Da sam mogla, danas bi prespavala cijeli dan, baš kao i ova mala maca na slici...
Čim sam otvorila oči, bilo mi je jasno da ću se danas ili istopiti ili ojačati! Soba mi gleda na istok, a u Zagrebu je već u 6.15 bilo nesnosno vruće. Probudila sam se sva u znoju, a nekako sam slično zamišljala i ostatak dana - znojno. Tako je i bilo.

Počelo je u busu. Čim su se otvorila vrata busa, već sam izgarala, a čovjek do mene je neobjašnjivo vonjao, iako je bilo 8 sati ujutro (pa zar se ti ljudi nikada ne peru???). Bus je, naravno, bio krcat. A primijetila sam i par majki sa dječicom cca 3 godine kako su ponosno zauzele dva sjedala: jedno za sebe, a jedno za dijete koje su mogle uredno staviti na koljena. Nije meni bilo do sjedenja, nego sam uočila i par postarijih ljudi koji su jedva održavali ravnotežu u onoj gužvi. Mrzim buseve i tramvaje po ljeti!

Nekako sam se dogegala do faksa sa bočicom mineralne u ruci koju sam iskapila već u prvih 10 minuta, malo bolje volje jer u Zavodu imaju klimu (jeeeeee... :)). Usprkos klimi, neopisivo sam se znojila (ja stvarno ne znam šta je s tim mojim žlijezdama...), ali uspjela sam srediti sve kopije diplomskog, posložiti ih i pregledati još par puta (jesam, picajzla sam!).

Knjigovežnicu pokraj bivše američke ambasade preporučila mi je sestrična (Hvala M.!), a jedan uvez je 45 kn. Zaista povoljno, obzirom da sam se naslušala kukanja o uvezima od po 80 kn koji su se raspadali već nakon tjedan dana. Tako se radi! Staviš manju cijenu, a radiš kvalitetno i nesebično i sooner or later ćeš imati zadovoljne kupce koji će te preporučati okolo. A ima nešto i u tome što već godinama rade uveze za moj faks, pa imaju već gotove one metalne thingies koji se utiskuju u uvez, tako da im je i vrijeme potrošeno na izradu uveza kratko i stignu obaviti više posla. Osjećala sam se naprosto oslobođeno nakon što sam izračunala da će me uvez koštati samo 225 kn (ove moje babe s faksa su plaćale po 400) i da će već sutra biti gotovo! :)
I više me nije smetao znoj. A zaista sam se dobro orosila... ;)

Ostatak dana sam provela baš kao i maca na slici...

Gospođu Majku već neko vrijeme ćopava upala onog divnog živca što vas boli prek guzice do pete i direkt u mozak, a popularno se naziva išijas. I, sirota, ne može već par dana niti sjesti kako treba. O ustajanju da vam i ne pričam. Gospođa Majka je inače jedna elokventna osoba, ali u ovo slučaju rječnik joj se sastoji većinom od puf, pant, jooooj, uffffffffffffff i sličnih alanfordovskih uzdaha.
Ona vam je, dragi moji, sva sjebana.
Prije kakvih 15 godina, gospođa Majka je odlučila naučiti skijati. I tako smo se zaputili na Roglu (omiljeno odredište tih godina) i uredno je položila školu skijanja, u kojoj se čak uspjela spustiti niz crveni spust i ostati živa. Sljedeće godine je (kao) znala skijati, pa se uputila sama odmah na crveni spust. I slomila nogu. I od onda se nemre čučnuti. Ali, kao, to je sportska ozljeda, pa je jaaaako ponosna na nju.
Dok je bila mlada, nije se obazirala na pravilno držanje, pa sad ima grbu. I boli ju. I koče joj se prsti.
Naravno, kroz godine je nabacila i pokoju (!) kilu, tako da je sad sirotom koljenu i nesretnoj grbi jaaaako teško nositi te gabarite.
Tu, u priču, naravno, ulaze i kukovi. Budući se gospođa Majka ne bavi apsolutno ni sa čim, a kile čine svoje, bole ju i kukovi! Pa si po noći pofutra guzu (pazi: guzu!) i koljena s jastučićima. Pa izgleda kao ofucana trudna gejša u prevelikom kimonu.
I na kraju: išijas!
(Digresija: za potrebe teksta neke su stvari preuveličane... osim gabarita, naravno :))

Vidjevši da bi se i meni mogla dogoditi slična situacija, svečano obećajem:
1. Da ću se početi baviti kakvim sportom, sa ciljem održavanja linije i ostvarivanja kakve-takve kondicije.
2. Da ću se pravilnije držati, makar mi sve kosti popucale.
3. Da ću otići ortopedu, ginekologu i alergologu čim diplomiram, pa nek se vesele.
4. Da ću razgibavati kukove svaki dan (ovo će posebno razveseliti Miceka).

Za početak je i ovo dovoljno. A kasnije ćemo vidjeti...

Jer nekako mi se čini da Micek često zabrinuto promatra moju gospođu Majku. I najvjerojatnije si misli: „Pa, pobogu, neće valjda biti takva!“ ili „Zaboga, šta je ovo?“ ili „A lijepo su mi govorili: kakva majka, takva kći...“

P.S. Navedene defekte gospođe Majke smijem spominjati SAMO JA (kao što SAMO ONA meni smije reći: kozo glupa), a ako nekoga uhvatim da okolo priča kako ima jedna baba sa grbom i išijasom, morat će se obračunati sa mnom. A ja grizem.

Ne volim kad se nađem u situaciji da mi drugi rade paniku.
Budući da sam predala diplomski na pregled Odboru za diplomske i oni su mi ga vratili sa nekim zaista minornim promjenama, očekivala sam da mi mentor neće raditi probleme. Dva mjeseca je imao da mi sugerira što i kako bi on htio da napišem, a udostojao se samo pogledati sadržaj i reći da je to ok, te da se ne trebam ništa brinuti, jer ima dosta vremena. Nakon što je stvar odobrena od Odbora za diplomske, kopirala sam po primjerak za članove komisije budući da su oni sljedeći koji se mogu sjetiti da bi trebala nešto izmijeniti ili dodati. To je, naravno, sve pro forma i nije trebalo biti problema. I nije bio problem, jer su mi preostala dva člana uredno pregledali diplomski i potpisali formulare (jebem ti birokraciju!), ali ne i moj mentor! Već se on sjetio, sad, kad je sve trebalo biti gotovo, da bi baš mogla staviti još tu ovo, promijeniti ono, a kad već to radim, mogla bi malo i dubiti na glavi za njegovo veselje! I po mogućnosti pjevati kakvu veselu pjesmicu, dok se tapšem po glavi i gledam u križ!

A 15. 6. imam obranu. I moram još dati zadnji ispit. I moram napisati prezentaciju i srediti ju u PowerPointu. I moram još i naći neku knjigovežnicu koja je malo jeftinija (moram uvezati 5 primjeraka!!!). I moram još naći cugu i hranu za guzonje s faksa koji su navikli da se poslije obrane dobro najedu u nekom od labosa (jer, naime, na našem faksu je tradicija da se posije obrane, jelte, napravi zakuska za profesore i kolege, a to su vjerojatno izmislili neki fini studenti kojima je bilo jako važno da profesorima ostanu u lijepom sjećanju – ulizice proklete, fuj!)...
I za sve to sam si bila ostavila dovoljno vremena, vjerujući da stvari koje su pro forma upravo to i jesu: pro forma!!! Kako li sam samo glupa i naivna...! Izgleda da me treba par puta dobro mlatnuti nekim teškim i tupim predmetom (veslo ili kakva letva will do) da se malo opametim.
I serem ti se ja na profesore i njihove debele guzice kojima tvoj diplomski nije važan. MENI JE VAŽAN, ČOVJEČE! Ako si mi već odlučio biti mentor, koji me kurac, sad na kraju, zajebavaš i radiš mi nepotrebnu paniku?!? Kao da nemam dovoljno posla i bez tebe...! Ali bitno je, da kad sve bude gotovo, da će se dobro napiti i najesti... Dabogda vam maslina zapela u grlu...!

Anyway, sad kad sam se malo smirila... Ja dobro znam da je stres nekima svakodnevnica na poslu, a znam da me čekaju i gore stvari od toga. Ali malo ljudskosti u ovoj priči i u ovim trenucima mog života, ne bi mi bilo naodmet.

A gospodin mentor je otišao na produljeni vikend plus kaj si je uplatio neki odmorić, pa ga neće biti do 2 dana prije obrane. A nakon obrane odmah ide na neku konferenciju u Kinu. Pa, hvala vam lijepo, gospodine mentore, što ste uopće našli vremena za svoju diplomanticu...
Vidi se da svoj posao radite ozbiljno i profesionalno...

Ćopila me neka nostalgija. Vjerojatno kao asocijacija na neku glupost.
Krenulo je sa Kulušićem. Kako se ja sjećam, Zagreb je 90-tih bio u najvećoj mjeri rock grad. Plus punkeri i metalci, naravno.

Sjećam se da je za izlazak bilo dosta 10 kn ili neku protuvrijednost neke izmišljene valute. 5,5 kn za pljuge, a ostatak za zajedničko vino, pa na Tomislavac ili u neki parkić. Svaki petak: Kulušić. Za upad nam nisu trebale pare, pa bile smo cure, a nekako smo skupili lovu za frajere iz društva.
Kaj bi danas ijedna teenagerica izašla van s 10 kn? Pa, možda i bi, budući da znaju da će im neki balavac platiti piće u nekom od hoh i nobl birceva u gradu. Koje sranje...

Onda sam se sjetila kako smo se odijevale... Sve ono nešto visi sastrane, Marte na nogama, obavezno neka štrikana torba koja visi do koljena, komandosica... jebo te, pa bili smo zaista pravi freak show! Ali samo bar bile jeftine za održavanje roditeljima: Marte su i onako najbolje izgledale kad su bile par godina nošene, tako da obuću nije bilo potrebno mijenjati gotovo svake godine, a neke od nas (koji freakovi!) nosili smo Marte i na plažu (!!!).
A gle sad: svaki mjesec neka nova krpica, svake sezone nove sandalice, te roza je „in“, te zelena je „in“... A o dizajnerima da ne govorim!

Znam, vremena se mijenjaju i promjene se moraju događati, ali meni je i dalje ostalo u sjećanju da ti nije trebala lova da se zabaviš. Sad mi se čini da nema drugog izbora...

Kulušić je već godinama zatvoren za nas rokere...

Ja rijetko kada. I već sam se pomalo zabrinula za svoju malu sivu masu u lubanji. Koliko sam ja shvatila, mozak nikad ne spava, već kontinuirano stvara i uništava veze među neuronima i na taj način povezuje i sprema nove informacije. A to je onda ono što se naziva sanjanjem. Valjda.

Ja nikada nisam „utonula u san“. Moje uspavljivanje se svodi na spuštanje glave na jastuk ili kakvu drugu prihvatljivu površinu i onesvješćivanja. Osvješćivanje ujutro mi predstavlja dosta veliki problem i ne budim se baš lako. I još na sve to, gotovo nikad ne sanjam. Zar to nije grozno? Kad već kenjavim tih 8 sati u komadu, u nesvijesti, zar ne bi bilo u redu da bar povremeno nešto i doživim?

Moj dan počinje otprilike ovako: Zvoni sat. Ja ga odvalim šakom na suprotan kraj sobe. Zvoni alarm na mobitelu. Budući da i u nesvijesti znam da se radi o alarmu na mobitelu, pritisnem bilo koju tipku i okrenem se na drugu stranu. Zvoni prvi podsjetnik koji sam ukucala jučer u mobitel da imam još 15 minuta da se probudim. Ja naravno stisnem „ok“ i zavučem glavu pod poplun. Zvoni drugi podsjetnik da imam još 10 minuta za buđenje. Ni to ne pomaže, jer ja, naime, znam da će zvoniti i onaj treći podsjetnik na koji napokon otvaram krmeljave oči i zaključujem da je vrijeme. E sad. Problem je u tome da se ne sjećam da sam šutnula sat koji siroti leži negdje na podu, a ne sjećam se ni svih onih prijašnjih podsjetnika koji su mi tulili pod glavom. Je li to normalno?

I onda kreće: buljim u strop kao da ga prvi put u životu vidim i tek nakon 10-tak minuta uspijem formirati prvu misao (najčešće: „Joj, što mi se piški!“). Nekako se iskobeljam iz kreveta i teturajući odvalim štok, a sve u namjeri da obavim jednu tako prizemnu, ali dramatičnu potrebu. Moj mozak se u toj fazi još nije probudio, a ako biste me u tom trenutku nešto priupitali, vjerojatno bi dobili vrlo zanimljiv odgovor: „Mrknaluldkn...“ Tek nakon otprilike pola sata do sat vremena, ja mogu posložiti prvu rečenicu za taj dan, a dalje sve funkcionira kako bi trebalo. A navečer se uredno složim na krevetac i roknem u nesvijest.

Dogodilo mi se čak i to da sam zaknjavala sa Micekom uz neku dosadnu seriju na TV da bi se ujutro probudila, ne znajući kako sam se, dovraga presvukla i gdje je, dovraga nestao Micek. Miceka sam, naime ispratila doma uz par lijepih riječi, a presvukla sam se valjda po defaultu. Naravno, ničega se od toga ne sjećam.

A zadnje čega se sjećam da sam sanjala, bilo je prije kakve 2 godine. Dva moja dobra frenda su se skrivala u nekom grmlju udaljeni metar jedan od drugoga i vrebali su se sa (zamislite) onim naočalama za noćno gledanje sa puškama u rukama. What the hell???

I tako iz dana u dan. Pa vi meni recite je li moj mozak on vacation ili sam gadno sjebana, a da ni ne znam. I'm confused...

U Zagrebu je danas napokon osvanulo. I naravno, kao i većina ljudi u gradu, izašla sam malo s mojim Micekom da protegnemo papke, te da se opskrbimo vitaminom D, jer, zaboga, još nam samo fali rahitis na ovo vampirsko bjelilo. Svaki put, kad je tako lijepo vrijeme za šetnju, Micek i ja se volimo prošetati od Britanca do Kvatrića ili poprijeko: Gornji grad do Lisinskog da nam se guzice orose od hodanja, kad već ne prakticiramo nikakve oblike tjelovježbanja (čitaj: gombanja). I naravno, već na početku puta oboružamo se slatkačem ili kakvom drugom poslasticom (ali nevjerojatno je kako se nikad ne sjetimo kupiti vode, pa negdje na pola puta histerično tražimo Konzume i ine prodavaonice koje, kao za vraga, nikada nemaju ohlađene vode, ali su im zato pive hlaaaadneeeeee...).

Danas smo se nabrusili na varijantu cik-cak, pa smo se nekako našli na Cvjetnom trgu i krenuli smo prema Ilici, kako bi u Vinceku kupili ustaljenu nam poslasticu. Vincek je bio prepun, a nije nam se dalo ići do Jurišićeve do slastičarnice Centar (koja mi je by the way i dalje najbolja slastičarnica, a tamo papam slatkače otkad sam naučila hodati) jer smo odlučili ovaj put skrenuti do Frankopanske, pa do HNK.
Lokacija Vinceka je potpuni marketinški pogodak, ali brate, one gužve pred njim su nepodnošljive! Te mala djeca, te penzići, te Micek i ja... svi pušteni s lanca i gledaju kako bi se nagurali ispred drugih, a nitko od nas se ne libi čak ni ugristi da bi došao do svoje droge par sekundi prije ostalih. A onda kad već jednom dođeš na red, shvatiš da još ne znaš što ćeš uzeti, pa si u panici jer one kadice sa slatkačem ne vidiš od hrpetine ljudi koje stoje ispred tebe i mile dječice koje sline po staklu. Ovako nije ni u Maksimiru kad na 1. maj dijele grah jadnim penzićima... A isti je bar besplatan. Ovako se naguravaš i čupaš sa (čini mi se) pristojnim ljudima ovoga grada da bi još i platio. Ali, eto, to je Vincek! Ipak smo uspjeli nekako kupiti slatkače i napokon smo krenuli u zacrtanu šetnjicu.

Slatkač iz Vinceka je ogroman: kuglice su prevelike za moj ukus, a sama tekstura proizvoda (dakle sladoleda) je nekako vodenasta i bljedunjava. Obje karakteristike te tjeraju da taj slatkač koji si kupio za uživanje, pojedeš brzinom svjetlosti. U suprotnom, vaše ruke, hlače i cipele će izgledati kao da ste čistač javnih WC-a. Da i ne govorimo o tome da nećete uspjeti popapati niti trećinu onoga što ste platili, a o uživanju u tom slučaju nema govora. I tako smo Micek i ja Vincekov sladoled uspjeli pojesti tek kod Botaničkog vrta i uopće nismo uživali. Micek se zasrao sa čokoladom. Ja sam se zasrala sa lješnjakom. I sve je otišlo u k.

Jučer mi je frendica primijetila da je naziv HEROINA prilično pretenciozan.
Da bi njoj, a tako i svima vama objasnila o čemu se radi, opisat ću vam trenutak kad me strefilo. Željela sam nick koji je prepoznatljiv. Željela sam nešto što će odgovarati mojoj psihi. E sad. HEROINA u ovom slučaju ne znači junakinja, a HERO ne znači junak.
Sad ste vi ostali bez daha i uzimate Bronhi da izdržite do kraja posta. :)

Da li ste čuli ikad rečenicu: „Daj malo pomakni onu sliku na desno. Malo je NA HERO.“ Da budem iskrena, ne znam da li se to piše odvojeno ili ne, ali ova igra riječi mi se učinila smiješna, tako da sam odlučila uzeti baš taj naziv.
Dakle, heroina je zapravo „cura na hero“ ili auzvinkl-cura, kako vam drago. Zato, draga moja S. naziv uopće nije pretenciozan, već dapače, šaljiv i mudar (zar?).

Eto. Sad ću još samo zasrati sa jednom rečenicom na kraju, a vi je shvatite kako hoćete: „Everyone's a hero!”. ;)

Neki dan sam bila na kavi sa frendom. I krenula je priča o tome kako je biti sam, a biti muško. Prije svega, ja ne znam kako je to biti muško, tako da na tu stavku obično ispustim jedan „Ahhhhhhhh...“ sa slijeganjem ramenima, a kako je biti sam, tu sam još manje doma, jer me prije 9 i pol godina moj Micek zauzdao i otad jašem u paru. Dakle, ja sam zadnja osoba koja vas može saslušati sa razumijevanjem i eventualno vam dati koji savjet. A frend je jako osjetljiv po tom pitanju. Naime, trebao je biti kum svom dosta dobrom prijatelju i sve je bilo dobro dok mu ovaj nije rekao da njegova buduća misli da neće biti lijepo ako se ovaj pojavi bez pratnje i da svakako nekoga nađe. Tu je moj frend popizdio (sasvim opravdano) i rekao da ne misli iznajmljivati neku kurvu samo da bi bio s nekim. Ona se, naravno rasplakala i rekla da on moooooooooraaaaaaa dovesti pratilju, jer kako bi to izgledalo na slikama (???), na što je moj frend rekao samo: „Nađi si novog kuma.“ Iako bih ja imala još par stvari za reći toj ženturači. Anyway, morala sam biti oprezna u razgovoru s njim.

Prvo o čemu sam se naslušala je bilo o tome kako je zajebano tipu od 33 godine naći bilo koga, jer (zaboga) to su 33 godine! Ma daj, ne seri. A mislim si, ako je tvoja majka uspjela naći švalera sa 65, onda ti zaista nemaš beda. Ali, pustim ga, nek se jada, siroče malo. Mislim da godine u toj cijeloj priči uopće nisu bitne.

Onda je počeo o tome kako ima par frendova iz kvarta s kojima svake subote ide na kavu i par frendova sa strane s kojima ide van petkom i subotom i to je to. OK. Pitala sam ga da li uvijek idu na ista mjesta, na što je on odgovorio da da. Meni je nekako logično da su, ako ideš uvijek na ista mjesta sa istim ljudima, šanse da nekoga novoga upoznaš gotovo pa jednake nuli, a to sam mu i rekla.
E sad, njegov odgovor na to je bio: „Pa dobro, a što bi ti meni savjetovala? Da se prikeljim nekoj zgođušnoj ženski u pekari i da joj predložim da podijelimo croissant ujutro?“ Što i nije bila baš tako loša ideja! :)

A nakon toga je počeo o tome kako on sebe smatra veselom i dobrom osobom (pa dobro sad...) i da mu se čini da je uvijek ugodan u društvu (kad mora, inače je pain in the ass...) i da pristojno zarađuje (što jest, jest...) i da se smatra zgodnim muškarcem (!) i da ima stan (u kojem by the way živi sa svojom majkom...) i da on ima mnogo toga za ponuditi.

Ono što sam mu htjela reći, a nisam se usudila, je slijedeće:
Ti si jedna matora raga sa pristojnim poslom, izgledaš kao da te krava žvakala i ispljunula i imaš tik na desnom oku. Ženama si naporan i znaš kenjati satima o stvarima koje nikoga ne zanimaju. Imaš 33 godine i živiš sa majkom koja, za razliku od tebe IMA frajera. Već 7 godina nisi ništa umočio, niti si se uspio dovoljno približiti nekoj da bi probao! Da li dopuštaš da postoji mogućnost da je PROBLEM U TEBI?

Ali to mu nisam rekla. Rekla sam mu samo: „Gle, ti si jedan dobar i pametan muškarac. Samo si u ovom trenutku u životu malo u pauzi za ručak.“

Moji gospoda Roditelji su davne '85 kupili divne bijele ormare za novi stan u koji smo se te godine i uselili. Prateći modne trendove i želeći biti ipak malo drugačiji od drugih, odlučili su se baš na te ormare, iako je u to vrijeme u većini obitelji bio običaj kupovati one „divne“ ormare boje imitacije panja nekog velebnog hrasta koji je par godina bio izložen elementima i tako poprimio boju koja se zaista može opisati samo rječju TAMNO. I tako su moji gospoda Roditelji ispali veoma „in“ i cool. Ormari su bili kao da su izrađeni po mjeri za naš uski i dugačak hodnik, a bijela boja je tu dužinu hodnika ipak učinila malo svjetlijom (prije je taj hodnik podsjećao na scenu iz „Alien: 8. putnik“).

19 (ajde da ne cjepidlačimo: 20-tak) godina kasnije, ti ormari i dalje otužno stoje u hodniku i zaista se dobro drže za 20 godina staru ivericu, a stil, odnosno sama bijela boja je gotovo bezvremenska, tako da ti siroti ormari i dalje izgledaju prilično „in“.

Ali.
Jebem ti ja i moju gospodu Roditelje i bijele ormare i hodnik! Da li vi znate na kojoj boji se sve, ali ama baš sve vidi? Pa na BIJELOJ, naravno! A da li vi znate koliko puta u godini dana vi otvorite taj jebeni ormar i ponovo ga zatvorite, ostavljajući svoje masne i giljave otiske? Svaki dan po barem 2 puta! I šta to čini BIJELOM ormaru? Čini ga masnim i giljavim, a u najboljem slučaju mu daje određeni beige štih (što i nije tako loše, ako se postigne jednolična zmazanost, ali to je, kako i sami znate, jako teško) na onim najvidljivijim mjestima.
OK. Ja te ormare čistim jednom godišnje, tako da ne bi trebali biti baš tako odvratni, ali, dragi moji, prevarili ste se! Meni to nije jasno: pa mi smo čisti ljudi, peremo se svaki dan (neki i po više puta), peremo ruke, zube, noge... a u stanju smo samim svojim postojanjem zasvinjiti sve čega se dotaknemo. Grozno!

Opet sam se oboružala sa svim i svačim, uvjerena da je to samo nakupljena prašina, da bi nakon par zamaha s mokrom krpom uvidjela da tako neće ići. Imam par sitnica koje želim podijeliti s vama:
Ad 1. Zaboravite mokru krpu i vodu, jer ćete nakon par pokušaja uvidjeti da se ta krpa mora s vremena na vrijeme i proprati, a onda ćete shvatiti da te ljestve na kojima stojite i nisu tako stabilne, te da ste ipak prestari za ta sranja penjanja i spuštanja po fucking lojtrama i da to više ne možete podnositi sa smiješkom i uvjerenjem da ćete izgubiti pokoju kilu i napokon učvrstiti te guzne mišiće.
Ad 2. U prvom mahu se oboružajte sa tonom papira u roli da vam se ne bi dogodilo da morate posezati za novom rolom dok vam se sredstvo za čišćenje prijeti da će pokapati lakirani parket.
Ad 3. Toplo preporučam Mr. Muscolo Glass & Surface, a u nedostatku ovog sredstva, masne mrlje se odlično skidaju sa Mr. Proper Super Spray, iako vas u ovom slučaju upozoravam da izvučete iz podruma gas-masku od dide iz '45 i da se ne nadate da ćete za koju godinu imati dijete. Ženama kojima je podvezivanje jajnika preskupo (i muškima kojima je sterilizacija grozna, a imaju doma rospiju koja zahtijeva taj korak) od srca preporučam gore navedeni Mr. Proper.

I naravno, dok sam prala ormare, u oči mi je upala boja štokova. Trebala je biti bijela, ali ovo što sam ugledala me prilično zastrašilo. Tako da štokove ostavljam za sutra.
A naši hrabri bijeli ormari se opet bijele kao nekad. :)

Nakon 2 mjeseca rada, mjesec dana piskaranja i par tjedana ganjanja mentora, predala sam diplomski na pregled Odboru za diplomske radove na faksu. Ha! :)
Krenimo redom.
Prije svega, bila sam budala što sam se dala nagovoriti da diplomski radim na baš jednom particular zavodu sa frendom koji conveniently radi upravo tamo kao tehničar, a i on je pri kraju sa studijem, pa kao ono ajmo mi to zajedno napraviti, bit će nam lakše. Aha (vikne ona ironično)! Figa, lakat, mošsimislit. Naime, upravo ta činjenica da, kao radimo zajedno, mi je odmogla za bar mjesec dana posla. Kao, super nam je, radimo iste stvari, samo sa različitim uzorcima, ti uskočiš kad ja ne bum mogao, a ja onda kad ti ne buš mogla. Yea, right...
Naš prvi dan posla je bio zapravo ok prvih par sati, sve dok njemu nije zazvonio mobitel. Tko ga zove? Pa naravno, ŠEF/MENTOR: „Daj T. hoćeš doći na kratko, nabavio sam hrpu programa za statistiku pa da to zajedno instaliramo i da vidiš što sve u njima možeš raditi.“ I tako on ode i ostavi me sa svim tim uzorcima (dakle moje + njegovo) da obavim analizu predviđenu za taj dan. I naravno, duboko mi se ispričao na kraju radnog vremena.
Drugi i svaki sljedeći dan mi je bio isti, sa iznimkom par dana kad je šef bio na nekoj konferenciji. Pizdio je on, pizdila sam ja, ali šta ćeš, posao se morao obaviti, a ja sam obećala da ću uskočiti kad bude trebalo (budala...). U tih dva mjeseca su nas još sjebali i radnici koji su odlučili baš u najvećoj frci našeg rada maljati i bušiti labos, tako da je sve bilo prepuno prašine i farbe i boga-vraga.
Ajde nije takav bed, posao se napravio, tu stavku smo prekrižili i krenuli pisati diplomski. I išlo je to nekako, teorijski i eksperimentalni dio sam napisala u gotovo pa tjedan dana, a onda je došao red na rezultate. Naime da sad pojasnim u čemu je tu problem: rezultate smo morali prikazati tablično i grafičkim prikazima, što nije problem ako se posjeduje program za statističku obradu koji ja naravno nisam imala. A on je imao. Pa smo se dogovorili da podijelimo posao. Pa sam mu poslala svoje podatke u nadi da je on već svoje podatke obradio. Ali, naravno, nije. Pa sam čekala na to dobrih tjedan dana, da bi ih na kraju dobila tek prije 2 tjedna.
Sve u svemu, stigla sam napisati i raspravu i uvod i zaključke u roku od tjedan dana (bravo ja!). A ova cijela agonija nije ništa spram prošlog tjedna u kojem sam morala to sve fino posložiti, dati mentoru da pregleda, popraviti sve pizdarije koje je htio da se poprave, posložiti opet, dati opet na pregled... Ali da me barem gnjavio radi nekakvih bitnih stvari tipa: krivo ste zaključili ili niste dobro interpretirali ovo. Ne! Njegovi prigovori su bili kako slijedi:
„Zašto odvajate tekst sa razmacima? Zašto ga samo ne uvučete?“
„Zašto ste ovdje stavili nabrajanje? Bolje bi izgledalo sa natuknicama.“
„Dajte riječ količina zamijenite sa udio.“
I sve takva sranja. A budući da sam diplomski trebala predati do 15., u petak stvarno više nisam imala snage za klimanje glavom, pa sam mu smireno i pristojno rekla:
„Gledajte, ovo je moj stil pisanja. Kao i činjenica da sam za font odabrala Arial, a ne Times New.“
Nisam briljirala, ali rekao je samo: „Dobro.“ I nastavio dalje listati. I ipak sam sve uspjela srediti i predati u petak, kao i kolega T. koji se istinabog namučio sa onim programčićem (hehe), ali trebao je i on nešto raditi, zar ne? :)

Obrana je za mjesec dana (imam još jedan ispit za srediti), a onda feštaaaaaaaaaa...

Večeras sam bila vani sa mojim Micekom i njegovih 5 frendova. Nevjerojatno je kako se neke stvari ne mijenjaju već godinama. Miceka znam kakvih 9 i pol godina (ove godine će nam biti 10. godišnjica), a njegove frendove kakvih 5, 6 ili 7 godina. Ponekad bi netko od njih doveo djevojku, ali uglavnom sam okružena sa čistom muškom snagom. I malo-pomalo postala sam i ja dio te male skupine i u njoj se osjećam prilično zaštićeno i privilegirano.

Tijekom godina primijetila sam par ključnih promjena u temama razgovora. Naime, kad sam ih upoznala, svi su bili na prvim godinama studija ovih i onih fakulteta, bez djevojaka, tek pokoji sa nekom sastrane, onako, na brzaka. Naravno, glavne teme su bila seks i podjebavanje drugih. Nakon nekoliko godina počeli su intenzivno razglabati o mobitelima i sličnim elektroničkim napravama, da bi već u kratko vrijeme počeli održavati naaaaaaaaaaaaaaapoooooooooooorneeeeeeeeeee i duuuuuuuuuuuuuuugeeeeeeeeeeee diskusije o bazama podataka, mrežama, web designu i programčićima koje rješavaju ove i one bugove. Sporedna tema je i dalje bila podjebavanje drugih. Ovaj period računalnog freak showa traje i dan-danas, ali u puno manjoj mjeri. Kako su momci našli posliće i pripadajuće djevojke (ovaj put „za istač“), počele su priče o dogodovštinama na poslu. Te kako ovaj ima ovoliko para, pa kako nije zadovoljan s poslom, uz mnogo: „E, kaj mi se danas dogodilo!“.

Zadnjih godinu dana primjećujem kako su odlučili mnogo vremena posvetiti svojim autima i popratnim sadržajima, te naravno podjebavanju drugih. Nema ti toga o čemu oni ne znaju ama baš sve, a izgleda da je dosta njih upisalo i postdiplomski na nekoj automehaničarskoj školi!
I tako sam već poludjela od činjenice da ne treba stavljati full synthetic ulje u starije dizelaše (jer je diesel loš do bola i sve neko trunje i iverje pluta naokolo) i da je Shell koma i: “Pusti ti to - prvi servis nakon 30 000, treba ga obaviti već nakon 15 000!”.

Što je najgore, bez obzira na sve priče što sam ih se naslušala tijekom ovih godina, ne bi ih mijenjala nizašto. Svi od reda (uključujući i mog Miceka, naravno) su zaista neponovljivi i meni strašno dragi. Uostalom, uz njih sam gotova pa odrasla, a i gdje ćeš bolje nego u društvu takvih majmuna i naučiti nešto o takvim stvarima? Možda sa najboljom frendicom na kavi? I don't think so!

Došao je i taj dan. Gospođa Majka je primijetila da stan poprima oblike i nijanse smetlišta i da je došlo vrijeme promjena (zvuči kao program neke stranke, a moja Gospođa Majka upravo tako i razmišlja). Da budem iskrena, nisam neka čistunka, a čišćenje obavljam jednom tjedno ako stignem - prašina, tepisi, bacanje papira kojima više ne znam svrhu itd. Dobro, pretjerujem, tako je bar kad nemam neku gadnu frku sa ispitima. Dakle, proljetno čišćenje. Prvo što o mojoj obitelji morate znati je da nemam niti brata niti sestru koji bi mogli sa mnom podijeliti radost obavljanja kućanskih poslova. Druga stvar je to da je Gospođa Majka dobrano u klimakteriju i da nije jedna od onih sretnica koje ga mogu ignorirati, već puše i stenje svako malo. Gospodin Otac je dobrica koji će učiniti sve potrebno, ali će od toga napraviti takvu manifestaciju da često imamo goste kako bi se mogli diviti njegovom radu i učinku.

I tako je krenulo:

„Znaš, morala bih oprati prozore danas.“ Gospodin Otac i ja potvrđujemo i šutke se pogledavamo. Ona leži na krevetu i ispija kavicu. Bilo je 19.30.

„Neću imati vremena to obaviti preko tjedna, a fakat su zmazani.“ Ja polako poprimam znakove dosade. Ona i dalje leži na krevetu. Bilo je 19.35.

„A trebalo bi i srediti radijatore, puni su prašine.“ Gospodin Otac se diže sa kreveta i odlazi u kuhinju. Pametan čovjek. Ona gasi cigaretu i ostaje ležati na krevetu. Bilo je 19.40.

Kad se konačno pomaknula, vidjela sam da će joj za taj dosadan, ali prilično jednostavan poslić trebati par sati uz stenjanje i puhanje i znojenje i sve ostalo što prati žene u „najboljim godinama“ u klimakteriju. I tako, odlučih se za drastično rješenje: „Nemoj mama ti, ja ću.“
Nakon kratkog prepucavanja, krenula sam prati prozore. Ono što moram naglasiti u ovoj fazi je da JA MRZIM PRATI PROZORE. Peglat ću ako treba i par sati, prat ću suđe dok ne krepam, ali ne volim prati prozore i skidati kenje od golubova i vrapčića i strugati čudne masne flekice od tko zna čega, bez obzira što nosim rukavice u takvoj delikatnoj operaciji. I tako ja krenuh u akciju, naoružana s Mr. Muscolom i tonama papira pod rukom. I obavila sam posao kako treba! Za samo 45 minuta. I nešto znojenja i puhanja i stenjanja.

Nakon obavljenog posla, dolazi mi Gospođa Majka: „Baš smo to dobro napravile, jel da?“
???????? WTF ????????

Već neko vrijeme špijuniram blogere, a do sad se nisam usudila učiniti nešto po tom pitanju. Eto, kucnuo je čas i da ja krenem u ovu pustolovinu. Nezadovoljna sam s izgledom stranice i poprilično sam isfrustrirana sa činjenicom da zapravo ne znam što bih pisala. Ali naći će se već nešto, nadam se.