Mama, odrasla sam

četvrtak , 10.03.2022.

U subotu sam održala predavanje na temu Blogiranja djeci u dobnoj skupini od 9 do 13 godina. Kako sam svoj prvi blog napravila 2005. godine kada sam i sama imala 11 i na Tumblru još uvijek vodim blog koji prati 300,000 ljudi, nadala sam se da će se oni moći poistovjetiti sa mnom iz prošlosti, curicom koja nije bila toliko strašno drukčija od njih danas.

Predavanje je prošlo odlično.

Djeca su bila krasna, zainteresirana, pametna, s pravim pitanjima i puna znanja i ideja. Nadam se da sam ih naučila nešto korisno, jer oni su mene definitivno puno toga naučili u ta kratka dva sata. Ispričala sam im ponešto o povijesti world wide weba, počecima blogiranja, poznatim blogerima i podijelila svoje iskustvo u pisanju i vođenju bloga. Bili su odlična publika.

Dječja znatiželja je predivna stvar.

Naravno, njima je zanimljivije vloggiranje, YouTube i TikTok i influenseri koje oni prate nisu bloggeri. Mr. Beast im je heroj, a RibaFish, blogger na kojeg sam se ja ugledala kao dijete, im je zvučao kao smiješna riječ (ali moram dodati da, kad sam im ju pokazala, rekli su mi da im se sviđa njegova stranica). Pričali smo i o društvenim mrežama općenito jer sam ih željela upozoriti na sigurnost na internetu, iako znam da su o tome sve sigurno već puno puta čuli doma.

Za kraj smo pokušali napraviti blog na ovoj platformi i otkrili da je to nemoguće.

Jeste li znali da se novi blog na Blog.hr-u ne može (ili tada nije mogao) napraviti? Ne znam zašto je tako. Kada su djeca pokušala, jednostavno nisu primili mailove s potvrdama i nisu se mogli ulogirati na blog.

Definitivno ću to probati provjeriti još jednom vođena mišlju da je možda situacija u subotu bila posljedica greške servera ili nečeg drugoga, ali već sam prije primijetila da na početnoj stranici uvijek piše ista statistika. Ima 6 kreiranih blogova u zadnja 24 sata, 148 postova, 383 komentara i 170 logiranih korisnika. 3 blogera pišu komentare, a 15 postove. Te se brojke ne mijenjaju.

Inače, sve fotografije iz zadnje tri objave su mojih ruku djelo. Mislim da sam ovu slikala 2012. ili 2013. godine i jedna mi je od najdražih. Ima nešto u tim biciklima i zlatnoj zgradi u pozadini. Ne mogu objasniti zašto ju toliko volim, jednostavno mi je draga u srcu jer me podsjeća na tu godinu, koja je za mene posebna.

Za kraj vam ostavljam piano verziju popularne pjesme koja mi se jako sviđa. Ne morate ju poslušati, ali vjerujte mi da je lijepa.

Oznake: internet, Obrazovanje, Osobno, Kultura, priče, Vijesti, fotografija, pisanje, blog, tehnologija

Probila sam samoj sebi šifru iz 2005. da bih ovo objavila

četvrtak , 03.03.2022.

Malo je reći da je neobičan osjećaj biti ponovno ovdje.

Otvorila sam ovaj blog s jedanaest godina, davne 2005. Išla sam u osnovnu školu i najveći problem mi je bio što ću raditi sutra na školskom odmoru i zna li Luka iz 5b da ja postojim (odgovor: nije znao - i naučila sam to na teži način).

Sad imam 27, skoro 28. Došla sam u godine kada me kosti bole kad se saginjem, ali svi preko 50 misle da mi je još uvijek dvanaest, a djeca me oslovljavaju s "teto" i pitaju čujem li ih dobro ili mi treba rog za uho kakav je imao moj pra-pra-pra-djed (ne treba, još uvijek).

Svijet je u raspadu, a ja samo pokušavam naći smisao života, tražim pozitivno u negativnom i još uvijek volim Harryja Pottera, iako se sve manje mogu povezati s čarolijom koja me toliko uveseljavala kada sam bila dijete. I Petar Pan je razočaran u mene.

Pozvana sam da održim predavanje o blogiranju za djecu u istom dobnom rangu u kojem sam ja bila dok sam vodila ovaj blog, što me nagnalo da se vratim ovdje i podsjetim se koliko sam prije 17 godina voljela voditi svoj kratki internetski dnevnik.

Nisam imala filter. E-mail sam držala u opisu bloga i dijelila svoj dox s random strancima bez razmišljanja. Sve u svemu, imala sam samo dobra iskustva i veliku sreću oko toga. Moglo je biti i gore.

Čitanje starih komentara je bitter-sweet. Pitam se gdje su svi ti ljudi danas. Nadam se da su dobro. Gdje je Ifigenija, Lara Shinoda, Dru. Znala sam im samo internetske nadimke. Kontakt smo davno izgubile. Gdje god da jesu, želim im sreću.

Možda danas imaju obitelji, karijeru, ljubimce. Možda su im umovi sređeniji nego moj. Možda je njihov Luka iz 5b znao da one postoje. Nikad to neću znati, ali nadam se da su dobro i da još uvijek sanjaju velike snove i imaju velika srca.

Ako novoj generaciji pokažem ovaj blog, nadam se da me neće previše biti sram djeteta koje sam bila. Bilo je to nesretno, nesigurno biće koje je tražilo outlet i koje nikad nije završilo što je započelo - ovaj blog je case in point, ali čak sam i ja odrasla i narasla.

Sad imam psa. Dva, čak. Ako se osjetim tužno, prošećem ih. Prošećem ih dva puta. Oni nemaju pojma tko su Rusi, a tko Ukrajinci. Njima je samo bitno tko ih češka i daje im kekse. Oni razumiju da su to sve samo ljudi koji pokušavaju preživjeti. Koji nisu zli, ali ne mogu ništa. Koji se boje za sebe i svoje. Psi to razumiju.

Možda bi psi trebali vladati sa svijetom. Proizvodnja nuklearnog oružja i drugog sličnog smeća bi pala za 100 posto, a proizvodnja keksiju za ljubimce i Kong loptica bi porasla za 500 posto. Evo, moja Kai već piše svoj pobjednički govor za izbore. Ona nam neće obećati 8000 eura ni ugovore s nekim europskim državama, ali će zagarantirati da će svi pa i Vi, imati pravo baš njoj bacati lopticu kad god ona to poželi.

Pošteno, zar ne? Ona je tako nesebična.

Možda se svijet raspada, možda se ja raspadam, ali dok god je Fergie još uvijek Fergalicious, ima još nade za nas.

Vaša,
XYZ

Oznake: blog, priče, Vijesti