosuperkrasnodivno kad bi me SAD pitala.

Moje višemjesečno učenje i jučerašnja histerija svela se samo na 5 minuta odgovaranja... Ironija je u tome što sam radila diplomski vezano za njen kolegij, pa me je pitala samo o rezultatima mog diplomskog i kako se uklapaju u Pravilnik.

???

A aminokiselinski sastav? A konstrukcijska rješenja krušne peći? A kemijski sastav perikarpa i nutritivna vrijednost proteina posija? Šta ću sad sa svim tim podacima u glavi?

A konačno, ŠTO SAM SAD? Kad sam dala sve ispite, a nisam još diplomirala? Dajte neke prijedloge ljudi, osjećam se tako prazno...

P.S. Žao mi je da ste ovako dugo čekali... Malo sam slavila... ;)

Znam da naslov malo zvuči kao da se u kina vraća neki blockbuster, ali niste vi te sreće! :)
Danas sam napokon uhvatila profesoricu kod koje moram (konačno) položiti taj prokleti zadnji ispit i dogovorila sam se za ponedjeljak. Tako da vas ovim putem izvještavam da me neće biti do ponedjeljka. Jer sam štreberica i ponavljam gradivo. :P
Naravno, i dalje ću vam ostavljati obscene komentare na vaše tekstove (nekima i po dva do četiri puta), ali mislim da će moj blog morati malo pričekati.

Za sve koje zanima: ispit je iz kolegija Kemija i tehnologija žitarica, a ima ga, naravno, pun k. Ako želite saznati nešto o neškrobnim polisaharidima pšeničnog zrna, kemijskom sastavu perikarpa pšenice, količini beta-amilaze u brašnu (i zašto je pobogu ima toliko puno) ili reološkim svojstvima kukuruznog brašna, slobodno mi javite, pa ću vam rado prepisati koji odlomak iz skripte. NOT! :)

Do tad vas čitam i pozdravljam!